Širom Vojvodine
Staro naslijedile, novo sašile
Je li Dužijanca najljepša manifestacija bunjevačkih Hrvata teško je dokazati, ali ono što je nesporno je to da je u njezinu organizaciju uključeno daleko više ljudi od bilo kojeg drugog događaja. Među brojnim entuzijastima i ljubiteljima narodnih običaja izdvajaju se Vesna Čović i Helena Štrbo, majka i kćerka iz Subotice koje svoju ljubav prema bunjevačkoj nošnji šire tako što ju oblače za svaku Dužijancu kao i brojnu drugu djecu i mlade, za sve događaje vezane za ovu manifestaciju. Oblače isključivo svoju nošnju, koje imaju pozamašan broj i dijapazon vrsta i veličina.
Samo ove godine obukle su gotovo 200 osoba za Takmičenje risara, seoske dužijance i središnju gradsku. I ne samo obukle, one pripremaju i peglaju svu tu nošnju cijelo ljeto! Navode kako to vole i kad god ih netko upita za nošnju, svima kažu: »Imamo, dođi«.
Otunčica stara 120 godina
Ljubav prema nošnji i jednoj i drugoj rodila se u prvim godinama života, kada su je i prvi puta nosile; s tri i pol i četiri godine. Od tada im je, kažu, teško zamisliti Dužijancu a da nisu u bunjevačkoj nošnji. Pedesetogodišnja Vesna ističe da se do sada nije obukla samo na tri Dužijance, ne računajući prvih nekoliko kada je bila beba te da u mladosti nije išla niti na more kako bi se mogla obući i za đurđinsku (odakle je rodom) i za gradsku. Ističe da je najviše voljela nositi tamnoplavu obiteljsku otunčicu na koju je i danas veoma ponosna i zahvalna precima što su joj ju ostavili.
»Tu otunčicu čuvam više od svega, nažalost više se ne može nositi, materijal se od starosti raspada, ali ju jako čuvam. Stara je 120 godina i to je najstarija obiteljska nošnja koju imamo. Naslijedila sam je s mamine strane, od obitelji Stipić, prdačno Švabovih«, priča Vesna.
Da nesebično daje svoju nošnju drugima Vesna je naučila od svoje mame Ivanke Čović i majke Marte Stipić.
»Majka Marta je na salašu u Đurđinu puno njih oblačila u nošnju za Dužijancu i davala im svoju. Jako je to voljela, što je prenijela i na moju mamu, a ona na mene. Mama kad se udala i došla u grad, isto je tako oblačila druge, rodbinu i iz naše kuće je uvijek išlo bar 20-ak mladih u narodnoj nošnji na Dužijancu. Pomagala sam joj i ja u svemu tome, kao što meni sad pomaže Helena i tako se ta ljubav prenosi s koljena na koljeno kod nas. Mama sad ima 80 godina i više ne može peglati i šivati, ali i dalje nas gleda kako radimo – i kritizira«, smije se Vesna.
»Ne planiramo stati«
Kolika je ljubav prema nošnji u ovoj obitelji, dokazuje činjenica da su Vesna i Helena sada ozbiljne kolekcionarke bunjevačke narodne nošnje. Kažu, mogu obući odjednom preko 80 osoba. Imaju nošnju svih vrsta i veličina, i muške i ženske.
Najstarije i najvrjednije su naslijedile od obitelji, dio starog što imaju su i kupile, a sada već kažu kako imaju puno i nove nošnje jer svake godine nešto sašiju, i ne planiraju stati.
»Nošnju sam naslijedila od obitelji Stipić, Čović, Bajić, Skenderović, Jaramazović i Šarčević. Imam veliku familiju. Kod nas se ništa ne baca, svaki komad starog materijala iskoristimo za nešto. Na primjer, od bakinog vjenčanog ruha smo napravili muški prsluk. Prije je mama šivala dok je mogla, a sada imamo krojačicu koju plaćamo. Helena je prije nekoliko godina kupila od jednog Subotičanina suknju i pregaču od prave lionske svile koja je s kraja XIX. stoljeća. Puno ju je platila, ali to za nas nema cijenu. Stalno nešto ‘cunjamo’, svake nedjelje idem na Buvljak i tražim stare materijale, stare jastučnice, stare marame itd.«, kaže Vesna i dodaje kako svaka njihova nošnja ima svoju priču.
»Velika želja mi je bila da imam ćurdiju po modelu kakvu su nosile moja mama i teta na Dužijanci ‘70. kada je povorka išla od Hipodroma. Tada su za njih šivene dvije ćurdije koje se čuvaju u Bunjevačkom kolu, a ja imam svoju kod kuće. Njezina izrada je trajala četiri godine, što zbog organizacije što zbog financija, trebala sam nabaviti lisičje krzno, doći do krojača u Kuli itd. Imamo i puno starog šlinga koji su šlingale još moje pramajke kada su sebi pravile štafir već s 12-13 godina. Bez obzira na konfiskaciju, to je ostalo u našoj obitelji, što mi je jako drago«, ističe Vesna.
Opus nošnji
U svojoj kolekciji Vesna i Helena imaju od ručnih radova nošnju sa šlingom, toledom i zlatovezom; komplete svila, otunčice, prsluke, ćurdiju, sefire, pikete, kanfase i paje, što je sve za žene. Za muškarce imaju kažu sve, od šešira, košulja, prsluka svilenih – radnih, čakšira, gaća, čizama pa do šalova i zimskih kaputa.
Koliki je opus bunjevačkih nošnji Vesne i Helene govori činjenica o mjestu gdje ju skladište.
»Imamo tri garderobna ormara od po 3,5 m koji su puni nošnje, dva dolafa s po četiri ladice pune nošnje, dva ogromna metalna kovčega koji su puni bijeloga, gaća, košulja, podsuknji i još jedan ormar zimske nošnje, kaputa itd.«, priča Vesna.
Ipak, Helena navodi kako pored svega što imaju, uvijek nađe nešto što joj fali.
»Gledam stare fotografije ili knjige gdje su slike nošnji i kada vidim da nešto nemamo, potrudimo se da nabavimo ili sašijemo. Tako smo nedavno majka Ivanka i ja kompletirale sukno s punim vezom koje mi je dala jedna stara žena. Trebalo nam je četiri mjeseca da to uradimo, a vezle smo naizmjenično. Jako mi je drago što sam kupila staru lionsku suknju i keceljac i velika mi je želja da nađem i gornji dio pa da imam komplet lionsku svilu – to mi sad nedostaje«, priča Helena.
Iako su dužijance prošle, kod Vesne i Helene već se kuju planovi za sljedeću godinu. Pokazuju nam nove materijale koje su kupile te planiraju što sve mogu sašiti s njima.
»U planu nam je da šijemo dječje cicove. Općenito, nedostaje dječje nošnje, a oni se tako vole oblačiti. Nedostaje i nošnji za krupnije žene, što također želimo nadomjestiti novosašivenim ruvima. Ove godine smo također već sašili nekoliko komada nošnje. Izdvojila bih haljinu za bajmačku bandašicu na koju je stavljen i zlatovez. To je sad kod nas i rado ćemo posuditi i nagodinu kome god bude trebalo«, kaže Vesna.
J. D. B.
