»Put je trnovit kada si u nečemu prvi«

26.07.2024

U banatskom selu Aleksandrovo (Općina Nova Crnja) živi bračni par Pavanić, najveći proizvođači uljanih ruža u Srbiji. Od ovih ruža prave eterična ulja i ružinu vodicu, ali i likere, sir, med, sapun… Posao s eteričnim uljima jeste neobičan, a upravo takvi su i sami Pavanići – Davor i Slavica, koji su zamijenili sunčani Split s jednim ušuškanim vojvođanskim selom.

»Ovdje imaš svoj mir. To se u gradu izgubilo. Sin i unuci isto vole dolaziti ovdje«, pojašnjava Davor Pavanić i dodaje: »Naša ti je priča počela 1979. godine u Splitu. Slavica je imala neku rodbinu dolje u Splitu, u zgradi gdje su moji roditelji bili. Upoznali smo se na svadbi na trećem katu, a ja sam bio na vojnoj akademiji. Tako ti to krene. Dolazio sam ja i ovdje u Aleksandrovo dok se nismo vjenčali '81. Onda smo počeli svake godine dolaziti i nekako sam zavolio ovo ovdje. Bio sam komandant na tankerima, a i oba naša sina su također pomorci«.

Iznenađenje od 3000 ruža

Kako Davor kaže, kada mu je supruga Slavica javila kako planira zasaditi 3000 ruža na zemlji koju su naslijedili od njenih roditelja, on je bio na brodu u Brazilu: »Ja sam samo ponavljao – može, može. Imao sam svojih problema tamo, nisam uopće razmišljao o čemu se tu radi, ja sam zamišljao kako će to biti rezane ruže. Nisam mogao ni zamisliti sve ovo«, iskren je Davor.

Davorova supruga Slavica je prije posla s ružama bila kućanica u Splitu.

»Kada imaš roditelje koji se bave poljoprivredom, oni uvijek nastoje zaštititi svoju djecu kako ne bi radili toliko koliko i oni. Moja pokojna sestra i ja smo iz takve priče. Roditelji su radili u zadruzi i bavili se poljoprivredom. Pomagali smo roditeljima naravno, ali nismo se nikada dublje zanimali za taj posao. I tako, nakon 40 i nešto godina u Splitu, vratiš se nazad i shvatiš – ti ne znaš ništa. Otac je umro, ostala je zemlja, majka se trudila koliko je mogla održavati sve to. Gledali smo što ćemo učiniti s tom zemljom. Sad da učim što je kukuruz, to je suluda priča. Došla je nova tehnologija, nešto što mi ne poznajemo, a nemamo ni mašineriju ni radnu snagu«, govori Slavica.

Slavica dodaje kako je već i sama potraga za odgovarajućim ružama bio dug i naporan proces.

»Imamo 30 ari. Razmišljali smo dugo što ćemo učiniti s tom zemljom. Malo po malo, ja počnem tražiti ruže. Trajalo je otprilike šest mjeseci kako bi pronašli bugarske ruže (odnosno damask ruže). Potraga je obuhvatila na kraju sve zemlje bivše Jugoslavije, nitko nema te ruže. A ideje se u međuvremenu samo gomilaju. Na kraju smo došli do čovjeka iz Vrčina i on nam je uspio prodati 1900 ruža i još 1200 naknadno«, priča ona.

Učenje na greškama

U jednome se slažu i Davor i Slavica – na greškama se najbolje uči, a bračni par Pavanić se upravo upustio u posao na kom su bili prepušteni sami sebi. Na kraju, sve su tajne otkrili sami, ali ne bez par grešaka koje su usput napravili.

»Prva greška je što smo ogradili plac i time smo otežali sebi jer tamo ne možemo s traktorom raditi. Radili smo greške jer nije bilo nikog da nam pomogne. Zvala sam stručne službe i oni su samo slegali ramenima jer nitko ne zna ništa o ružama. Povezala sam se s rasadnicima, ali oni rade samo s ružama za rezanje.«

Druga greška koju su napravili bila je nespremnost.

»Posadili mi ruže. Čovjek nam je rekao kako treba tri godine da bi ona procvjetala, tj. bit će nešto cvijeta, ali nećete imati količinu, trebate čekati i nemojte je tri godine rezati. Međutim, nama se ruža jako dobro primila. Sljedeće godine počeo se pojavljivati i po koji cvijet. Pročula se priča po selu, odjednom su svi iz sela počeli šetati da vide te ruže i to od ranog jutra i pretvorilo se sve u pravi špancirfest. Jednog dana majka me zvala iz Splita i kaže – tebi su Slavice ruže procvjetale. To je bila druga godina i kada sam stigla izgledalo je kao da je snijeg pao. Iznenadilo nas jer smo se pripremali da imamo berbu treće godine. Nismo imali destilator, berba nam je trajala tri-četiri dana i ubrali smo oko 700 kg cvijeta tada i preko noći nam je sve propalo.«

