Sport i zabava
Salašari somborski na neretvanskom maratonu
U subotu, 10. kolovoza završen je 27. Maraton lađa na Neretvi. Utrka je počela ispod mosta u Metkoviću gdje je plotunom kuburaške skupine u 17 sati označen start 31 posade. Na ruti od Metkovića do Ploča, za štit kneza Domagoja borilo se više od 500 veslača. Maraton lađa na Neretvi je amatersko sportsko natjecanje u kojem lađari, u tradicijskim plovilima veslaju 22,5 kilometara. Posadu svake lađe čini 10 veslača, bubnjar i kormilar. Pobjedu je odnijela udruga lađara Zagreba po treći put zaredom, čime su postali treća ekipa u povijesti koja je trajno osvojila Domagojev štit.
Somborci zadovoljni plasmanom
Na natjecanju je po 13. put sudjelovala i ekipa HKUD-a Vladimi Nazor iz Sombora koja se natječe pod imenom Salašari somborski. Ove godine Salašari su utrku završili na 20. mjestu. Kapetan muške ekipe Gašpar Matarić kaže kako su svi zadovoljni ostvarenim rezultatom.
»Ekipe koje su završile ispred i iza nas su skoro sve domaće ekipe iz doline Neretve. Bilo je žestoko, ali uzimajući sve u obzir i kvalitetu svih ekipa, mi smo baš zadovoljni. Na brzinskim utrkama koje su zapravo kvalifikacije, završili smo kao 25. što znači kako smo pet lađa s boljim kvalifikacijskim mjestom pretekli u samoj utrci što je pokazatelj kako dobro treniramo. Možda nemamo brzinu, ali imamo izdržljivost. U našoj lađi nema sudionika koji nije izveslao bar dva maratona do sada. Imamo neko iskustvo i rekao bih kako smo svi ostavili srce u lađi«, kaže Gašpar.
Kao najteži dio utrke izdvaja veslanje u Crnoj rici.
»To je najuži dio rute i tamo voda manje više stoji. Mogu reći kako su ove godine bili teški uvjeti za veslanje, a tako nešto je rekao i komentator s HRT-a koji je rekao kako su ove godine vjerojatno najteži uvjeti otkad se maraton održava, zbog velike plime, valova i vjetra koji je puhao u prsa sve vrijeme. Kada smo došli u Crnu riku imali smo dojam kako veslamo po jezeru, a iza nas je u tom trenutku 14 preveslanih kilometara«, kaže kapetan Salašara somborskih.
Posadu Salašara somborskih činila su devetorica Somboraca, dva Subotičanina i Martin Burić iz Komina. »Već 12 godina surađujemo s obitelji Bulić, prvo su nam bili domaćini, a sada Martin vesla s nama i parićari«, ističe Gašpar.
Uskoro nova lađa
Zahvaljujući donaciji Osječko-baranjske županije, stvorili su se uvjeti da i somborska ekipa naredne godine zaplovi u novoj lađi.
»Lađa koju smo koristili je stara 10 godina i ovo će nam sigurno značiti. S toga, želimo se zahvaliti udruzi Maraton lađa. Ove godine nas je i posjetio direktor udruge Maraton lađa u Somboru u Hrvatskom domu. On nije mogao pretpostaviti da imamo prostorije u strogom centru grada, došao je da nas obiđe i bio je oduševljen. Poslije je pao i taj dogovor za lađu, kao i za pomoć oko financiranja i mogu reći kako sve ide u nekom dobrom pravcu«, kaže Gašpar.
Prema Matarićevim riječima, prvih 11 godina je djelovalo kao da organizatori utrke nisu posve sigurni otkud oni na Neretvi i koga oni zapravo zastupaju.
»Prva naša učešća – mislim kako nisu imali pojma ni tko smo ni otkud mi tu. Mislim da su nas primili samo zbog tog predznaka HKUD. Moj otac Pavle je bio taj koji nas je prijavio, objašnjavao je on tko smo mi, ali čini se kako to nije doprlo do njih. Shvatili su tko smo tek nakon što je prošle godine Dužijanca gostovala u Mostaru. Od tada su se počeli javljati i nuditi pomoć. Jako nas poštuju i uvažavaju, kako organizatori, tako i ostale ekipe. Sa Salašarima somborskim napravili smo baš dobar brend« .
»Sljedeće godine se nadamo poziciji među prvih 20. Kada dođe nova lađa, malo više treninga... kvaliteta natjecanja se jednostavno drastično podigla. Na nama je samo da čuvamo novu lađu i treniramo«, rekao je Gašpar.
