Širom Vojvodine
Dužijanca 2024.: »Žetva je velika, a radnika malo«
Dužijanca, 114. – sama brojka je svjedok postojanja, a razlog zašto je ova zahvala opstala više od stoljeća zna svaki sudionik koji je u nedjelju obukao bunjevačku ili kakvu drugu nošnju. Koji unatoč visokim temperaturama nije odustao, nego je znojem natopio dijelove nošnje, odlučujući time dati svoj doprinos postojanju, tradiciji, zahvali, ljubavi prema svome.
Kruh – dar Svevišnjega
Vrhunac slavlja Dužijance započeo je ispraćajem bandaša Slađana Bošnjaka i bandašice Lucije Ivanković Radaković iz crkve sv. Roka u Subotici, koja se smatra kolijevkom Dužijance. Povorka, koju su uz spomenute činili bandaši i bandašice seoskih dužijanci, te njihovi pratioci i konjanici dočekana je ispred katedrale sv. Terezije Avilske gdje je započelo svečano misno slavlje zahvale Bogu i pohvale čovjeku.
Misno slavlje predvodio je biskup Subotičke biskupije Franjo Fazekas, koji je ove godine prvi puta na Dužijanci u ulozi biskupa, u zajedništvu s brojnim svećenicima ove biskupije.
Kako je rekao, prigoda je ovo za razmatranje o našem kruhu svagdanjem kao i o nebeskom kruhu. I jedno i drugo, kako je rekao, dar je Svevišnjega. Znak i izraz Njegove ljubavi, milosrđa i providnosti. »Svi mi dobro znamo što je kruh. Osnovna je hrana za većinu ljudi. Čovjek ga uvijek jede i nikad mu ne dojadi. Isus kaže za sebe da je kruh, a to znači da nam je potreban u našem životu, kao i što nam je i običan kruh potreban u ishrani. I ne samo to, Isus je živi kruh koji je s neba sišao. Izbor je obavio sam naš Spasitelj. Koliko puta se samo u evanđelju susrećemo s tom stvarnošću kruha. Prolazeći u proljeće kroz žitna polja Isus u njima gleda naraštaje ljudi koji čekaju radnike u Kraljevstvu nebeskom. 'Žetva je velika, a radnika malo'. Dva puta On umnaža kruh za mnoštvo. Govori o mrvicama kruha koje padaju sa stola bogataša, a ne dolaze do gladnih usta siromašnog Lazara. Govori o kruhu, kojega ima dovoljno i u izobilju u očinskoj kući, čega se prisjeća izgubljeni sin koji je otišao u tuđinu i to u njemu rađa nostalgiju za ocem. Kraljevstvo nebesko uspoređuje se kao kada žena uzme kvasac i zamijesi ga s tri mjere brašna dok sve ne uskisne. Napokon, Isus nam govori o samom sebi kao pšeničnom zrnu koje mora umrijeti. Zašto ta posebna naklonost prema stvorenju kruha? Vjerojatno je Isus htio ljude pripremiti da ga jednog dana prepoznaju u kruhu njegove euharistije. Kao da je On sam u posljednjim godinama s ljubavlju pripremio posudu za posvećivanje hostija u kojoj će se čuvati Njegovo tijelo«, rekao je među ostalim biskup u homiliji.
Bandaški par Slađan i Lucija prinijeli su na oltar krunu, kruh i žitni vijenac koji predstavljaju simbole Dužijance, dok su mladi u nošnji prinijeli prikazne darove i plodove zemlje u znak zahvalnosti Bogu.
Svečanosti slavlja pridonio je i Katedralni zbor Albe Vidaković pod ravnanjem mo. Miroslava Stantića, a osobit dojam je ostavila takozvana himna Dužijance – Blagoslovljena ova zemlja naša.
Nakon mise uslijedila je svečana povorka kroz grad u kojoj je sudjelovalo nekoliko stotina djece, mladih i odraslih koji su obučeni u nošnju dali doprinos očuvanju ove stoljetne manifestacije.
Povorka i predaja kruha
Kako nalaže tradicija, prvi u povorci je uvijek konjanik koji nosi barjak Dužijance i njegov dolazak označuje da je »dužijanca na našem salašu«. Redali su se konjanici, simboli Dužijance: velika žitna kruna, te potom i veliki klas. Zatim djeca iz vrtića Marija Petković – Sunčica i Biser, te kraljice, risari i risaruše, ručkonoše i vodonoše, Radna skupina Moba iz Županje, djeca i mladi koji su pucali bičem, pa se cijeli grad orio dok su pucali švigari. Potom su slijedila kulturno-umjetnička društva, poni konji koji su bili prava atrakcija, te mladi iz HKC-a Bunjevačko kolo koji su uz radnu i svečanu bunjevačku nošnju prikazali i nekoliko običaja: rakijare, polivače, djevojke u šlingu su nosile simbole – kruh i snop žita, dok su cure u bjelini predstavljale nekadašnje Katoličko divojačko društvo koje je imalo veliku i značajnu ulogu u pokretanju Dužijance koju danas poznajemo. Odmah iza njih išli su i čuvari Božjeg groba koji su predstavljali nekadašnje Momačko društvo, a tu su bili i gajdaš i brojna unikatna nošnja. Nakon seoskih bandaša i bandašica, te pratioca koji su izabrani u petak, na trg su pristigli i mali bandaš Marko Mamužić i mala bandašica Anastazija Dulić koje je na trg doveo najmlađi kočijaš David Tikvicki.
