Intervju
»Tko Boga traži, taj će ga i pronaći«
Na području Subotice i okolnih naselja sve je više mladih svećenika/župnika koji s novom energijom, entuzijazmom i idejama pristupaju svojoj službi te u svojim župama, djelujući proaktivno, unose brojne novine. Čine to dijelom u želji da zadrže postojeće, kao i da privuku nove, prije svega mlade vjernike. Jedan od njih je, na više polja aktivan, vlč. Vinko Cvijin, od prije tri godine župnik župe Uskrsnuće Isusovo u Subotici.
U župi Vajska i Bođani službovali ste sedam godina i devet mjeseci. Odrasli ste na Bikovu kraj Subotice, što znači da Vam je blizak seoski odnosno vjerski život u manjoj sredini. Kako ste se snašli na Vašoj prvoj službi i kakve dojmove nosite s nje?
Prije svega, smatram važnim pojasniti da se svećenikom, odnosno župnikom postaje, dakle radi se o procesu sazrijevanja koji se paralelno odvija tijekom bavljenja ovom uzvišenom službom. Slično kao što i s očinstvom započinje proces učenja kako odgajati maleno biće koje potpuno ovisi o roditeljima. Kada sam postao župnik, do izražaju su došli moji strahovi, nesigurnosti, odgoj prilikom odrastanja na salašu, školovanje i život u internatima, iskustva koja sam stekao od svećenika, bilo pozitivna ili negativna – sve su to osjetili ljudi kojima sam bio poslan. Proces mog svećeničkog sazrijevanja započeo je u studenom 2013. godine kada sam imenovan upraviteljem župe sv. Jurja u Vajskoj i sv. Ilije u Bođanima. Dobili su župnika koji je imao čitavih četiri mjeseca svećeničkog iskustva, 25 godina života i 150 kilograma s velikom tendencijom rasta. Unatoč tomu, bio sam jako lijepo prihvaćen i dočekan, no, nije nam bilo lako. Vajska je jedno idilično podunavsko mjesto koje u sebi sadrži nekoliko nacionalnosti i mentaliteta. Što se katolika tiče, ima Hrvata Šokaca, koji su prije više od 330 godina došli iz Gradovrha, zatim Hrvata iz okoline Sasine, Ključa, Sanskog mosta i Zovika, koji su 60-ih godina doselili u te krajeve, katolika Mađara koji su uglavnom starije dobi i nekada su bili brojniji, te katolika Roma koji su vremenom postali najbrojnija skupina među njima. Sve ovo spominjem radi razumijevanja šire slike, a to je da je isključivo crkva ove različite mentalitete koji su često bili u sukobima držala na okupu. Pa tako je onda i uloga župnika bila ne samo moliti s vjernicima, nego im i pomoći da, unatoč svojim razlikama i nesuglasicama, žive kao jedna zajednica. Da bi to župnik mogao, mora ih jako dobro upoznati, drugim riječima, mora disati s njima.
Bođani su dakako sasvim druga priča. Maleno vojvođansko selo, gdje se i dan danas krdo krava može vidjeti kako jednom od glavnih ulica odlazi na pašnjak. Mjesto gdje su vjernici katolici pretežito Šokci, a nekolicina su katolici istočnoga obreda. To je jedino mjesto u našoj biskupiji gdje je malena crkva posvećena sv. Iliji. Bođanci su divni ljudi koji iskreno vole svoje selo i svoju crkvu, i župnika koji im dolazi iz Vajske, ali to ne ide uvijek tako brzo, niti lagano. Bilo je potrebno vrijeme da se bolje upoznamo i zavolimo. Sve u svemu, ove dvije župe će uvijek biti moja prva ljubav koja me je oblikovala u svećenika kakav sam danas.
Nakon spomenutih bačkih naselja, prije tri godine dolazite u rodnu Suboticu, s jedne strane veću, a s druge poznatu sredinu gdje ste postavljeni za župnika župe Uskrsnuće Isusovo. Je li to bila velika promjena za Vas i u čemu je razlika biti župnikom u seoskom u odnosu na gradsko okruženje?