Srđan Radmilović vesla u ekipi Salašara od 2015. godine na poziciji prvog lijevog veslača koja je jedna od najbitnijih pozicija u lađi. »Ova je godina prošla u znaku treninga i rezultati svih tih treninga su se vidjeli na utrci. Plasman je zadovoljavajući s obzirom kako smo mi jedna od rijetkih, da tako kažem amaterskih ekipa jer ovo sve dostiže nivoe profesionalnog sporta. Svi smo zadovoljni i sretni, kao tim smo se potrudili maksimalno i dali smo sve od sebe. Bilo je teško, jer zaista, 22 kilometra nije mala stvar za izveslati«, kaže Radmilović. Ambicije Salašara za narednu godinu su plaman među prvih 20.
I lađarice zaplovile
U ženskoj konkurenciji, Salašari somborski osvojili su 14. mjesto od 16 ekipa. Ova utrka veslala se dan ranije, odnosno u četvrtak, 8. kolovoza. Najbolja je bila ekipa Udruga lađarica Sisak.
»Nakon nekoliko sudara na samom startu odveslale smo odličnu utrku dajući sve od sebe čime možemo biti zadovoljne. Zauzele smo 14. mjesto i do samog cilja bile u parić još dvema lađama tako da smo veslale s njima i borile se kao za prvo, drugo i treće mjesto. Te sve tri ekipe ušle su u cilj u razmaku od desetak sekundi. Bilo je izuzetno zanimljivo i dimanično«, kaže kapetanica ženske ekipe Marija Mandić.
Obje utrke započinju ispod lučkog mosta u Metkoviću i veslaju se nizvodno niz Neretvu, ali s jednom bitnom razlkom.
»Ženska utrka se vesla u dužini od 10 kilometara i završava u Opuzenu, dok muški Maraton nastavlja dalje i vesla se do Ploča u dužini od 22,5km. Interesantno je to da je do 2017. godine Maraton lađarica veslan uzvodno od Opuzena do Metkovića što je bio poseban napor za lađarice. Poznato je kako su u prošlosti u dolini Neretve žene lancale lađu, što znači kako su je vukle uzvodno hodajući kopnom prenoseći ljude, stoku i ostale plodove doline, te je možda iz tog razloga i Maraton žena veslan uzvodno«, kaže Marija.
Za razliku od muške ekipe koja mora proći kroz nezahvalnu Crnu riku, ženske ekipe se suočavaju s drugačijim izazovima. Tako i Marija kaže kako je za nju sam početak utrke i možda najteži dio.
Nakon uspješnog puta prijeđenog biciklom od skoro 500 km, Danijel Mandić, jedan od veslača ekipe Salašari somborski podijelio je s nama svoje dojmove o putu od Sombora do Metkovića.
»Moja treća akcija zaredom odlaska biciklom do ušća Neretve. I ovaj put kao i prošle godine s Alfredom Skenderovićem. Idejni tvorac ovog napornog puta je Gašpar Matarić koji je primjerom pokazao više puta kako se to radi. Ruta standardna: Sombor, Županja, Kladanj, Sarajevo, Jablanica, Metković i na kraju toliko čekano Ušće. Ove godine se nakupilo 485 km koje smo savladali, uz razne poteškoće koje put nosi sa sobom, za otprilike 29 sati. Noge teške, tijelo umorno, ali smo zadovoljni jer smo akciju priveli kraju, a zapravo sada sve tek počinje. Biciklom smo prenijeli vijest regionom o Salašarima somborskim i njihovoj vezanosti za neretvansku lađu«, kaže Danijel.
»Na startu je uvijek nekako najveća napetost i ogromna neizvjesnost što nas čeka, bez obzira na pređašnje iskustvo i koliko je tko izveslao maratona do tada. To se posebno pokazalo ove godine na Maratonu lađarica gdje je start kasnio čak 15 minuta, kako zbog organizacijskih propusta, tako i zbog nervoze u lađama. Ipak, svakako da je najteži dio utrke samo veslanje i to mislim kako je najteže doći do Kule Norinske koja je na pola utrke ženskog Maratona, jer nekako kad dođete do nje sve je puno lakše i znate da ste blizu kraja. Također, posebno umijeće i napor je potrebno kod preticanja drugih lađa te mogu reći kako su ove godine obje naše ekipe imale tu priliku i iskoristile je da preteknu druge lađe. Ali na kraju dana, pozicija nije važna, važan je sportski duh, borbenost, istrajnost, zajedništvo, poštovanje i davanje cijelog sebe za ekipu«, rekla je Marija.
Salašari su ove godine svojim učešćem odati i počast svom osnivaču.
»Salašari somborski su veslali svoj Maraton ove godine odavajući i počast svom osnivaču i pročelniku Pavlu Matariću, koji nas je napustio prije skoro dva Maratona, ali čija misija nam je u srcu i čiji lik od ove godine imamo na svojim veslima. Isto tako, ženske majice je krasila i roza lenta kako bi podigle svijest o karcinomu dojke. Na ovaj način želimo posebno pružiti podršku ženama oboljelim, liječenim i izliječenim od karcinom dojke, posebno dvjema curama iz naše ekipe te tako veslamo za njih i s njima«, kaže Mandićeva.
Ivan Benčik
