Širom Vojvodine
Na Suboticu gledamo »kroz ružičastu maglu zaborava«
Naš sugovornik je nekadašnji predsjednik Organizacijskog odbora Dužijance, dopredsjednik HKC-a Bunjevačko kolo, kao i bivši predsjednik Nogometnog kluba Bačka. Marin Skenderović je rođeni Subotičanin koji je živio u Subotici do svoje 39. godine, kada ju je napustio nakon što je dobio vojni poziv. U svoj rodni grad nije se mogao vratiti više od 11 godina.
U jesen 1997. godine osnovao je predstavništvo Hrvatske turističke zajednice (HTZ) u Mađarskoj, gdje je obnašao dužnost voditelja predstavništva, do mirovine. Oženjen je, otac je četvero djece, ima i četvero unučadi.
Neočekivani odlazak
Kako Marin kaže, iz Subotice je otišao 17. listopada 1991. godine pod dramatičnim okolnostima.
»O tome je u to vrijeme detaljno pisao beogradski tjednik Vreme, kao i lokalni tjednik Glas ravnice. Za Glas ravnice sam ranije i sam pisao u nekoliko prigoda. Bilo je to teško vrijeme, politički sustav se urušavao, prijepori unutar države su sve više eskalirali, velike promjene u Europi već su se događale – raspad Sovjetskog saveza, kao i raspad takozvanog Istočnog bloka i optimisti su, unatoč svih problema i prijepora, očekivali dolazak demokracije koja je trebala donijeti boljitak svim građanima. Međutim, oni oprezniji su bili svjesni kako se ništa neće događati samo po sebi, te je tako osnovana prva stranka bunjevačkih Hrvata – DSHV na čelu s mr. Belom Tonkovićem, u KUD-u Bunjevačko kolo izabrano je novo čelništvo na čelu s Belom Ivkovićem, gdje sam i ja sudjelovao kao dopredsjednik, zadužen za organizaciju velikih manifestacija, poput Dužijance i Velikog prela. Članovi predsjedništva su također bili i Vojislav Sekelj, te Alojzije Stantić. Bunjevačko kolo je na primjer organiziralo svojevrsni povratak i javni nastup naših velikana Ante Sekulića i Tome Vereša. Osjetio se svojevrsni zanos, repriza konca šezdesetih i početka sedamdesetih. Osobno sam pokrenuo i ponovno osnivanje ogranka Matice hrvatske u Subotici«, prisjeća se naš sugovornik.
Njegov odlazak, govori Marin, dogodio se neočekivano. Odjednom se zatekao u situaciji u kojoj je morao bez plana i priprema napustiti voljeni rodni grad u kojem je živio 39 godina, te privremeno ostaviti suprugu s troje djece. Ipak, ovaj splet okolnosti će ga na kraju dovesti i do osnivanja predstavništva HTZ-a u Mađarskoj.
»Tada sam vjerovao u Europu, čak sam sudjelovao u osnivanju Europskog pokreta za Suboticu, vjerovao sam kako Europa neće dopustiti rat na svom prostoru na koncu 20. stoljeća, te sam se u Mađarskoj pokušao privremeno snaći. No nakon bombardiranja Dubrovnika bilo mi je jasno da će ipak doći do rata. Tri mjeseca sam boravio u Mađarskoj, koja je u to vrijeme također proživljavala velike promjene i nisam vidio neku mogućnost gdje bih mogao osigurati nekakav posao kako bih mogao prehraniti obitelj. Otišao sam u Njemačku gde sam se zadržao nešto više od dvije godine. Našao sam posao, sa suprugom i djecom sam se sretao u Mađarskoj i čekao dan kada ću se vratiti u Suboticu. Na koncu, u Njemačkoj su mi uskratili boravak, te sam se vratio u Mađarsku. Nažalost, u to vrijeme je situacija bila daleko drugačija nego danas, napose kada se govori o useljenicima u Njemačku. Povratak u Suboticu nije bio moguć, te sam tako započeo život u Budimpešti gdje su mi se priključili i supruga s djecom. Osnovao sam tvrtku i pokušavao zaraditi za život. Tako je bilo sve do svibnja 1996. kada sam počeo raditi za Hrvatsku turističku zajednicu, te naredne godine i osnovao predstavništvo HTZ-a za Mađarsku.«
Veliki zadatak
Prema Marinovim riječima najvažnija zadaća, barem u početku, bila je mađarskim građanima pokazati kako je Hrvatska spremna brinuti se za sigurnost turista, te kako očekuje mađarske turiste koji su prije rata rado ljetovali u Hrvatskoj. Kako se Marin izborio s ovim problemom, brojke mađarskih turista u Hrvatskoj dovoljan su pokazatelj.