Sve je drugačije. Mentalitet, sredina, potrebe vjernika, očekivanja, pa čak i komunikacija. Opet sam se našao na novom početku koji je u meni potaknuo promjenu i nastavak sazrijevanja. Svaki kršćanin, pa samim tim i svećenik, uvijek mora raditi na sebi. Trebalo mi je godinu dana da se iz jednog mješovitog mentaliteta prebacim u drugi. Ono što se u bivšim župama događalo na mjesečnoj razini, ovdje se događa na tjednoj. Grad ima drugačiji ritam i mnogo je više ljudi. Samo na prometnu buku, drugi miris kuće i puno više ljudi na svetim misama, trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem. Ono što bih posebno izdvojio jest da ovu župu vode vjernici zajedno sa mnom, a bogatstvo jest veliki aktivizam i brojne inicijative. Među njima mnogi se ističu po izvanrednim organizacijskim sposobnostima, akademskom obrazovanju, postignućima u privatnim firmama, duhovnosti unutar svojih obitelji ili pak aktivnostima u drugim područjima naše hrvatske zajednice. Riječju, kotač se ovdje sam okreće, a na župniku je samo usmjeravati ga.
Koje ste novine donijeli u tzv. Malu crkvu i njezinu župu?
Važno je shvatiti da se mi svećenici nadovezujemo jedni na drugoga. Život župe Uskrsnuća Isusova nije započeo mojim dolaskom, niti će završiti mojim odlaskom. Ja danas baštinim plodove rada mons. Bele Stantića i preč. Marijana Vukova koji su ostavili veliki pečat ovoj zajednici. Svi smo mi različiti ljudi, i sasvim je prirodno da imamo različite prioritete. Ipak, u ovoj župi, što god se radilo, bilo da je u pitanju adaptacija kuće, župnog ureda, sakristije ili stepeništa na Kalvariji, bilo bi nemoguće bez materijalne i fizičke potpore župljana i drugih donatora, tako da najveća zasluga pripada njima. Osim toga, bilo je projekata potpomognutih i posredstvom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske ili pak kao prošle godine izgradnja parkinga iza crkve, uz pomoć Grada Subotice.
U svijetu ste i novinarstva, i to od 2018. godine kada ste postavljeni za urednika katoličkog mjesečnika Zvonik. Kako ste se snašli u uredničkoj službi i kako bi ste opisali rad ovog mjesečnika u proteklih šest godina otkako ste odgovorni za njega – njegov sadržaj, suradnike, uvjete rada, važnost, misiju...
Zvonik je jedan živi »organizam« koji me već šest godina iz mjeseca u mjesec iznova iznenađuje. Za čitatelje je to časopis, a za mene su to dopisnici i suradnici s kojima ispunjavamo i uređujemo prazne stranice. Volim javno posvjedočiti da je Zvonik moj mjesečni podsjetnik kako Bog uistinu nemoguće može učiniti mogućim, počevši od toga da sam upravo ja urednik. Mjesečno na izradi i uređenju Zvonika sudjeluje 16 svećenika, tri redovnika/redovnica i oko 30 vjernika laika. Svaki tekst koji se u njemu nalazi napisan je iz ljubavi i darovan našim čitateljima. Kao mjesečnik, Zvonik je informativnog i formativnog karaktera, što znači da se u njemu nalaze rubrike koje izvještavaju o događajima diljem naše biskupije i okolice, te rubrike koje obrađuju teološke i duhovne teme koje našim čitateljima mogu pomoći u snaženju vjere. Tko god je radio na nekom od ovakvih poslova izdavanja tjednika ili mjesečnika zna kako to nije niti malo jednostavan posao. Ipak, ako i samo jednu osobu dotakne neki od naših tekstova, cijela misija vrijedi.
Spomenimo i to da ste u Subotičkoj biskupiji angažirani u tiskovnom uredu. Na koji način?
