Širom Vojvodine

Lubenice nisu zrijale, već su se kuhale

Davor Gurinović iz Donjeg Tavankuta od malih nogu vrijeme je provodio u voćnjaku, što je utjecalo na njegovo profesionalno usmjerenje i posao kojim se bavi. Po struci zaštitar bilja, a po zanimanju savjetnik za prehranu u jednom tavankutskom poduzeću, ovaj mladić, pored posla kojim se bavi, kao stručni suradnik održava nekoliko gospodarstava te uzgaja razne kulture i na svojemu.

Ove godine prvi puta posadio je i lubenice. Kaže, prije nekoliko tjedana je uzbro posljednju te je eksperimentirao i pustio ih da donesu nov rod, za sv. Roku. Ipak, Gurinović kaže kako Subotičani neće za ovaj blagdan jesti tavankutske lubenice, bar ne njegove, jer zbog jakog sunca ovih dana nisu uspjele sazrijeti, već su se, kako navodi, skuhale.

»Pokušao sam ostaviti sadnice lubenica da donesu drugi rod, ali nije uspjelo. Ima nekih koje su dobro sazrijevale, ali ima i loših, što je recimo svaka treća i to onda ne mogu nuditi kupcima. Ovaj novi toplotni val ih je spržio. Indeks UV radijacije je 8-9, što je i za njih, kulturu koja voli sunce, prejako i njima se pod tim uvjetima plod jednostavno skuha, a list ispeče. Lubenice jesu crvene iznutra, ali nisu zrijale postupno i zbog toga nisu tako slatke, jer nisu nakupile šećere prirodnim sazrijevanjem«, pojašnjava Gurinović.

Prodaja na malo u Tavankutu

Ljubav prema poljoprivredi našem gospodarstveniku prenijeli su roditelji Marinko i Jasminka koji se od kraja 90-ih bave voćarstvom. Kako kaže, na želju da bude zaštitar bilja veliki utjecaj imala je jedna Tavankućanka te profesije.

Potaknut snovima iz djetinjstva, naš sugovornik je zaista završio Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu i sada, kako kaže, u svojemu rodnome mjestu, na tavankutskom pisku uz stečeno fakultetsko znanje nastavlja obiteljski posao. Kaže, nije lako, jer se voćari posljednjih godina suočavaju s brojnim izazovima zbog kojih mnogi odustaju i vade svoje zasade. Isto tako rješenje u drugim kulturama su pokušali i pokušavaju pronaći i Gurinovići, a ove godine u asortiman proizvoda uvrstili su i lubenice.

»Još uvijek učim kako uzgajati lubenice jer to nismo do sad imali. Puno mi je pomogao prijatelj i kolega iz Deronja. Zimus smo sjeli i razgovarali o troškovima ulaganja itd. Nisu mali troškovi niti za ovu kulturu; osim što svugdje mora biti razvučen sustav navodnjavanja, lubenica traži prihranu i sve ostalo. Naročito mi je bilo izazovno branje. Papriku ili jabuku vidiš kad je crvena i ubereš, a ovdje je drukčije kad se ne vidi unutrašnjost.«

Od pola hektara lubenica koliko su zasadili ove prve godine, Gurinović kaže kako su sve uspjeli prodati, i to na malo, u Tavankutu.

»Ujutru smo tata i ja ustajali u četiri sata i išli na njivu brati, što je kasnije mama i još netko od nas prodavao u selu na dva mjesta. Uvijek smo imali svježe lubenice i ljudi su to prepoznali. Kad kupite lubenicu koja je nekoliko sati prije tog ubrana ne može se usporediti s onom koja stoji i po nekoliko dana u marketu. Nismo mi jedini prodavali lubenice u Tavankutu, ove godine su se prodavale čak na osam mjesta, ali nismo jedno drugom bili konkurencija jer mislim da smo svi uspjeli svoje prodati. To je princip koji je popularan odavno na Zapadu, da kupci dolaze na farme i kupuju svježu hranu, direktno od proizvođača. Drago mi je što to dolazi i kod nas, bar kad su lubenice u pitanju«, kaže Davor.

Osim po Tavankutu, naš gospodarstvenik lubenice je prodavao i preko Facebook stranice FB pijaca Subotica. Kaže, ondje ima svoje kupce još iz doba korone kada im je na kućni prag nosio jabuke i višnje, sada je to nastavio, samo s lubenicama.

S obzirom na to da sljedeće godine planira proširiti površinu pod lubenicama, Davor ističe da će trebati dobro promisliti kako isplanirati proizvodnju da bi uvijek imao svježu robu. 

Umjesto jabuka – lubenice

Od gotovo deset hektara voćnjaka u kojima su imali jabuke i višnje, Gurinovići su ovo ljeto dočekali sa samo dva hektara jabuka. Sve ostalo su povadili i zamijenili kupusom, kukuruzom šećercem, bundevom i lubenicom. Kako Davor kaže, nakon branja vadit će i ove posljednje voćke. Trend je to koji je posljednjih godina prisutan u Tavankutu i šire jer uzgoj voća više nije rentabilan. Mnogi se odlučuju na uzgoj povrtlarskih kultura među kojima je dominantna crvena paprika, a povećava se i udio površina pod lubenicama.

»U naše tavankutske voćnjake uloženo je puno novca. Imamo sustave za navodnjavanje, protugradne mreže, mehanizaciju i sad nam je sve to za džabe. Ljudi odustaju od voćarstva jer nam nije rentabilno. Situacija s proizvodnjom jabuke, koje ima najviše u Tavankutu, je loša jer su troškovi proizvodnje ogromni. I bez obzira na to, mi je proizvedemo i onda ju nemamo kome prodati ili ako je i prodamo, nadamo se kako ćemo biti na nuli. Zato smo iskrčili voćnjake.«

I ono malo preostalih voćnjaka jabuka u Tavankutu Gurinović kaže kako će ove godine roditi slabo i s malim plodovima, prvenstveno zbog klimatskih uvjeta.

»Na ovom jakom suncu strada sve pa i jabuke. Dobile su ožegotine i sitne su. Crvene sorte jedva dobivaju boju, loša je situacija. Jedino me tješi što znam da ćemo ih dati za industriju, pa nam je manje važno jesu li krupne ili sitne, ali da znam da ih proizvodim za maloprodaju bio bih u strašnoj panici.«

Kao prednost u uzgoju lubenice, naspram trenutačno popularnije na tavankutskom području crvene paprike, Gurinović vidi u tome što za njezin uzgoj treba manje radne snage.

»U Tavankutu se puno njih sad opredjeljuje za papriku, većina njih koji iskrče voćnjak sade papriku, ali ona zahtijeva puno radne snage za razliku od lubenice. To je bio razlog zašto smo se mi ipak opredijelili za uzgoj lubenica. Ove godine smo roditelji i ja uspjeli sve sami odraditi, uz malu pomoć radnika u jeku sezone. Nagodinu, kada, ako Bog da, proširimo proizvodnju, trebat će i nama radnika, ali manje negoli da imamo papriku. Radnike je teško pronaći, a i treba ih i platiti, što umanjuje zaradu.«

J. D. B.

Podijeli

Tweet