»U mađarskim medijima slika Hrvatske nije bila 'privlačna', svako spominjanje bilo je vezano za tek završeni rat, govorilo se o miniranim prostorima, razrušenim i devastiranim objektima, i sl. Tu njihovu opću sliku trebalo je promijeniti, trebalo je doći do predstavnika mađarskih medija i pozvati ih u Hrvatsku te im pokazati pravu situaciju. Moj koncept je bio kako bi, osim suradnje s predstavnicima medija, trebalo angažirati VIP osobe; poznate poslovne ljude, estradne umjetnike, glumce, političare, iz mađarskog javnog života da oni, na temelju svojih iskustava, govore pozitivno o Hrvatskoj i hrvatskim turističkim komparativnim prednostima. Sav svoj trud i znanje usmjerio sam u tom pravcu, stekao veliki broj poznanika i prijatelja, i gotovo da i nema javne, kulturne, znanstvene i druge mađarske institucije gdje nisam 'pokucao na vrata' i stekao sjajne prijatelje. Rezultat toga velikog truda i rada, koji je trajao više od dvadeset godina, je broj mađarskih turista u Hrvatskoj; od 35.000 mađarskih turista koji su ostvarili 126.000 noćenja tijekom 1995. godine, do 650.000 mađarskih turista koji su ostvarili 3,2 milijuna noćenja tijekom 2018. godine, kada sam otišao u mirovinu.«
Vrijedi istaknuti kako je Marin Skenderović za svoj rad i postignuća primio visoko mađarsko odličje Zlatni križ za zasluge, kao i hrvatsko odličje Red hrvatskog pletera.
Hrvati u Mađarskoj i Srbiji
Živeći u Mađarskoj bio je i ostao povezan s tamošnjim autohtonim Hrvatima za koje kaže kako istinski vole svoju matičnu domovinu, njeguju svoj jezik i čuvaju svoje običaje te nastoje svim snagama neutralizirati neizbježnu prirodnu asimilaciju.
»U Mađarskoj postoji šest grupa autohtonih Hrvata, a Hrvati u mađarskom dijelu Bačke dio su šire zajednice bunjevačkih Hrvata; govor, običaji, ponašanje, sustav vrijednosti.... Ja se i danas trudim i govorim kako bi to ne zajedništvo, nego jedinstvo trebalo njegovati i čuvati, unatoč državnim granicama. Postoje neke minimalne razlike, kao posljedica postojanja stogodišnjih državnih granica, između Mađarske, Srbije i Hrvatske, ali te razlike nisu bitne ili nepremostive.«
Marin je izneo i svoje dojmove o životu i razlikama između Hrvata u Mađarskoj i Srbiji.
»Kada su u pitanju razlike u pravima i manjinskom životu, moram priznati kako su Hrvati u Mađarskoj u daleko povoljnijem položaju, ne samo financijskom, nego i u okruženju od strane većinskog naroda; Hrvati su priznata i cijenjena manjina, kako u javnom i političkom životu, tako i u medijima, politici, kulturi. Organiziraju veliki broj svojih manifestacija, na pozornicama ponosno ističu svoju, hrvatsku zastavu, skupa s mađarskom. Nikomu ne smeta hrvatska zastava, hrvatska riječ, niti hrvatski običaji. Osim Hrvatske državne samouprave, budimpeštanske Glavno-gradske samouprave, imaju i veliki broj lokalnih samouprava kako bi lakše mogli organizirati svoje manjinske manifestacije. Imaju dvije Hrvatske gimnazije u Pečuhu, gdje imaju i Hrvatsko kazalište, kao i u Budimpešti, imaju i nekoliko osnovnih škola, dok u velikom broju, gdje za to postoji potreba, neke mađarske škole imaju nastavu i na hrvatskom jeziku. Imaju svoje medije – tjednik Hrvatski glasnik, radio i TV Croatica, imaju Hrvatski znanstveni zavod i posebnu neprofitnu tvrtku Croatica koja se bavi raznim poslovima u korist zajednice. Pored njih tu je i Savez Hrvata u Mađarskoj, koji je za razliku od raznih samouprava, koje su državne institucije, civilna udruga koja igra važnu ulogu u izborima za tijela i čelništva samouprava, tj. upravo Savez Hrvata u Mađarskoj kandidira i predlaže kandidate za čelnike državnih samouprava«, kaže Marin.
