Intervju

Poljoprivrednici su između čekića i nakovnja

Prof. dr. sc. Miladin Ševarlić u javnosti je prepoznatljiv po brojnim autorskim člancima, komentarima, intervjuima, kao i nastupima u televizijskim i radijskim emisijama o poljoprivredi, zadrugarstvu i selu.

Kaže kako mu je drago što daje intervju za Hrvatsku riječ, imajući u vidu dvije činjenice: »Prva je da sam posljednje tri godine pred raspad SFRJ držao honorarno nastavu na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku i odjelu tog fakulteta u Vinkovcima. I drugo da smo u Gradskoj kući u Subotici održali jedan od simpozija koji je Društvo agrarnih ekonomista Srbije organiziralo u suradnji s Europskom asocijacijom agrarnih ekonomista (EAAE) 1999. godine«, kazao je profesor Ševarlić, s kojim smo razgovarali o aktualnim problemima u poljoprivredi.

Često ste dolazili u Suboticu povodom različitih događaja vezanih za agrarnu politiku, poljoprivredu?

Da, jesam. Počasni sam bio gost i sudionik Festivala europskog filma na Paliću kada je bila serija filmova posvećenih ekologiji u vrijeme kada sam vodio kampanju protiv genetički modificiranih organizama.

Kakva je danas situacija u Srbiji s GMO?

Srbija je jedna od desetak zemalja u svijetu koja ima najstrožije zakone, što znači da je zabranjen i uvoz i uzgoj i prerada i promet GMO i proizvoda od GMO. Ali kao i svaki drugi i ovaj zakon se ne poštuje i u Srbiji se prema mojoj procjeni uzgaja barem 5.000 hektara pod GM sojom, što je 15.000 tona. To je 750 šlepera koji svake godine krstare putovima Srbije a nijedna inspekcija ne reagira. Javna je tajna da se genetički modicirana soja prerađuje za stočnu hranu, dok se naša soja koja nije genetički modificirana izvozi iz Srbije. Ako je to točno onda je to žalosno i tragično, jer imamo najpropusniju granicu, da se svega tri do sedam posto ukupnih pošiljaka iz inozemstva kontrolira. Mi vjerujemo papirima drugih zemalja i zbog toga imamo katastrofalne posljedice na tržištu prehrambenih proizvoda. Ponosan sam na tekst prve deklaracije protiv GMO iz 2013. godine koji je ratificiran u Skupštini Čačka a kasnije i od strane Zelenih Srbije te u 136 lokalnih samouprava. Jednoglasno su se izjasnili protiv uzgoja i prerade GMO proizvoda. Međutim, što to vrijedi kada imamo partokratsku vlast, pa je tako svojedobno ministar Rasim Ljajić rekao kako postoje GMO proizvodi i on u tome ne vidi nikakav problem, i mislim da je jadan takav ministar trgovine koji ne poštuje zakone Srbije.

Možemo li onda zaključiti kako danas ne znamo što jedemo?

Osnovni problem naše prehrane je što recimo meso, mlijeko, jaja i prerađevine od životinja koje su hranjene koncentriranom stočnom hranom na bazi genetički modificiranih sirovina uvozimo a izvozimo našu soju koja nije genetički modificirana u zapadnu Europu. Srbija je jedna od dvije europske zemlje koja je samodovoljna u pogledu soje i ima tržišne viškove. Sramota je da Srbija kao deseti proizvođač kukuruza u svijetu koji nije genetički modificiran i kao jedan od najvećih proizvođača soje i drugih ratarskih kultura koje nisu GMO, a koje se koriste u proizvodnji koncentrirane stočne hrane, to izvozi budzašto u rinfuzi a da pri tome uvozimo, može se slobodno reći, meso i prerađevine od mesa i mlijeka koje su vrlo sumnjive kvalitete po tom pitanju.

Ukazuje li to na nedostatak konkretne agrarne politike?

Prvo, to ukazuje na nedostatak inspekcijske kontrole, jer razgovarao sam s mojim studentima koji su aktivni kao fitosanitarni inspektori kako to izgleda na terenu. Imaju brze testove za GMO i kada to pokaže pozitivnu reakciju uzimaju se uzorci biljaka i nose na laboratorijsku analizu da se to potvrdi. Često se međutim isprska totalnim herbicidom jedan kvadratni metar ili dva zasada soje i ukoliko kroz par dana kada inspektori ponovo dođu u kontrolu ona bude spržena onda to znači da nije genetički modificirana. Ali naši »loši domaćini« poslije odlaska inspektora donose kofe s vrelom vodom i polivaju tu soju koja ostane spržena iako je genetički modificirana. To je jedan od bisera.