Ured za medije, odnosno tiskovni ured Subotičke biskupije oformljen je u proljeće 2022. godine s namjerom pojačanja prisutnosti i vidljivosti biskupije na internet platformama te brže i bolje informiranosti vjernika o događanjima kako u našim centralnim institucijama, tako i u našim župama. Duže vrijeme je u izradi bio dvojezični sajt na kojem se mogu pronaći razne informacije o župama, svećenicima naše biskupije ili pak proteklim događanjima. Postoji i facebook stranica koju uređuju djelatnice ureda na hrvatskom jeziku Željka Vukov, i na mađarskom jeziku Silvia Szerencse. Predstojnici ureda su preč. Józsa Gáspár, kancelar Subotičke biskupije i moja malenkost, na hrvatskom jeziku.
Hrvatsko nacionalno vijeće od 2016. godine provodi program »Profesionalna orijentacija« za učenike sedmih razred osnovne i trećih razreda srednje škole. U njemu ste u nekoliko navrata sudjelovali i Vi. U kojoj ulozi i što biste rekli o važnosti ovog programa?
U program profesionalne orijentacije sam bio uključen od samih početaka. Oduvijek sam imao afiniteta prema radu, razgovorima i savjetovanjima djece, mladih i odraslih, a kada je još prije osam godina začeta ta ideja vrlo rado sam se odazvao i uključio. Zajedno sa sadašnjom predsjednicom HNV-a, a tadašnjom aktivisticom u Udruzi Naša djeca Jasnom Vojnić osmislili smo program u kojem ćemo izdvojiti našu djecu na tjedan dana u prirodu, bez mobitela i pomoći im da iz najdublje nutrine osvijeste mogućnosti, želje i čežnje za onim za što su stvoreni. Božji plan za njihov put bio je neizostavni dio tog promišljanja te smo tako od početka u ovaj program ugradili i duhovnu komponentu. Jako mi je drago razgovarati s našim mladima jer smatram da imaju odlične temelje koje su dobili u svojim obiteljima i pravo je uživanje raditi s njima. U početku se ovaj program odvijao u Bruškoj kraj Benkovca, a posebnu čar je imalo i vrijeme korone kada smo ga privremeno izmjestili u Međugorje. Blagodati i posijano sjeme vjerujem da će tek početi nicati.
Udruga Naša djeca unatrag više godina svakog ljeta organizira ljetne škole hrvatskog jezika, kulture i duhovnosti. Na onima na Cresu i na Prviću sudjelovali ste i Vi. Na koji način?
Sve je započelo 2013. godine na poziv tadašnjeg aktivista Udruge Naša djeca Miće Skenderovića koji me je pozvao kao duhovnu pratnju na Prvić. Iako nisam nikoga poznavao, odlučio sam poći. Moji zadaci su bili jutarnji nagovor, sveta misa i biti na raspolaganju za razgovore ili sakrament svete ispovijedi. Nikada ne znaš što te u životu čeka, pa tako tada nisam slutio da će mnogi od onih s kojima sam se na Prviću družio, danas biti moji župljani.
Osim pastoralnog i medijskog rada dodatno pohađate edukacije psihoteraputskog pravca transakcionalne analize. Kako ste došli na ideju dodatnog školovanja u tom pravcu?
Jedna od bitnih okosnica pastoralnog rada jesu i osobni razgovori s vjernicima. Lijepo je što nam se vjernici obraćaju i što imaju povjerenje u naše savjete. Najčešće su u pitanju problemi i izazovi s kojima se ljudi, odnosno obitelji ovoga doba susreću. Unatoč daru da volim slušati, prepoznati problem i želji za pomoći drugima, i sâm sam ponekad trebao pomoć. Naša služba, vjerujem kao i svako drugo zvanje, nosi puno izazova – od toga da u razmaku od svega nekoliko sati imamo krštenje, sahranu i vjenčanje, preko teških i bolnih tema razgovora pa sve do ponekad verbalnih napada koje nakon cijelog dana i povratka u praznu sobu nemaš kome ispričati. Htjeli ili ne, emocionalni život svećenika ponekad zna biti pravi roller-coaster. Ipak, moj Bog i dalje ima Riječi života vječnoga, no svakako nas upućuje jedne na druge kako bi podijelili bremena koja nosimo. Sasvim slučajno saznao sam da je dugogodišnja dopisnica Zvonika, psihologinja i psihoterapeutica Maja Pavlov licencirana edukatorica psihoterapeutskog pravca transakcionalne analize. Tako je u siječnju 2020. godine započeo moj edukativni proces koji se sljedeće godine formalno završava. Saznanja iz psihoterapeutske prakse prvenstveno mi pomažu da bolje razumijem sebe, a onda pomognem i drugima, bilo preko ispovijedi, bilo kroz razgovor. Rad na sebi je proces koji traje cijeli život, no, odnekud treba početi i znati što je ono što želimo promijeniti.
