Širom Vojvodine
»Nikad ne stati i ne prestati željeti«
Danijela Poljuha, nekada Skenderović, iz poznate je subotičke obitelji od oca Julija i majke Ivanke. Kao studentica otišla je u Zagreb i, kao i brojni naši studenti, više se nije vratila u rodni grad. Rođena je 1970. godine, te ima mlađu sestru Ljerku, a danas je uspješna doktorica znanosti, majka dvoje djece i ono što je zadržala još iz Subotice (mlađih dana) – uvijek je s osmijehom na licu.
Uvijek sam željela »osvojiti svijet«
Njeno sjećanje na djetinjstvo, kako je rekla, obojeno je dragim mirisima, okusima, glasovima i susretima koji su je oblikovali i kojih se rado prisjeća.
»Ono najvrjednije što mi je djetinjstvo u Subotici ostavilo u amanet, uz nekoliko pravih prijatelja, je i osjećaj pripadanja i sigurnosti. Pripadanja bunjevačkoj grani hrvatskog naroda i vezanosti za kraj u kojem sam rođena i odrasla, kao i sigurnosti koju je pružala višestoljetna tradicija, odrastanje u relativno stabilnim i za nas mlade sretnim i u nekim aspektima čak idiličnim 70-im i 80-im godinama prošloga stoljeća. Odrastala sam bezbrižno, sigurna u to tko sam, što sam i gdje idem, uvijek se osjećajući stabilno i prihvaćeno u multikulturalnoj sredini koja se u to vrijeme otvarala svijetu. Turbulentno vrijeme koje je uslijedilo u 90-ima naučilo nas je da trajne sigurnosti i stabilnosti nema, ali ipak, to me je uvjerenje u kojemu sam odrastala, vjerujem, učinilo čvršćom i ne bih nikada mijenjala svoje djetinjstvo i mladost provedenu u Subotici. Smatram to srećom i privilegijom«, rekla je Danijela i prisjetila se svog odlaska iz Subotice. »Koliko god sam voljela svoj rodni grad, sa svojih 18 godina osjećala sam da je premalen za mene. Imala sam velike ambicije. Osvojiti svijet, u najmanju ruku, ali razmišljala sam i o Svemiru«, priča uz smijeh Danijela i nastavlja »Ah, divne li mladosti u kojoj imaš osjećaj da sve možeš! Nakon završene Gimnazije imala sam vrlo jasan cilj: upisati studij molekularne biologije u Zagrebu (tada je to bila velika stvar!) i izgraditi znanstvenu karijeru negdje u svijetu. I naravno, otkriti novu vrstu ili lijek za rak ili možda riješiti problem gladi u svijetu. Pretjerujem, naravno, ali imala sam puno energije i bila sam spremna ostvariti svoje ambicije pod svaku cijenu. Rat koji je započeo negdje na polovici mojega studiranja, promijenio je, nažalost, sve. Od mojega osjećaja osobne i globalne sigurnosti do opće perspektive. No, završila sam studij uz rad i zaposlila se u struci, a upoznala sam i svojega budućeg supruga, Tomislava.«
Kako nam priča, imali su ponuda i prilika za odlazak u inozemstvo, no zajednička je odluka bila ostati u Hrvatskoj. »Ponekad sam presretna zbog te odluke, a ponekad me obuzmu nemiri i želja za lutanjem po svijetu. Srećom, danas je svijet ‘globalno selo’ pa je većina želja za putovanjem i istraživanjem ostvariva. A najbolji dio je upravo povratak, nakon kojega shvatiš koliko si sretan i zadovoljan tu gdje jesi. U tome je veliki dio životne mudrosti i smatram da baš u tom osobnom miru leži ključ sreće i životnog zadovoljstva.«
Vjerna sebi i svojim načelima
Naša sugovornica je nakon studija biologije, smjera molekularna biologije na Prirodoslovno–matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, obranila magisterij, a kasnije i doktorat u području Prirodnih znanosti. Budući da dolazi iz obitelji gdje se učilo i radilo, jer su joj i roditelji bili profesori, pitali smo je je li joj učenje familijarno ili je želja za znanjem prevladala, na što se ona nasmijala i rekla »Oduvijek sam bila ‘štreber’, voljela učiti i otkrivati. Od najranije dobi, od trenutka u kojemu sam otkrila knjige do danas, to je ostala konstanta i oslonac u mojemu životu. Imala sam sreće što su te moje sklonosti čvrsto podržavane u obitelji, tako da se pravi odgovor na ovo pitanje zapravo krije u kombinaciji obiteljskog okruženja i osobnih sklonosti. I danas uživam u učenju, a posebno u dostupnosti brojnih novih alata i izvora informacija. Nepoznat mi je pojam dosade i za mene nema boljeg lijeka za tugu i umor od učenja. Godinama razmišljam o upisu još jednog studija, a najviše me zanima studij znanstvene komunikacije. Tri studenta u obitelji bilo bi malo previše, no uskoro možda dođe i moj trenutak za nove izazove, tko zna«, dodaje Danijela.