Imali smo i situaciju kada je počeo rat u Ukrajini da je predsjednik Srbije, iako to nije njegova nadležnost, zabranio izvoz pšenice koja je tada imala maksimalnu cijenu na burzama, ako se ne varam 47 dinara po kilogramu, što je bio historijski maksimum, a mi smo imali tržišnih viškova preko dva milijuna tona u odnosu na naše potrebe koje su oko 1,6 milijuna tona na godišnjem nivou, i na taj način je došlo do kolapsa i poslije toga je cijena pala na 18 dinara. To je tragedija za koju nitko nije snosio odgovornost. Na trećoj strani imamo slučaj kada je predsjednik republike inzistirao, vjerojatno zbog lobista krupnog kapitala u sektoru prehrambene industrije, da se daju poticaji od 7 dinara po kilogramu otkupa suncokreta u godini koja je bila sušna, iako je suncokret najotpornija biljna kultura na sušu. Iste godine nisu dali poticaje za soju koja je umjesto 3 do 3,5 tone po hektaru, a što su mi pričali poljoprivrednici iz Vojvodine, ostvarila negdje oko 500 do 800 kg po hektaru prinosa, pa nisu mogli pokriti troškove niti samo rada, mehanizacije i goriva. Ne računajući sjeme, kemiju itd. To su anomalije našeg sustava. Bez obzira na zakone koji postoje.

Sada je zabranjen i izvoz suncokreta. Zašto?

Da, i ulja također. Na taj način se stvara hiperprodukcija u Srbiji i privremeno, pred žetvu, kako bi došlo do drastičnog pada otkupnih cijena. Na taj način poljoprivrednici se nalaze između »čekića i nakovnja«. »Nakovanj« na kojem su poljoprivrednici su svi oni iz predfarmerskog sektora, da ne govorimo o naftnoj industriji bez obzira što ima popusta po cijeni od 179 dinara do 100 litara po hektaru za najviše 100 hektara. Zatim su tu proizvođači sjemena, kemijskih sredstava, poljoprivredne mehanizacije i svega drugog što se koristi u poljoprivredi. S druge strane imamo »čekić« a to je postfarmerski sektor počevši od banaka s nerazumnim kamatama, zatim poreznog sustava. Ja bih potpuno oslobodio poreza sve male poljoprovrednike do deset hektara. Jer njihov doprinos održivosti zemljišta i okoliša i domicilnog stanovništva na tom treritoriju daleko je veći nego porezne dažbine koje trebaju plaćati. I zato imamo ne tisuće sela nego čitave regije koje su demgorafski ispražnjene i opustošene.

Znači li to da zemlja bez ljudi ne vrijedi?

Svaka zemlja vrijedi. Imao sam jednu argumentiranu raspravu na Ekonomskom institutu u Beogradu pred prodaju PKB-a kada mi je jedan od veleposjednika rekao – profesore, vi se zalažete za zemlju koja je mrtav kapital. Ja sam mu rekao – griješite ogromno. Jer ispod površine svakog hekatara zemljišta nalaze se milijarde živih bića, od krtica pa do bakterija, čija je ukupna težina preko 15 visoko produktivnih krava od po 750 kg. Tako da i zemljište kada se ne obrađuje je živi organizam.

Ali današnjim načinima obrade, uz pretjeranu upotrebu kemije i strojeva uništava se taj živi svijet i umanjuje plodnost zemlje.

Ima dosta rezultata istraživanja, posebno naših kolega iz Instituta za ratarstvo i povrtarstvo, Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu i Instituta za zemljište u Beogradu, koji su i prezentirani na nedavnoj konferenciji FAO u Beogradu, o katastrofalnim rezultatima analize zemljišta upravo iz aspekta ekološke održivosti zemljišta. Već desetljećima kolege upozoravaju na smanjenje sadržaja humusa na vojvođanskim oranicama. Drastično smanjenje stočarske proizvodnje ima za direktnu posljedicu osiromašenje zemljišta a eventualna primjena navodnjavanja na takvom zemljištu, bez sadržaja humusa i s primjenom teške mehanizacije, dovodi do sabijanja zemljišta i praktično do degradacije zemljišta. Ukoliko dolazi do navodnjavanja tog zemljišta može doći i do tzv. skeletnih i zaslanjenih zemljišta.

Ako se to zna i analize to pokazuju, ne bi li trebalo poticati u većoj mjeri poljoprivrednike da poduzimaju određene mjere za regeneraciju zemljišta?