Slavica kaže kako to jeste bila katastrofa, ali u isto vrijeme i nije: »Znala sam kako ne poznajem ružu i znala sam da se nešto mora dogoditi. Ja sam tada ulazila na sajtove, vidjela sam kako Bugari rade slatko od latica ruža i odlučila sam krenuti i ja s tim. Isto kao i cvijeće, i slatko je prvo išlo u kantu. Ruža je ista, ali naša ima mnogo jači koncetrat ulja i jači miris, ne znam je li to zbog temperature ili tla, ali prvo slatko koje sam radila je bilo jednostavno prejako. Mislim kako je sve to bilo potrebno kako bi se naučilo«.

Kako se beru ruže?

Naša sugovornica pojasnila je i kako izgleda berba kod njih: »Ruža se kida ispod cvijeta, tamo se skladišti njeno ulje. Ona nema veliki šipak. Bere se u ranim jutarnjim satima i radimo do 9-10 prijepodne. Optimalna temperatura za berbu je oko 12 stupnjeva i da ima malo rose, međutim to je nemoguće naštimati. Nekada su prevlažne, nekada presuhe, tako i berba varira od dana do dana, a isto tako varira i količina ulja. Dužina placa nam je oko 100 metara i zanimljivo je istaći da, kako žene beru ruže, ona ponovo procvjeta iza njihovih leđa. Tako to izgleda nekih dvadesetak dana. Dnevno bi se moglo obrati oko 700 grama s jednog grma. Ukupno imamo 11000 ruža i s toga bi trebalo da uberemo pet tona cvijeta, ali do sada još nismo uspjeli obrati toliko, jedan dio nam nažalost propada. Davor radi po dvije dnevne destilacije, a svaka destilacija traje između šest i osam sati. Jednostavno je fizički još uvijek neizvodivo da sve obradimo, jer nas troje još uvijek sve sami radimo«.

Nakon što su pronašli jednog strojarskog inženjera, dobili su i odgovarajući destilator.

»I tu smo učili na greškama. Došli smo sami do nekih zaključaka, ali to su sada neke male tajne.

Teoretski svi znaju napraviti destilator, ali nitko nikad nije radio s ružama i nitko nam nije mogao reći kako će to ispasti. Jedan stupanj gore i propada sve. Kada krene destilacija, tih dvadeset dana ja ne stignem izaći do kapije. Treba gledati, biti prisutan, čistiti, radim svaki dan do kasno u noć«, kaže Davor koji zajedno sa sinom Daliborom vodi računa o destilaciji.

»Ulje je glavna priča i razlog zašto smo posadili ruže. Iz procesa destilacije izlazi para, ulazi u hladnjak i curi voda. S tom vodom curi i ulje i hidrolat (ružina vodica). I jedno i drugo se koristi u medicini, kozmetici, po strukturi su gotovo identični, međutim industrija parfema traži isključivo eterična ulja. Moj cilj je bio stvoriti ulje, ali u startu ne znate koliko će godina biti dobra, kvalitetna i hoće li uopće biti ulja i hoćeš li moći iscijediti kilogram ulja? Kako bi se iscijedio kilogram ulja moraš nabrati četiri i pol tone cvijeta. Mi to još nismo uspjeli što zbog vremena što zbog radne snage koja nam je postala najveći problem«, navodi Slavica i dodaje:

»Djeluje da je lako uraditi, ali je proizvod teško plasirati. Ljudi se najčešće najave i dođu kod nas. Ljudi iz kozmetičke industrije, Korejanci, Rusi… oni recimo uzimaju na veliko. Najviše traže ulje. Tko se razumije u to, zna kako se ne može dobiti ne znam koliko litara ulja. Ljudi još uvijek nisu upoznati s ovim i traže ulje, a ono što im zapravo treba je hidrolat«.

Bugarska ili banatska ruža?

Proizvodi od ruže nisu dovoljno poznati potrošačima u Srbiji.

»Žene su upamtile da je ružina vodica sredstvo za skidanje šminke, što je suludo. Idem na sajmove, iako sam svjesna da neću ništa prodati, ali cilj mi je educirati ljude, prezentirati proizvod, upoznati ljude kako to postoji na tržištu. U međuvremenu malo Facebook, malo Instagram i naravno televizija je tu dosta pomogla, ali neznanje i dalje postoji. Prodaja ide od usta do usta. Ružina vodica je iskočila, koristi se kao kozmetički proizvod koji zatvara rane, hidrira i osvježava kožu, zatvara krvne sudove… međutim koristi se i kao medicinski proizvod. Prilikom destilacije, eterično ulje ostaje i u vodici i ono je zdravo za ljudski organizam. Ono što izlazi iz kazana sipa se odmah u staklene bočice i naš proizvod je siguran i prirodan. Mi ne možemo ići na veći nasad jer radna snaga je problem, ali ne želimo ni da nam proizvod izgubi na kvaliteti. Meni osobno je bitan taj medicinski aspekt, jer želim da ovo bude od koristi ljudima«, kaže Slavica.