Posljednji na trg pristigli su bandaš i bandašica, koje su dočekali domaćini na improviziranom salašu. U ulozi domaćina našli su se Zoltan Sič i Jasna Kujundžić, te u ulozi majke i dide Vlatko i Marija Vidaković. Bandaš je domaćinu obznanio da je ris gotov, a bandašica je predala kruh pomoćniku gradonačelnika Subotice Srđanu Samardžiću.
U svom govoru Samardžić je rekao kako je Dužijanca svojim značajem premašila lokalne okvire i postala mnogo više od narodnog običaja.
»Jedan od brendova našeg grada koji ima svoju povijest, svoju vrijednost, svoje bogatstvo, duhovnost, religioznost... Dužijanca je svetkovina koja ispunjava jednu od najznačajnijih poruka, što je čuvanje identiteta naroda s ovih prostora. Činjenica je također da i manifestacije koje se prepliću na relaciji seosko – gradsko, svjetovno – duhovno, tradicionalno – suvremeno predstavljaju nesvakidašnji kulturni projekt, pokretni tehnološki i tehnički muzej. Dužijanca simbolično sadrži i najznačajnije osobine življenja Subotice, kako je netko već rekao da poput klasa žita u sebi čuva identitete svih njenih građana, bez obrzira na njihovu vjeroispovijest ili nacionalnu pripadnost«, rekao je među ostalim Samardžić.
Ovom prigodom, prvi puta na Dužijanci nazočnima se obratila i saborska zastupnica u Hrvatskom saboru i predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasna Vojnić, koja je obraćajući se svima s »poštovani« spomenula risare bez kojih kruha ne bi bilo, potomke onih koji su prije 114 godina pokrenuli Dužijancu, sve one koji zahvaljuju Bogu za darove, radnike iza kulisa, Grad Suboticu koja u svojoj arhitekturi i građevinama ima urezano klasje žita, pripadnike drugih zajednica koji poštuju Bunjevce Hrvate.
»Poštovane kolege saborski zastupnici koji ste danas vraćeni s granice i niste mogli doći na Dužijancu, poštovani svi vi koji ćete učiniti da ovo bude posljednji put da se takvo što dogodi i da će želja za istinskim pomirenjem srpskog i hrvatskog naroda konačno doći iz dubine svakog od nas. Poštovana zemljo u kojoj su Bunjevci Hrvati rođeni, poštovana Matico koja činiš napore da se naš trag na ovim prostorima ne zatre, poštovani vi koji ćete učiniti da ova velebna manifestacija bude na listi nematerijalne kulturne baštine Republike Srbije, poštovani Bunjevci koji duboko u sebi osjećate svoje podrijetlo, poštovani vi koji ste spremni svoju radost dijeliti s drugima, dobro nam došli. Neka naša zahvala Bogu za darove nikad ne presuši. Neka živi naša Dužijanca i neka je blagoslovljeno svako zrno koje predaje svoje postojanje zarad zajedničkog nam i jedinog kruha«, rekla je Vojnić.
Cijelu povorku glazbeno je pratio ansambl Hajo, a kada su zasvirali Veliko bačko kolo, svi sudionici u nošnji na bini i središnjem trgu uhvatili su se u kolo i zaigrali, bez obzira na nošnju, nacionalnu ili vjersku pripadnost.
U predvečerje istog dana bandaš i bandašica su posjetili i grob svećenika Blaška Rajića, a središnja proslava Dužijance završena je navečer Bandašicinim kolom na gradskom trgu u Subotici.
Risarska, folklorna i tamburaška večer
Subota je bila rezervirana za Svečanu Večernju koja je kao duhovna priprava održana u subotičkoj katedrali, a nakon toga risari i risaruše okupili su se oko spomenika Risaru u središtu grada gdje su, kao i na spomen bisti svećenika Blaška Rajića, stavili ispleteni vijenac od žita.
