Širom Vojvodine

Vrijeme žetve, vrijeme radosti

Slavko Žebić je umirovljeni novinar iz Osijeka, rođen u Gibarcu. S puno ljubavi u svojim tekstovima i objavama na društvenim mrežama čuva sjećanja na svoje rodno mjesto. Piše o ljudima, običajima, druženjima, svetkovinama, nogometu, Gibaračkoj planini, vinogradima, kulturnim aktivnostima i svemu onome što Gibarac krasi i, po njegovim riječima, izdvaja od drugih mjesta u Srijemu. S ponosom kaže da je njegovo selo najljepše na svijetu. On je i glavni inicijator osnutka Zavičajne udruge Gibarac, čiji je cilj rada očuvanje gibaračkih narodnih običaja, bogate šokačke baštine i lijepoga ruha.

Brojne poljoprivredne kulture

U ovotjednoj priči predstavit ćemo njegova sjećanja na poljoprivredne radove i kulture koje su se nekada sijale u Gibarcu, selu nedaleko od Šida. Svoje rodno selo slikovito opisuje riječima:
»Površina gibaračkog atara iznosi 1.900 ha ili pretvoreno u najprimjenjivanu mjernu jedinicu, gotovo 3 i pol tisuće jutara. U ranije vrijeme, više od 500 jutara bilo je pod vinogradima i voćnjacima (najčešće šljivici), a 500 jutara ostavljeno je za seoski pašnjak, na kojemu je paslo 800 do 1.200 krava, 2.500 do 3.000 svinja, 500 do 700 konja i sedam do osam čopora ovaca. Ovi podaci potječu iz monografije mr. Radovana Đurčića koja je naslovljena Opština Šid«, kaže Žebić i dodaje:
»U ranije vrijeme gibarački atar bio je podijeljen u četiri dijela. Sjeverno od puta Gibarac – Šid gdje je dobar dio pripadao loznom i voćnom rasadniku Branjevina, nastavljao je Borovčinom sve do poteza Ispod vinograda koji nastavlja Lipom i Klenom i ako se vraćamo selu dijelom zvanim Kod Mitrovog križa, sve do Iza kačare. Drugi dio bio je sjeverno od puta Gibarac – Bačinci i počinjao Više druma. Cerje kod rupača nastavljao je Dužnicima i Suhodolom pa ako se opet vraćamo selu ide Prađikovac i Kod groblja. Treći dio bio je južno od puta Gibarac – Bačinci kod Bagremića i Busija, a ispod pruge je već počinjao pašnjak. Lijevo su bili Vorovo a južnije Mijajlovac i Selište. Ali taj dio bio je poznat po visokoj razini podzemnih voda i Gibarčani su tu najčešće sijali šećernu repu, a jedno vrijeme i sirak. I četvrti, najrodniji dio gibaračkog atara bio je južno od puta Gibarac – Šid, poznatiji kao Gologuz, od puta pa sve do pruge. Ispod pruge bili su Mali Šid, Šidina i Vrelo. Gibarački je pašnjak bio podijeljen na četiri dijela: Vidakov bunar, Lukina livadica, Bizoš i Tečica i Meda. U svakom tom dijelu bio je iskopan bunar za napajanje stoke. U Gibarcu su od ranije poštovani plodoredi i različite kulture su se svake godine sadile u drugom dijelu atara. Lijepo je bilo vidjeti kada na Gologuzu budu ugarnice, dio gdje se sije pšenica, ječam, zob i raž pa kada dođe vrijeme žetve i sve te parcele djeluju kao kakav poljoprivredni kombinat. U drugom dijelu godine sije se kukuruz, a u trećem soja, suncokret, djetelina i tako redom iz godine u godinu.«