I dalje aktivan u Subotici
Od kada je u mirovini relativno često dolazi u Suboticu, najčešće kada su u pitanju kulturne manifestacije. Kaže, sve što se događa u zajednici vrijedno je pažnje i poštovanja.
»Treba priznati ogroman trud, pa i svojevrsnu hrabrost organizatora i sudionika. I to je jedan od razloga što rado posjećujem većinu naših manifestacija.«
Marin je član Senata Dužijance kao jedan od nekadašnjih predsjednika Organizacijskog odbora te manifestacije. Tu dužnost je obnašao do 1991. godine i ističe da je ponosan što je dio njezine prošlosti. Za Dužijancu kaže kako je dobro organizirana i za njega prelijepa manifestacija, »ponajprije zahvaljujuće građanima koji ju prate, te sponzorima i organizatorima koji svoju zadaću obavljaju sjajno«. Ističe Skenderović i kako je prije nekoliko godina doveo i Europskog povjerenika za kulturu, kada je on bio i jedan od počasnih pokrovitelja.
Postao je dopredsjednik KUD-a Bunjevačko kolo 1990. godine i ostao je na toj funkciji do svog odlaska iz Subotice. Kao i Dužijancu, Marin i dalje prati rad i Kola.
»Danas vidim kako HKC Bunjevačko kolo funkcionira sjajno, imaju brojne članove – možda i najviše u njegovoj povijesti, organiziraju veliki broj zapaženih manifestacija i zasigurno su postali najprepoznatljiviji brand bunjevačkih Hrvata, ne samo među svojima nego i na međunarodnoj razini. Šteta što nemaju odgovarajuće prostorije kako bi mogli doći do izražaja sve one vrijednosti koje tako uspješno provode i organiziraju.«
Institucionalnu i političku organiziranost ovdašnjih Hrvata Marin komentira, kako kaže, s izvjesne distance, ali ističe da mogućnosti za napredak uvijek ima.
Kako kaže, potrebno je pomoći gospodarstvenicima kako bi ostvarivali bolje gospodarske uvjete i položaj.
»Potrebno je posebnu pozornost posvetiti gospodarskim problemima i unaprjeđenju gospodarstva u kojima sudjeluju pripadnici naše zajednice, gospodarskim povezivanjima na međunarodnoj razini, zatim treba tražiti načine kako bolje surađivati s našim sugrađanima«, kaže Marin i dodaje kako kao
prijedlog unaprjeđenju gospodarskog položaja može biti suradnja s drugim manjinskim zajednicama, ističući mađarsku manjinu.
Sada kada je u mirovini Marin slobodno vrijeme provodi uz knjige ili filmove, ali, kako dodaje, umirovljenički dani zapravo su mu vrlo aktivni.
»Putujemo, družimo se, kako s članovima obitelji, tako i s brojnom rodbinom i prijateljima i u Mađarskoj i u Subotici. Hvala dragom Bogu, zdravi smo i nemamo većih životnih problema.«
Iako su ga davno napustili, Marin i supruga mu Marina često dolaze u rodni grad za koji kaže da se za ove 33 godine drastično promijenio, ali ga i dalje vole.
»Suboticu volimo, ali onakvu kakvom je mi pamtimo; mirnom, pomalo idiličnom, s relativno harmoničnim međuljudskim odnosima, uronjenoj u bačku ravnicu, u secesiju, u veliku i vrijednu prošlost – ponosni da je nekada bila jedan od najvećih gradova Ugarske, odmah iza Budimpešte. Nažalost, promjene su neminovne, ali nismo očekivali da će biti tako drastične – osvrnimo se samo oko sebe; puno toga što se događa u našoj Subotici prije četrdesetak godina je bilo nezamislivo. Rekli bismo kako na Suboticu gledamo 'kroz ružičastu maglu zaborava'. To je dio razloga zbog kojeg smo odlučili preostali dio života provesti u Budimpešti, koju također neizmjerno volimo i koja nam pruža nebrojene mogućnosti. Možda je najvrjednije to što su nas naši prijatelji i poznanici primili kao svoje«, rekao je Marin.
I. B.