Nakon Skupštine risara i scenskog prikaza pogodbe, kada su se domaćin u čijoj se ulozi našao Zoltan Sič i predvodik (bandaš) kojeg je predstavljao Marinko Kujundžić ovogodišnji pobjednik na Takmičenju risara uspješno dogovorili oko posla – risa (ručno rađena žetva), uslijedila je folklorna večer.
Nastupili su KUD Mladost 1947. Subotica, FA Sunce Subotica, Mórahalom Néptánc Egyesület iz Mórahaloma (Mađarska), FA Zagreb-Markovac iz Zagreba (Hrvatska), HKPD Matija Gubec Tavankut i HKC Bunjevačko kolo Subotica. Redale su se koreografije, pjesme i plesovi iz cijele regije, a brojna publika je dvoipolsatni program budno pratila.
Središnja proslava 114. Dužijance započela je u petak, 9. kolovoza, onako kako i priliči slavlju i zahvali – s tamburašima. U okviru Tamburaške večeri katedralni župnik mons. Stjepan Beretić predstavio je ovogodišnje predvoditelje bandaša Slađana Bošnjaka i bandašicu Luciju Ivanković Radaković. Tijekom večeri izabrani su i njihovi pratitelji, a titulu najlipšeg para ponijeli su Martina Vojnić Tunić i Mario Gunić, prvi pratioci bili su Jelena Šarčević i Marko Baki, dok su drugi pratioci Milica Tikvicki i Andrija Matković.
Također, iste večeri uručene su i nagrade aranžerima izloga koji krase grad Suboticu. Prvu nagradu primile su Vesna Čović i Helena Štrbo, drugo je pripalo Stevanu Siču, a treće Zorici i Ivici Ivkoviću.
U cjelovečernjem programu publika je imala prilike slušati Kaptolački tamburaški orkestar iz Kaptola (Hrvatska), ansambl Ruže, ansambl Amanet, orkestar OKUD-a Mladost, tamburaški sastav Misija iz Pečuha (Mađarska), te s njima i vokalnog solista Marka Križanovića.
Osvrt na gotov posao
Organizacija Dužijance je veliki posao koji zahtijeva i veliki broj ljudi koji će raditi, no kako je rekao direktor UBH-a Dužijanca Marinko Piuković nije to uvijek baš tako.
»Moram naglasiti da smo zadovoljni ovogodišnjom Dužijancom i da se za nju pobrinuo ne tako veliki broj ljudi. Ako pogledamo da su pripreme skoro pola godine, činjenica je da kroz taj period puno ljudi prođe i odradi svoj dio posla na raznim poljima. Ono što nam je, ako tako mogu reći, problem jeste sam finiš – središnja proslava koja zahtijeva puno posla, a ima, rekao bih, malo ljudi. Tu je svega dvadesetak aktivnih ljudi koji 'ginu' za Dužijancu«, ističe Piuković i pojašnjava kako je Dužijanca otvorena za suradnju i uvijek su dobro došli oni koji žele pomoći kako u organizaciji, tako i oko same povorke.
»Pokušavamo mlade ljude uključivati, samo ne ide lako. Imam dojam da ljudi bježe od odgovornosti. Neki puta mi zasmeta kada vidim ljude koji su nekada bili u organizaciji ili su bili bandaši, bandašice, a današnji doprinos – ništa. Istina, treba nam i publike, ali mislim da ti ljudi mogu dati više. Dužijanca je zahvala svih nas i evo i sada pozivam ljude da se uključe. Da budem jasan, ovo nije kritika nego želja da se što više nas uključi, da bi bilo više ljudi koji će dati svoj doprinos i učiniti da Dužijanca blista u svom svojem sjaju.«
Piuković je također istaknuo novine koje su obogatile povorku.
»Trudimo se svake godine imati, rekao bih, pokretne slike koje oslikavaju naše bunjevačke običaje. Posljednjih nekoliko godina smo to pokrenuli i mislim da je dobro i lijepo prihvaćeno. Ove godine smo uz već postojeće imali prikaz žita i kruha. Te simbole Dužijance htjeli smo posebno naglasiti kroz vizualni prikaz. Uz to, cilj nam je što više tih detalja uvrstiti u sadržaj svečane povorke, s time da to ima smisla i da je interesantno vidjeti. Ono što je također važno i gdje nema mjesta samovolji jest da svi sudionici povorke prate kodeks oblačenja i da svaka nošnja bude obučena onako kako treba, jer i jedna loše obučena nošnja daje lošu sliku nas samih, ali na tome će se još raditi«, poručuje Piuković.
U sklopu programa Dužijance 2024. je još i promocija knjige Nace Zelića Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. godine u Subotici – Svjedočenje (17. kolovoza), te proštenje na Biskupijskom svetištu Gospe od suza na Bunariću, koje će biti 25. kolovoza, kada i službeno završava Dužijanca 2024.
Ž. V.