U Čikeriji, zaseoku na samom sjeveru Bačke, u ljeto 2000. godine organiziran je prvi duhovno-sportsko-rekreativni dan Čikerijada. Nakon nekoliko održanih, uslijedila je pauza od deset godina, a pretprošle godine ste obnovili ovaj susret, skupa sa župnikom župe sv. Jurja u Subotici vlč. Tomislavom Vojnićem Mijatovim, te uz podršku Povjerenstva za pastoral mladih Subotičke biskupije. Opišite nam ukratko ovaj susret mladih...
Ljetni period je idealno vrijeme za druženja, susrete i izlete. Na inicijativu vlč. Tomislava odlučili smo obnoviti susret mladih kod križa u šumi na Čikeriji, s tim da smo ga odlučili proširiti na djecu i mlade obitelji. Na susret se uglavnom dolazi biciklima, a krećemo iz župe Uskrsnuća Isusova. Jedan dio mladih dolazi iz Mirgeša, Tavankuta i Male Bosne. Želja nam je posvijestiti važnu vezu između fizičke rekreacije i susreta s Bogom u prirodi. Naši mladi i djeca sve više potpadaju pod utjecaj društvenih mreža, pretjeranog korištenja računala zbog igranja igrica, a sve to rezultira jednom društvenom otuđenošću i velikim manjkom fizičkog kretanja. Susret na Čikeriji započinje oko 10 sati svetom misom, a nakon toga slijede sportske igre, »igre bez granica«, vožnje konjima i špediterom kroz šumu, ručak i druženje. U popodnevnim satima polako biciklima krećemo nazad u grad. Prve godine su ovaj susret svojim donacijama potpomogli vjernici i mještani, a prošlu i ovu godinu uz sve njih veliku potporu imamo Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Budući da se vozimo 16 kilometara prometnim putem, zamolimo za pomoć prometnu policiju i privatno osiguranje kako bi sva djeca i mladi sigurno stigli na odredište. Osim njih, prati nas i vozilo firme Venera bike s rezevnim biciklima i priručnim alatom. Da ovo bude jedan od iščekivanih događaja svjedoči i veliki broj djece i mladih koji se na njega odazovu.
Sve je manje vjernika u crkvi. Može li i na koji način svećenik odnosno župnik utjecati na aktivan vjernički život svojih župljana, ali i generalno tzv. pasivnih vjernika?
Ne bih znao dati neki generalni odgovor. Moje metode su otvorenost, ljubaznost, susretljivost i neposrednost. Idealno je biti uvijek dostupan, ali teško ostvarivo, pogotovo kada se svi bavimo još nekim aktivnostima. Drugi vid je poraditi na javnom nastupu, odnosno propovijedi koja će držati pažnju i jednostavno rastumačiti ono što Bog svojom Riječju poručuje svima nama. Latinska mudrost kaže da se pjesnik rađa, a govornik postaje. Drugim riječima, Gospodin nadahnjuje sadržaj, a na meni je kako ću ga izreći. Svi smo mi svećenici različiti ljudi i vjerujem da bi naši vjernici voljeli da smo najbolji u svemu, no takav »majstor« se još nije rodio. Naš primjer, vodstvo i podrška mogu pomoći, no ipak moje iskustvo govori da tko Boga traži, taj će ga i pronaći.
Intervju vodila: Ivana Petrekanić Sič
