Tema
Edenski vrt južnog Jadrana
Godinama unazad turizam u Hrvatskoj predstavlja značajno društveno pitanje kojem se – napose u jeku sezone – svakodnevno poklanja respektabilan medijski prostor. Više se, recimo, na televiziji, radiju, u novinama i na brojnim portalima govori i piše o broju i strukturi gostiju, noćenjima, cijenama i potencijalnim prihodima negoli o žetvi, berbi, suši, tuči, otkupu i drugim problemima koji – kao i kod nas – potresaju poljoprivredu, odnosno poljoprivrednike, a o ostalim područjima života (obrazovanje ili ekologija, primjerice) da i ne govorimo. Razlog za to je jednostavan: u Hrvatskoj su već odavno shvatili da im je turizam jedna od najznačajnijih grana gospodarstva koja itekako – i neposredno i posredno – puni državni proračun i poboljšava godišnji BDP.
Lice i naličje
Stoga i ne čudi što se ove godine, napose na portalima, gotovo svakodnevno mogu pronaći opsežni i vrlo kritički intonirani tekstovi o tome kako je ova sezona podbacila u odnosu na prethodne, a kao glavni razlog za to navodi se pohlepa domaćina i činjenica da gosti to vide. U sam vrh pohlepe navode se cijene noćenja (kako one u hotelima tako i u aprtmanima), te one u sektoru ugostiteljskih usluga, »garniranih« i bizarnim lokalnim primjerima koji se tiču cijena najma ležaljki na plažama, nesnosne buke u noćnim satima, nesklada u cijenama na relaciji pult – blagajna u marketima ili pak bahaćenja gostiju koji »privatiziraju« dijelove obale, peku roštilj na plaži ili pak parkiraju automobil na istoj. Naravno, neizostavni dio tako intoniranih tekstova tiče se i usporedbe s »konkurencijom«, pa se nerijetko u formi reportaže ili analize može naići na tekstove kako je u Crnoj Gori, Albaniji, Grčkoj, Bugarskoj ili pak Turskoj, nerijetko s vidnim isticanjem što je to bolje i zaključkom da upravo zbog (ne)sklada između cijena i usluga sve veći broj turista, napose inozemnih, zaobilazi Hrvatsku i njene nesporne prirodne ljepote. Primjera za opisane tvrdnje je toliko da je zaista nepotrebno navoditi izvore, a oni koji se o tome detaljnije žele informirati lako to mogu učiniti jednostavnim utipkavanjem sintagme »turistička sezona u Hrvatskoj«.
Ako je, pak, nesporna istina kako je sve relativno, odnosno da svako lice ima i svoje naličje, onda su primjeri Pelješca i Korčule idealni za to. Za početak recimo da se čak i u tekstovima o »krahu sezone« Dubrovačko-neretvanska županija (kojoj pripadaju i Pelješac i Korčula) navodi kao jedina u kojoj je ove godine zabilježen porast broja gostiju i noćenja. Naravno, običnog gosta (kao što je to slučaj i s doljepotpisanim) ne zanima prebrojavanje turista i zanimanje za to koliko će ostati, ali se razlike koje idu u prilog Einsteinovoj tvrdnji o relativnosti vide golim okom. Kako smo već više puta pisali, Pelješac, odnosno Orebić na njemu, po mnogo je čemu izuzetak u odnosu na Istru, Kvarner ili pak sjevernu i srednju Dalmaciju. I to pozitivan. Zasluga je to i njegovog geografskog položaja koji više podsjeća na izolirani otok negoli na kontinent (što u stvari i jeste), ali i razmjerne skromnosti lokalnog stanovništva, bez obzira na to je li riječ o onima koji iznajmljuju apartmane ili pak imaju restorane. Tako se, za razliku od »turističkijih destinacija« diljem razvedene hrvatske obale gdje je cijena apartmana u jeku sezone išla od 80 eura pa na više, u Orebiću vrlo pristojan smještaj mogao naći i za 50-60 eura, što pomnoženo s brojem planiranih dana čini značajnu razliku u debljini novčarke na početku i kraju ljetovanja. Isto tako, cijena mediteranskog obroka u brojnim se restoranima nije mijenjala u odnosu na prošlu godinu, što će reći da se porcija ribe, rakova, lignji ili hobotnice može pojesti čak i za jeftinije novce u odnosu na razvikane subotičke ili vojvođanske lokale. Konkretno: vrlo ukusan ručak (bez aperitiva, pića, deserta ili kave) može se pojesti po cijeni od 14 do 18 eura.
