Širom Vojvodine

Vladimirova slatka priča

Obitelj Zeljko vlasnik je poznate somborske slastičarne od 1981. godine. Slastičarnu Selenča otvorili su Gojko i Ankica Zeljko, koje je život iz Hercegovine doveo u Bačku, ali su Somborci uvijek govorili – idemo kod Gojka. Stjecajem okolnosti to je prije dvadesetak godina postao i zvanični naziv slastičarne. Tada je sin Vladimir obrt registrirao na svoje ime, ali kako je Selenča naziv dijela Grada Sombora, nije ga mogao koristiti, pa je slastičarnu nazvao onako kako su je Somborci i zvali – Gojko. Vladimir danas uspješno vodi posao, a kako i ne bi kada je slastičarnu, kako u šali kaže, dobio za sedmi rođendan, jer je baš tada ona zvanično počela raditi.

Recepti starih majstora

Iako je odrastao u slastičarni i pomagao u poslu, Vladimir je rame uz rame s ocem stao 1992. godine kada je završio školu. »Završio sam za kuhara, jer u Somboru nije bilo slastičarskog smjera. Bila je samo jedna generacija koja je upisana iste godine kada sam ja završio srednju školu, ali koliko znam nitko iz tog razreda ne radi kao slastičar. Nakon srednje škole zanat sam učio u hotelu Moskva u Beogradu«, kaže Vladimir.

Novi trendovi stizali su i u slastičarstvo što otac Gojko više nije mogao pratiti pa su Vladimir i njegova sestra preuzimali sve veći dio posla na sebe. Iako su prinuđeni pratiti nove trendove, Vladimir kaže da se i dalje pridržavaju tradicionalnog europskog slastičarstva, a to je kuhanje ili pečenjem, bez gotovih ili polugotovih smjesa.

»Sve radimo po starinskim recepturama od bazičnih sirovina. Gledamo da tu budu kvalitetne sirovine, kako bi na kraju imali i kvalitetne torte i kolače«, kaže Vladimir. Kako kaže, 80-ih godina vrhunac je bio grilijaš (prženi šećer s orasima) koji se radi na temperaturama iznad 120 stupnjeva, što su stari majstori radili golim rukama. Kasnije su u modu došle torte sa šlagom i dekoracije od vučenog šećera, što je slično grilijašu, jer šećer se oblikuje, isto rukama, na visokim temperaturama. Prije 20, 25 godina hit je postao fondan.

»Nama je taj fondan donio neke olakšice jer se na torti može uraditi mnogo više detalja, s manje utrošenog vremena. Moraju se pratiti trendovi, nadograđivati znanje. Planiramo od jeseni pokrenuti jedan novi, laganiji program. Novi zahtjevi kupaca su da proizvodi budu manje slatki, s manje kalorija, da su kremasti, da lijepo izgledaju. Ranije se ipak više gledala kvaliteta materijala. Više nitko neće ni puter ni margarin, i mi se moramo prilagođavati«, kaže Vladimir. U slastičarni Gojko svi proizvodi su svježi, pa je pred vikend i za vikend i najviše posla i tada se radi bez radnog vremena. Najveća potražnja za tortama je od svibnja do rujna. Sezona je to i prodaje sladoleda, a u slastičarni Gojko i dalje prave kuhani sladoled od mlijeka, jaja, šećera. »Ne koristimo slatku pavlaku, razne praškove koji se danas koriste u proizvodnji sladoleda. Zato je naš sladoled malo teži i često nam zamijeraju da su kugle manje. Jesu manje, ali su teže i u njoj dobijete više nego u kuglama koje su kao šaka. U njima je 50 grama, a u našoj 70 grama sladoleda«, kaže Vladimir.

Uz sladoled Vladimir kao najznačajnije i najprodavanije proizvode izdvaja čokoladne bombice koje su putovale i do Njemačke, Australije i Amerike i krempitu. »Krempitu radimo po recepturama starih njemačkih majstora koji su radili u čuvenoj somborskoj Dubravi. To je taj stari berliner krem koji se kuha od mlijeka, jaja i šećera. Kore ne pravimo sa salom jer ga je teško naći, kraći je rok trajanja proizvoda, pa smo salo zamijenili margarinom«, kaže Vladimir.

Okus i miris doma

Od 80-ih godina kroz slastičarnu Gojko prošle su generacije Somboraca.

»Obično su prvi izlasci djeci koja nisu još za prave izlaske, ovdje kod nas, obitelji s djecom rado dolaze, bake i deke s unucima. Često čujemo od gostiju da su kod nas dolazili kao djeca. Mnogo Somboraca živi u inozemstvu i kada dođu u Sombor važno mjesto koje obiđu je slastičarna kod Gojka, kažu to je okus i miris doma«, kaže Vladimir.

Biti vlasnik obrtničke radnje znači raditi bez radnog vremena, vikendom i praznicima, ali Vladimir je zadovoljan poslom koji radi. Nekada je sudjelovao na natjecanjima, osvajao nagrade, ali kaže, nema više takvih natjecanja.

»Sada se može prijaviti tko hoće, a nekada su to bila natjecanja na kojima su sudjelovale ozbiljne ugostiteljska kuće, pripreme su trajale nekoliko dana. Više se danas prave lokalni sajmovi torti i kolača na kojima može sudjelovati svatko. Nemamo vremena sudjelovati u onim natjecateljskog karaktera, jer su u cijeli posao uz mene uključene još samo supruga i sestra, ali sudjelujemo u manifestacijama humanitarnog karaktera«, kaže vlasnik somborske slastičarne.

Prednost jedne obiteljske slastičarne u odnosu na veliku proizvodnju je što se lako može prilagoditi zahtjevima kupaca. Mušterije sve češće dolaze s idejama koje su skinuli s interneta. »Često se te ideje tiču izgleda i obično je to nešto iz američkog slastičarstva, a ono se po strukturi razlikuje od našeg. Ako se naši proizvodi rade tradicionalno ne mogu izdržati visine i oblike koje mogu američke slastice, pa onda pokušavamo napraviti kompromis da postignemo što možemo u pogledu izgleda, a da ne odstupamo od svojih receptura«, kaže Vladimir.

A recepti u Gojkovoj slastičarni su oni iz 80-ih godina koje je, kako kaže u šali, sada vratio na tvorničko podešavanje. »Tata je imao potrebu svaki recept malo poboljšati. Tako, gdje je trebalo 800 grama oraha on je dodao kilogram, gdje je trebalo 300 grama šećera on je dodao još malo.«

Vladimirova djeca za sada neće nastaviti obiteljski posao. Odabrali su svoj put; studij prava i srednju veterinarsku školu.

»Želim da sami pronađu svoj životni put i moju potporu imaju i bilo što da izaberu. Čak i kada nam je gužva u poslu ne tražim od njih da pomažu. Meni je neka mala gorčina iz djetinjstva bila proslava 1. svibnja, kada su svi drugari išli na izlete, a sestra i ja samo radili, danima prije, na sam 1. svibnja i još danima poslije. Zato sam htio da oni imaju svoje djetinjstvo i da sami odaberu što će raditi«, kaže Vladimir.

Z. V.

Podijeli

Tweet