Kolumne
Privremeno humanitarno preseljenje
Epizodni junak, glasoviti detektiv Terry Nason – istražujući fenomen nestanka ptica u Veseloj dolini (Alan Ford, broj 34) – svojoj je tajnici Telli izdiktirao: »Ptice više ne cvrkuću zbog toga što ih više nema, a nema ih iz jednostavnog razloga – nestale su«. Za to je svoje otkriće tamošnjim lokalnim vlastima ispostavio masan račun (tri tisuće dolara za jedno poslijepodne) s obrazloženjem da u istrazi nije bitno vrijeme nego rezultat.
Sva je sreća što je Terry Nason samo fiktivni lik, pa ga naša lokalna samouprava ne može angažirati da istraži fenomen nestanka vode u Tavankutu i Mirgešu. Ali, čovjek ne mora biti ni Terry Nason ni hidrološki stručnjak pa da (besplatno) dođe do zaključka da vode u Tavankutu i Mirgešu nema zato što je suša, a suša – kao što je logično pretpostaviti – dovodi do toga da se razina podzemnih voda povlači u veće dubine. Pa ipak, naša je lokalna samouprava u konkretnom slučaju postupila poprilično alanfordovski: da bi utažila žeđ i zadovoljila najosnovnije životne potrebe mještana angažirala je JKP Vodovod i kanalizacija koje je u Donjem Tavankutu – baš kao da je riječ o tropskoj Africi – postavilo cisternu, pa narode iz Masnog kraja ili pak Kobinog sela izvoli: puni svoje bačve, kanice i boce da istu ne bi morao kupovati u dućanu. Žeđ je, dakle (a ako dotekne, i pranje nogu), bar privremeno ugašena, i to na inicijativu samih mještana, vijećnika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i ministra u Vladi Srbije jer lokalna samouprava ili ne froji za potrebe tamo nekih Mirgeščana i Tavankućana ili poput jednog bivšeg predsjednika države jednostavno nije obaviještena da je došlo do prekida isporuke vode u bunarima na njezinom jugozapadnom dijelu.
Ista se stvar dogodila, samo prije nekih mjesec i pol dana, i stanovnicima dijela Mjesne zajednice Peščara koji su zbog suše također ostali bez vode. Uzalud je izaslanstvo petnaestak domaćinstava iz Donske i Ulice Mátyása Brucka ponovno obilo prag Gradske kuće u nadi da će iz trećeg-četvrtog pokušaja smekšati srca čelnika lokalne samouprave da se i u taj dio grada uvuče vodovod, jer su od zadovoljavanja osnovnih fizioloških potreba važniji, naravno, propisi. A propisi su takvi – da se poslužimo riječima jedne bolje upućene osobe u ovu problematiku – da je najbolje da mjesna zajednica lokalnoj samoupravi uputi inicijativu za uvlačenje vodovoda na svom teritoriju. Nakon što lokalna samouprava primi inicijativu daje ju svojim mjerodavim tijelima da se izradi plan koji se onda upućuje Gradskom vijeću na usvajanje da bi konačnu odluku o tome donijeli vijećnici na nekoj od sjednica Skupština grada kako bi (ako plan usvoje) JKP Vodovod i kanalizacija počelo s konkretnim radovima. A to, naravno – kaže mi isti obaviješteni izvor – košta ko svetog Petra kajgana pa je iz tih razloga u opisanom slučaju u startu bolje otkačiti nesretne ljude i vaditi se na propise negoli se upuštati u skup projekt za koji ti na sljedećim izborima možda nitko neće reći niti hvala, a kamoli te se sjetiti.
Iako i Tavankućani i Mirgeščani i mještani dijela Peščare (vjerojatno i drugih dijelova grada) imaju isti problem – koji traje već bar dva-tri desetljeća – neznatna razlika je u tome od koga inicijativa dolazi. U prvom slučaju problem je promptno »riješen« cisternom dok je u drugom – nakon neuspjelog izleta u Gradsku kuću – jedan osamdesetsedmogodišnji starac sam samcat iskopao svoju šahtu još dva metra dublje kako bi pipci hidropaka doprli do prvog sloja spuštene razine vode, iznoseći u kablu po ovoj kanikuli bar kubik zemlje u zadnji dio dvorišta (tamo iza čardaka). Što u šali, što ozbiljno, njegova kći kaže da je samo za taj pothvat zaslužio bar priznanje Pro urbe!
Šalu na stranu, jer se s navedenim problemom mještani ovih dijelova grada (i to sve intenzivnije) suočavaju svakoga ljeta. Razlog za to, naravno, može biti i zbog toga što netko zaliva žedno voće ili povrće pa zbog toga žedan ostaje i njegov susjed. Ali, pokušajte tako nešto zamisliti u Austriji, gdje ima vodovoda i na prilazima s njive na glavnu cestu kako ju poljoprivredni strojevi ne bi prljali, a ne da ga nema u selu. Kako smo mi, nažalost, više u svjetlosnim godinama negoli kilometrima udaljeni od Austrije, kakvo-takvo rješenje ipak postoji: predložiti mjerodavnim predstavnicima lokalne samouprave i pripadajućih joj javnih (komunalnih) poduzeća da u vrijeme suše zamijene svoje stanove i kuće sa stanovnicima Tavankuta, Mirgeša, Peščare ili Kelebije ne bi li se za to vrijeme na terenu uvjerili što u kontinuitetu znači kada ti iz pipe teče ništa. Nisam prorok, ali nije mi ni teško zamisliti da bi se u tom slučaju iz gradskog proračuna našlo sredstava za izradu plana kako bi još jučer bila održana izvanredna sjednica Skupštine grada, kako bi Vodovod već danas pustio u pogon priključke svojih novih korisnika.