Na samo dvije nautičke milje udaljenoj Korčuli (gradu) priča je posve drugačija, jer je, kako smo to i ranijih godina pisali, sve skuplje za bar 20-30 %, a nerijetko i više pa je nepotrebno dalje ići u detalje. Zbog toga jednostavan savjet: ljetujete li na Pelješcu, a želite li posjetiti Korčulu, najedite se »doma« i krenite put divljenja navodnom rodnom mjestu Marka Pola. Ali, krenete li od grada Korčule u, recimo, Velu Luku naići ćete na kafić vrlo prigodnog naziva (Dalmatinci znaju što znači Fjaka) gdje se kava može popiti za euro i pol, a pivo ili sok za svega 2,60 eura. Dovoljno je samo da osluhnete govor gostiju, ustanovite da su uglavnom lokalci i sjednete. Ako produžite, čeka vas slična situacija kao i na Korčuli (gradu), odnosno sve skoro pa dvostruko skuplje.
Borove šume i kule od pijeska
Ali, bez obzira na sve pliće džepove i tanje novčarke prosječnoga gosta na hrvatskom moru, »nije u šoldima sve«. I Orebić, i Korčula, i Vela Luka, i Lumbarda imaju ono što sve više gubi Hvar ili Mali Lošinj, a što su Split ili pak kompletna Istra već odavno izgubili: prijeko potreban mir. U kombinaciji s prekrasnim morem i bogom danim plažama, Pelješac i Korčula pravi su Edenski vrt u kom se, zahvaljujući brojnim stablima borova na plažama, može po cijeli bogovetni dan brčkati, plivati, izležavati i pijuckati. Toliko da te doslovno ne zanima niti što se događa u svijetu niti koji je danas dan. Za turiste, na sreću, srpanj je na Pelješcu ovoga ljeta bio bez kiše i tmurnih dana, a kako je poznato kakva je kanikula bila i na kontinentu, nije čudno što su temperature mora pojedinih dana dosezale rekordne iznose (od čak 29 stupnjeva Celzija), pa ni kupanje u njemu nije pružalo onaj poznati osjećaj osvježenja kada sunce upeče.
Jedan detalj iz Lumbarde (mjesto na krajnjem istoku Korčule) zaista vrijedi zabilježiti: na sjevernoj strani jedne od dvije pješčane plaže (koje svojom konfiguracijom podsjećaju na splitske Bačvice) nema interneta! Ali, taj »nedostatak« pokazao se kao prava prednost, napose roditeljima jer se djeca (konačno!) igraju onim što im pruža okruženje, a ne mobitelima, tabletima i sličnim glupostima kojima obiluje virtaulni svijet. Slika je kao nekad, iz već zaboravljenih vremena: svuda na plaži kule od pijeska, zatrpavanje tijela u pijesak, beskonačno trčanje po plitkoj vodi, cika i graja kao u učionici bez učiteljice.
I još jedan detalj, koji se prije svega tiče nas: kampanju državnog vrha da se Hrvatska zaobiđe prilikom izbora ljetovanja, na temelju onoga što smo vidjeli, mnogi ili nisu čuli ili su je ignorirali. Brojne beogradske, novosadske, subotičke ili neke druge registarske oznake iz Srbije ili jednostavno akcent gostiju, odnosno konobara, najbolji su dokaz za to da se broj »domaćih izdajnika« (napose u vrijeme obilježavanja Oluje) iz godine u godinu povećava. Reakcija domaćina na to je kao i ranijih godina: govoriš li »naški«, u mnogim ćeš kafićima dobiti popust na naručenu kavu ili piće.
Zlatko Romić