Kako to obično i biva kod žena, u međuvremenu se udala i stvarala obitelj, za koju kaže, da je to njeno najveće dostignuće i uspjeh. Uz supruga Tomislava ima sina Mateja i kći Elenu, koji su studenti u Kopenhagenu i Zagrebu. Upravo oni, kako je rekla su njena velika podrška i motivacija za napredovanje u svim područjima života.
Kada smo stigli do službenog životopisa – tome nikad kraja. Naša sugovornica je radila kao znanstvena novakinja i asistentica na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, u Institutu za poljoprivredu i turizam Poreč i Centru za istraživanje materijala Istarske županije METRIS (Istarska razvojna agencija), a u više navrata boravila je na usavršavanjima u Hrvatskoj i inozemstvu. Sudjelovala je na brojnim nacionalnim i međunarodnim projektima i objavila preko 70 znanstvenih radova iz područja biologije i biotehnologije. Osnivač je dva laboratorija i Biotehničkog odjela istraživačkog centra. Svoj istraživački interes usmjerila je na biljnu genetiku i primjenu molekularnih biljega u zaštiti i očuvanju genetskih resursa u hortikulturi. U novije vrijeme, intenzivnije se bavi fitokemijom invazivnih vrsta. Osim znanstvenim istraživanjem bavi se i popularizacijom znanosti. No, kako je rekla ako zagrebemo i onaj neslužbeni dio životopisa onda on sadrži i neke dopune između redaka.
»Konobarila sam, držala instrukcije iz kemije, fizike, matematike, biologije, engleskog jezika i svega što je trebalo (hvala mojim divnim strogim profesorima!). Nakon svih mogućih diploma, zvanja i titula, završila sam na burzi rada, u vrijeme kada to nije bilo uobičajeno. Rekli su mi da se previše unosim u posao koji radim. Pokrenula sam privatni biznis. Vratila sam se u znanost. Ostala sam vjerna sebi i svojim načelima. Imam svoje mišljenje i ne tražim ga drugdje. Moje ideje najčešće bivaju shvaćene 10 godina kasnije, a ja još uvijek imam dovoljno entuzijazma za nove pokušaje. Još uvijek postavljam tisuću pitanja samoj sebi, a ponekad i drugima. Svijet je pun zagonetki i neotkrivenih znanstvenih priča. Volim ih otkrivati i pričati drugima. Vjerujem u timski rad. Volim raditi s mladima, to ima najviše smisla. Jesam li uspješna? Što je to uspjeh?«, odgovara i pita se naša vesela sugovornica.
Istraživanje i čuvanje starih sorti
Iako nama laicima genetički laboratorij u Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču zvuči kao neko »svemirsko tijelo«, ipak smo se usudili zagrebati i tu temu. Jasno, dobili smo i pojašnjenje:
»Kao što svaki čovjek ima svoj otisak prsta po kojemu je jedinstven i različit od svih jedinki svoje vrste, tako i biljke imaju svoj ‘otisak prsta’ zapisan u genetskom kodu. U našem laboratoriju izoliramo DNA ili kako je još volimo zvati, molekulu života, iz različitih biljnih vrsta, najčešće maslina, smokava, vinove loze, lukova, šparoga i drugog samoniklog bilja te analiziramo baš te specifične komadiće genetskog materijala na osnovi kojih izrađujemo genetičke profile ovih biljaka ili kako ja to volim reći, njihovu osobnu kartu. Te profile tada uspoređujemo s profilima iz cijelog svijeta, određujemo njihovu međusobnu srodnost i odnose i te vrijedne informacije čuvamo u bazama podataka. Vrijedne genotipove, tj. specifična stabla ili primjerke starih sorti čuvamo i u tzv. bankama gena, točnije u kolekcijskim nasadima. Tako želimo sačuvati vrijedan materijal koji može poslužiti za umnožavanje i očuvanje starih sorti, za križanja, oplemenjivanja i brojne druge svrhe. Ukoliko se dokaže jedinstvenost nekog biljnog materijala tada je to dobar argument i za brendiranje proizvoda, npr. sortnih maslinovih ulja proizvedenih od sorti koje rastu samo na području Istre i nigdje drugdje na svijetu. U drugim laboratorijima određujemo kemijske i senzorne karakteristike ulja, ili jednostavnim riječima rečeno, dokazujemo svježinu, kvalitetu i specifične arome ulja, zatim karakteristike tla i optimalnu tehnologiju uzgoja maslina i proizvodnje ulja te preferencije potrošača. Na taj način obuhvaćamo cijeli ciklus, od biljke do stola. Ono što je lijepo u ovom poslu je baš ta multidisciplinarnost i primjenjivost rezultata naših istraživanja, koja ne ostaju zatvorena u laboratorije nego nalaze svoju svrhu i u stvarnom životu«, eto i odgovora, no tu još nije kraj:
»Još je jedno područje istraživanja kojim se bavim u posljednje vrijeme, a to su strane invazivne vrste, koje unošenjem ili širenjem na nekom području ugrožavaju ili štetno utječu na bioraznolikost i zdravlje ljudi ili pričinjavaju ekonomsku štetu. Međutim, i invazivne vrste mogu biti korisne i to je ono što istražujemo. Želimo otkriti kako najbolje iskoristiti invazivne biljke kao izvore korisnih kemijskih spojeva za nove lijekove. To je fascinantno područje koje otvara niz važnih pitanja čije odgovore moramo potražiti u vrlo skoroj budućnosti kako bismo ostvarili kvalitetan suživot vrsta u vrijeme globalnih, klimatskih i svih drugih promjena s kojima se suočavamo.«
Kada bi bar dan bio dulji...