Vršidba kao praznik

Žetva se u vrijeme koje Žebić pamti obavljala ručno. Tako je bilo u cijelom selu. Iako je to bio teži način rada nego danas, naš sugovornik kaže da je to bilo vrijeme radosti u selu.
»Otac i mater ustajali su još u tri sata i pleli uža od žita koje je otac prethodne večeri donio. Onda bude sestru i mene i zaprežnim kolima idemo na njivu i tamo smo već prije 4 sata. Neki susjedi su također tek pristigli, neki još dolaze. Otac ispregne konje i nakosi im trave pored puta pa se uskoro začuje rezak zvuk kose koja slaže žito na otkos. Sestra za njim rukoveda, ja sterem uža, a mama veže snopove. Kad sunce već odskoči, fruštukamo kruva i kajmaka, slanine i luka, tu i tamo gutljaj rakije. I tako sve do prije podne. Njih troje slažu snopove žita u devetnice a ja vučem velike grablje i kupim ostatke žita. Otac upregne konje i idemo kući. Čim stignemo, mama sprema ručak. Podgrije zalivenu kobasicu, isprži mladih krompira i pripremi sezonske salate«, prisjeća se Žebić.
Više od košenja volio je vozidbu žita. Bio je 7.-8. razred kada je mogao bacati snoplje. Vozidba se radila od ranog jutra pa sve dok se gamare ne završe i pokriju. Vozidbi je prethodilo uređenje guvna. Očisti se od trave i korova, sve pokupi i pomete, pa kad bude vršidba, nema rasipanja zrna. Ako nešto i ostane, ostane na radost kokoši, gusaka, ćuraka, pataka, jer svaka je avlija bila puna peradi.
Za vrijeme vršidbe okupi se rodbina, jer treba ozbiljno raditi i pohraniti što je već došlo do ruke. Vršalica je išla od kuće do kuće. Muškarci su bili zauzeti oko punjenja vreća i nošenja u ambar, a žene su pomagale domaćici oko ručka.
»Dvojica su na gamari bacali snoplja. Špajzer koji žito širi kao harmoniku i trpa ga u vršilicu i žena koja stoji do njega i reže uža. Dvije žene za spremanje pljeve u pljevaru i četiri-pet gamaraša koji vode računa da se sva slama uredno složi jer domaćinu je to zaliha za čitavu godinu. Tu je i traktorista koji je odgovoran za rad stroja i kaparaš, koji vodi evidenciju koliko je žita navršeno. Zatim rodbina i djeca, za koje je svaka vršidba praznik. Za tu prigodu kuhao se paprikaš od mladih gusaka, tek tu i tamo poneko bi skuhao grah i gužvaru s makom. Svi su posluženi rakijom prije jela i vinom i sodom poslije jela. Svaki domaćin u selu imao je vinograd i podrum, a rijetki bi domaćini spremili za društvo pivo«, ističe Žebić.

Prvi traktori

U Gibarcu je formirana Seljačka radna zadruga 1948. godine i Gibarac je tada dobio zemljoradničku zadrugu kojom je rukovodio Pavle Marošičević. Prema Žebićevim zapisima, prvi tečaj za traktoriste položili su Martin Marošičević i Žika Radanović, a 1950. godine prvi traktor je bio američki Fordson. Godine 1951. kupljen je rabljeni Mineapolis, a 1952. i francuski Renault. Te traktore koristila je novoformirana zemljoradnička zadruga, a 1956. godine kupljen je novi Zadrugar. Godine 1957. kupljeni su novi Ferguson i Zetor, a 1958. i dva Belorusa. Godine 1960. u Gibarac je počeo stizati kombajn iz šidskog kombinata, a 1962. kupljena je samovezačica Pobeda Novi Sad. Ferguson je vozio Ivica Josić, a strojem je rukovao Pavle Tomić. Tada je i Gibarac dobio dva polovna kombajna i već 1963. i 1964. godine u Gibarcu su prvi privatni kombajni. Prvi su ih imali Žika Radanović i Adam Jurišić. Adam je uskoro imao dva kombajna, a poslije u Gibarac stižu još dva. Nabavili su ih Ivan i Slavko Vidaković.

S. D.