Postoje poticaji za organsku poljoprivredu, mada nisu obuhvaćeni i drugi vidovi ekološki održive poljoprivrede, kao ni biodinamička poljoprivreda. Poticaji za certificiranu organsku poljoprivredu su povećani. I oni su relativno značajni kod nas za sada za jednu ograničenu površinu. Međutim, mene posebno iritiraju slučajevi rekomasacije u Vojvodini. Nedavno mi se žalio jedan dugogodišnji organski proizvođač, koji je desetljećima svoju parcelu certificirao za organsku poljoprivredu. Međutim došla je rekomasacija i njemu je općinska komisija praktično oduzela veći dio parcela a dala mu je susjedne parcele koje nisu bile certificirane. Oni ne shvataju što znači ulaganje u organsku poljoprivredu kako bi se dobio certifikat. Međutim, moram reći kako Srbija spada u jednu od rijetkih zemalja koja ima četiri velika organska proizvođača. Prije svega Eko-agri u Beloj Crkvi, koji ima 2300 hektara u kompleksu certificiranih površina i koji se bavi uglavnom ratarskom proizvodnjom i te proizvode prerađuje u brašna i izvozi kao organske poljoprivredne proizvode dominantno u europske zemlje. Drugi je Global seed koji ima objedinjenu biljnu i stočarsku proizvodnju od privatizacije zadruge koja je otišla u stečaj. Certificirano je oko 1000 hektara u Čurugu,u funkciji organske stočarske proizvodnje s organskim mlijekom i mesom. To su glavni finalni proizvodi koje plasiraju i u inozemstvo i kod nas, uglavnom preko hotela, restorana, za klijentelu koja je platežno sposobna. I treći je kompanija Login za koju su Slovenci otkupili oko 4000 hektara u Vojvodini i već su uspjeli certificirati dobar dio toga. Ali im je mana što nije zemljište u jednoj cjelini nego je razbacano u više dijelova pa postoji mogućnost zagađenja s konvencionalnom poljoprivrednom proizvodnjom. I četvrti je Zdravo Organic iz Selenče koji ima jedan drugi model koji bi našoj poljoprivredi s obzirom na posjedovnu i agrarnu strukturu bio daleko prijemčiviji a to je udruživanje malih poljoprivrednih proizvođača koji su uključeni u organsku proizvodnju radi proizvodnje sirovina i njihove zajedničke prerade i plasmana pod jednom robnom markom.

Je li takva vrsta proizvodnje, organska, biodinamička, regenerativna, održivi i mogući put za poljoprivrednike?

Mogu reći da je država kao što je Kirgistan zauzela stav kako njihova cjelokupna proizvodnja treba biti organska. Ali da ne idemo tako daleko na istok. Uzmimo Dansku koja je donijela strategiju 20-25 a to znači da u idućih 25 godina treba cjelokupnu poljoprivrednu proizvodnju, koja je visoko industrijalizirana, prevesti u organsku poljoprivredu. Naime, njihovi agrarni ekonomisti su napravili ozbiljnu analizu koja govori da su troškovi i posljedice zagađenja od strane proizvođača, bolesti biljaka od korištenja pesticida, zatim zagađenja zemljišta, vodnih tokova, i okoliša čak i na susjednim parcelama a zatim i bolesti potrošača uzrokovane hranom, daleko veći trošak nego što bi bio trošak plaćanja konverzije na nacionalnom nivou na organsku poljoprivredu i proizvodnju apsolutno sigurne hrane za stalni i sve veći broj potrošača.

Ima li takvih ideja u Srbiji?

Imajući u vidu posjedovnu strukturu zemljišta, velike latifundije u Vojvodini koje su preuzele velike državne kombinate, prvo što im je bilo je da otpuste radnike i ugase stočarstvo. Znači da smanje troškove radnika a zatim da uđu u sustav lizinga kako bi sve troškove korištenja mehanizacije knjižili kao trošak proizvodnje a da bi na taj način smanjivali dobit i porez na dobit. Oni imaju ekonomiju obima. Ako zarade 100 eura po hektaru puta 10 ili 20 tisuća hektara mogu se lijepo »počešati po bradi«. S druge strane imate armiju, većinski dio poljoprivrednika koji imaju ispod 2 hektara kojima u ovim uvjetima »između čekića i nakovnja« to nije dovoljno ni za ekonomsku održivost. Minimum je pola hektara za registriranje poljoprivrednog gazdinstva i oni, izuzimajući intenzivnu plasteničku proizvodnju, ne mogu ostvariti dobit od 180.000 dinara koliko iznose ukupni troškovi za PIO i zdravstveno osiguranje poljoprivrednika na godišnjem nivou. To znači da zbog toga imamo jedan »financijski balon« u PIO i zdravstvenom fondu koji duže poljoprivrednike za nenaplaćeni doprinos za mirovinsko i zdravstveno osiguranje a što može biti diskutabilno. Naime, propisana je ta zakonska obaveza a s druge strane je nemoralno dužiti poljoprivrednike za nenaplaćene doprinose za zdravstveno osiguranje imajući u vidu da čim prestanu plaćati doprinose za zdravstveno osiguranje njihova zdravstvena knjižica se stavlja u stanje mirovanja i ne mogu uopće koristiti usluge državnih zdravstvenih institucija. Kako vi možete poslije deset godina tražiti naplatu ne samo doprinosa nego i kamata koji predstavljaju daleko veći iznos nego li osnovni iznos doprinosa od takvih poljoprivrednika, koji nisu mogli plaćati doprinos osiguranja a nisu mogli ni koristiti te usluge. Kako možete retroaktivno tražiti da plate obaveze za recimo operaciju, koju je on, daleko bilo, morao platiti vlastitim novcem za sebe ili članove svog domaćinstva u državnoj ili privatnoj klinici. Kakav je to moral, društveni, privatni, nacionalni. To je nemoralno.