U studenom će biti devet godina od prvog nasada ruža. Pavanići su strogi po pitanju pesticida – jednostavno ih ne koriste, a travu u ružičnjaku ostavljaju kao zaštitu od pucanja tla. Uz pravilnu njegu, ruža može trajati i do 50 godina.

»Naše ulje je moralo ići u Pariz na kemijsku analizu jer nigdje u Srbiji nismo mogli napraviti to. Dobili smo potvrdu kako imamo odličan proizvod. Pošto su ruže deveta godina, bilo bi dobro kada bi se zaštitilo ime ruže jer ovo više nije bugarska ruža, mi bi voljeli kada bi ona dobila ime banatska ili vojvođanska«, dodaje Slavica.

Od Moskve do San Franciska

Slavica kaže kako joj se čini da će u budućnosti biti lakše u poslu s eteričnim uljima.

»Čini mi se kako ova priča tek sad kreće kako treba. Do sada je to bio jako veliki entuzijazam, a jako mali broj ljudi znaju o čemu pričate. Do prošle godine nisam imala podršku ni svoje općine. Vidim kako Srbija kreće u priču s eteričnim uljima, začinskim biljima i cvijećem, vidim kako se stvari pokreću. Ja sam toliko ušla u materiju, ružinu strukturu i mogućnosti, da ne mogu stići postići sve ono što sam zamislila. Mislim kako će ova priča biti jako lijepa stvar za Vojvodinu. Naš susjed je zasadio prošle godine ruže i ove godine je već radio destilaciju. Sad u studenom šaljemo 5000 ruža u Bačku Palanku. Cilj je da se ljudi bolje upoznaju i da stvorimo neki krug ljudi koji se bave s ovim jer zajedno ćemo biti vidljiviji i jači.«

Upravo je popularizacija damask ruža jedan od ciljeva koji je Slavica za sebe postavila.

»Izuzetno bi mi bilo drago da se više ljudi počnu baviti ovim. Ne razmišljam uopće o tome kao o konkurenciji. Pokazalo se kako imamo vrhunsku kvalitetu, a ja sama ne mogu stvoriti neku ogromnu količinu. Dogodilo nam se nešto čudno, prvo smo uspjeli vani, pa tek onda u Srbiji. Slali smo naše proizvode od Moskve do San Franciska. Vjerujem kako će sve doći na svoje, samo je put težak, da ne kažem trnovit, za onog koji je u nečemu prvi. Bugari su zaštitili svoju ružu, svoj parfem, zaštitili su sadržaj, vi ne možete saznati sastav proizvoda. Preda mnom je izazov da ozakonim ružu, da se uspostave parametri za buduće proizvođače i da Srbija prizna da mi imamo ovo.«

Prepoznata kvaliteta

Ulje i ružina vodica jesu najpopularniji, ali nisu jedini proizvodi koje možete pronaći kod Pavanića. »Do prije dvije godine mi je jedna žena iz Novog Sada radila sapune. Međutim, kako je sve poskupjelo, ona se požalila kako i njeni materijali postaju skuplji. Tako sam počela raditi sama i sapune, točnije radimo ih moja sedmogodišnja unuka i ja. Od prošle godine smo napravili dogovor s pčelarom koji donese jednu košnicu i tako pravimo med. On se oduševio s medom, mislimo kako će nam to biti vrhunski proizvod. Što se sira tiče, kozji sir se pokazao mnogo bolji nego kravlji. Neka moja zamisao je da pravimo sir od 300g i da ga može svatko kupiti jer ne želimo dijeliti ljude na bogate i siromašne, želimo da svi mogu doći do naših proizvoda. Pravimo likere i sirće u kombinaciji s petrovačkim jabukama. Na pazarima uvijek ostanemo bez sirćeta, ono nam odlično prolazi. Pored svega ovoga, vjerujte, mi smo samo zagrebali brijeg.«

Slavica je upravo za svoje slatko od ružinih latica dobila ove godine vrijednu nagradu.

»Htjela sam ići s ružinom vodicom na Poljoprivredni sajam u Novom Sadu, ali pošto vodica još uvijek nije regulirana kao prehrambeni proizvod, otišla sam na sajam sa svojim slatkim od ružinih latica – i potpuno neočekivano, osvojila Zlatnu medalju«.

Ivan Benčik