Osim navedenog, naša sugovornica je aktivna i u Hrvatskom mikroskopijskom društvu koje okuplja različite profile ljudi koji u svojemu radu koriste mikroskope i mikroskopijske tehnike. Kako je rekla, bave se promicanjem i razvijanjem mikroskopije, organiziraju skupove, sastanke i edukacije, te provode niz različitih aktivnosti. Aktivna je i u popularizaciji znanosti i jedna je od voditelja programa MikroskopiJa na netu, koji promovira sve oblike mikroskopije. Ujedno je i autorica nekoliko izložbi znanstvene fotografije povezane s mikroskopijom kao i izložbe posvećene povijesti mikroskopije.
U svom poslu, kako je rekla najviše voli dinamičnost, kreativnost i slobodu koju ovaj posao nudi kroz kombinaciju terenskog i laboratorijskog rada koji se isprepliću s planiranjem, učenjem, pisanjem i komunikacijom s kolegama iz cijelog svijeta. Uz to, voli raditi u multinacionalnim timovima na međunarodnim projektima i živi za putovanja. Administrativni dio posla joj nije favorit, a frustriraju je neuspjeli eksperimenti. Najmanje voli (tako ljepše zvuči) besmislene, neproduktivne i dugotrajne sastanke, negativnu selekciju, te rigidnost sustava, kao i osjećaj nemoći.
Onako, usput nametnulo nam se pitanje imali li uopće ovdje slobodnog vremena, ali da ne povjerujete nađe vremena i za fotografiju koju voli, šetnju u prirodi... »Od nedavno slušam podcaste, najčešće znanstvene tematike, a otkrila sam i audio-knjige, pa je šetnja uz glazbu ili ovakve sadržaje moja svakodnevna aktivnost. Joga mi pomaže u održavanju fizičke kondicije. Uz to, dosta čitam i pokušavam se educirati u području grafičkog dizajna i vizualne komunikacije u znanosti, pa i eksperimentiram s različitim medijima kreativnog izražavanja u ovom području. Pišem pričice, popraćene fotografijama, grafikama, video materijalima i sl. Nažalost, dan ima samo 24 sata za sve ono što bih željela. Tu je još i druženje s prijateljima i vožnja motorom u kojoj suprug i ja uživamo«, priča Danijela i govori kako još ima bezbroj želja i planova, među kojima su studio za znanstvenu komunikaciju, educirati se u novim područjima, osnovati fond za školovanje nadarene djece, puno putovati, vidjeti Japan, napisati knjigu... uglavnom kako je rekla »Nikad ne stati i ne prestati željeti.«
Događanja u hrvatskoj zajednici u Vojvodini Danijela prati posredno, preko, kako je rekla poznanika i prijatelja, te preko medija:
»Nisam direktno uključena u zajednicu. Voljela bih više doprinijeti njenom razvoju i opstanku te se nadam da će se za to pružiti prava prilika. U Suboticu dolazim rjeđe nego što bih željela, ali svaki dolazak je divna i obogaćujuća prilika za susrete s rodbinom i dragim prijateljima za koje sam i dalje najviše vezana. Živim dinamično i ispunjeno i ne mogu reći da me posebno muči nostalgija za rodnim krajem. Previše se toga promijenilo – i kraj, ali i ja sama. No, ono što sa sigurnošću mogu reći je da uvijek kada dođem, osjetim čvrstu povezanost s korijenima i imam osjećaj da nikada nisam ni otišla.«
Ž. V.