Kako vidite perspektive sela, poljoprivrede i poljoprivrednika?

O tome najbolje govore rezultati popisa stanovništva i poljoprivrede. Prije svega mi smo u bivšoj SFRJ, SRJ i Srbiji imali do sada samo tri potpuna poljoprivredna popisa. Jedini potpuni popis u vrijeme zajedničke države je bio 1960. godine. Prvi sljedeći potpuni popis u Srbiji je bio 2012. godine. Za te 52 godine, na temelju studije koju sam uradio o poljoprivrednom zemljištu a što je financirala EU i objavio Republički zavod za statistiku, na bazi egzaktnih podataka iz 1960. i 2012. na području centralne Srbije i AP Vojvodine izgubili smo milijun i pol hektara poljoprivrednog zemljišta. Ako znamo da je 20 ari poljoprivrednog zemljišta dovoljno za prehrambenu sigurnost po stanovniku u prosjeku, to znači da smo izgubili i izvor proizvodnje hrane za 7,5 milijuna potrošača. Što je veći broj potrošača nego broj stanovnika centralne Srbije i Vojvodine danas. Na žalost. I mi smo izgubili šansu proizvoditi hranu za sebe i za izvoz, a proizvodnja hrane je jedina izvjesna djelatnost od postanka ljudske civilizacije bez obzira na štampano meso i sve drugo što nude nove tehnologije. S druge strane, selo je najbolji okoliš za ljude. I mi se odričemo života u selu. Ja recimo planiram prodati stan u Beogradu i vratiti se u moje selo Preljinu kod Čačka gdje imam s mlađim sinom 7,5 hektara zemljišta i šume i želim se vratiti da živim potpuno tamo. Jer ne vidim u današnjem digitalnom dobu neophodnost da živim na osmom katu gdje nemam nikakv dodir s prirodom.

Boravili ste u brojnim državama – Rusiji, Izraelu, Egiptu, Sjedinjenim Američkim Državama i vidjeli različite primjere inovativnog organiziranja poljoprivredne proizvodnje i plasiranja tih proizvoda. Što se od toga može primijeniti u Srbiji?

Nama je izuzetno značajno održati ekološke standarde jer smo izrazito ugroženi, i evo od Majdanpeka i Bora ogromno rudarsko zagađenje i nepovratno mijenjanje krajolika tog dijela istočne Srbije, a od Valjeva, Loznice, Šapca … održavaju se prosvjedi zbog potencijalne eksploatacije jadarita. Cijela centralna Srbija ustaje, u Vojvodini ste sretni jer još uvijek nisu dali nijednu dozvolu za rudarenje na teritoriju Vojvodine, ali je centralna Srbija očito predodređena za smetlište Europe i narod se opravdano buni. Mi smo rasprodali sve vodne resurse. Kolika je danas cijena jedne litre vode – pola eura. Kolika je cijena litre mlijeka – manje od pola eura. A uskoro će voda u Srbiji biti preko eura po litri. To sam više nego siguran budu li se nastavile ovakve žege kao u posljednjih nekoliko godina.

A što sami poljoprivrednici mogu uraditi kako bi poboljšali svoj položaj?

Ja prvo savjetujem poljoprivrednicima da ne prodaju svoja zemljišta i domaćinstva a i onima koji su nasljednici da to nipošto ne prodaju, već da daju svojim rođacima ili susjedima da ih obrađuju i očuvaju u održivom stanju, ako treba uz minimalnu naknadu. Jer je bolje da netko drugi obrađuje i održava to nego da bude zakorovljeno ili pod šipražjem.

Intervju vodila: Jasminka Dulić

Podijeli

Tweet