Intervju
Krhka priroda bilateralnih odnosa
Darko Baštovanović iz Beočina je master politolog, međunarodni tajnik Demokratskog saveza u Vojvodini i pjesnik. Bio je i međunarodni tajnik Hrvatskog nacionalnog vijeća te predsjednik HNV-ova Povjerenstva za praćenje povreda manjinskih prava u Srbiji. Također, radio je i kao savjetnik u kabinetu ministra zaduženog za ravnomjerni regionalni razvoj Vlade Srbije. S njime smo razgovarali o kompleksnoj temi srpsko-hrvatskih odnosa, o ograničenjima procesa europeizacije kada su spomenuti odnosi u pitanju, ali i o suradnji Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini s vladajućom Srpskom naprednom strankom.
Kako ocjenjujete aktualne srpsko-hrvatske odnose? Ovih dana ti su odnosi dodatno uzburkani slučajevima vezanim za uhićenje hrvatskog špijuna u Beogradu (čije postojanje službeni Zagreb negira) te zadržavanja na granici pjevačice Severine Vučković…
Govoriti o srpsko-hrvatskim odnosima znači ulaziti u jedno od najkompleksnijih političkih pitanja u ovome dijelu Europe koji neki imenuju kao jugoistočnu Europu, drugi kao Balkan, a pojedini kao »postjugoslavenski« prostor, gdje povijesni, kulturni i politički čimbenici tvore složenu mrežu međusobno isprepletenih interesa i neriješenih sukoba. Ovo su odnosi, gledano u jednome širem kontekstu, koji se nikako ne mogu promatrati kroz vizuru opće dnevno-političkoga, prosječnoga, sveznajućeg entuzijasta koji crpi svoje izvore iz dnevnih novinskih napisa, jer napose radi se o odnosima koji su opterećeni naslijeđem prošlih ratova i povremenim diplomatskim trzavicama, često se razvijaju u nepredvidivim smjerovima, pri čemu se svaka nova situacija tumači kroz prizmu povijesne kauzalnosti i aktualnih političkih kalkulacija. Nedavni događaji, poput uhićenja individue koja je označena u sredstvima informiranja kao hrvatski špijun u Beogradu, što Zagreb odlučno negira, te zadržavanja poznate persone s takozvane estrade koja sebe u medijskome prostoru predstavlja pjevačicom, Severine Vučković, na granici, dodatno su uzburkali već napete odnose između dviju zemalja, podsjećajući na inherentnu krhkost njihovih diplomatskih veza. Ovi incidenti ne samo što naglašavaju krhku prirodu bilateralnih odnosa, već otkrivaju i duboko ukorijenjene predrasude i nepovjerenje koje tinjaju ispod površine, a koji za nas angažirane u društvenom procesu nikako ne smiju biti prihvatljivi. No, dužnost mi je ukazati i na činjenicu kako postoje čimbenici koji su svjesni političkoga kapitala koji iz ovakvih situacija mogu izvući dok pak svaka strana, a moramo to racionalno ukazati odveć često nastupa i s prevelikim oprezom što za posljedicu ima dosta spor proces, a često i nedovoljno učinkovit kada je u pitanju saniranje posljedica.
Antihrvatski ton je, s manje ili više intenziteta, prisutan u dijelu medija u Srbiji, u tabloidima i na pojedinim televizijama… Po Vašem mišljenju, što se takvim porukama želi postići?
Kao što je već spomenuto, određeni čimbenici unutar političkih i medijskih krugova u Srbiji imaju tendenciju kapitalizirati na kriznim situacijama, stvarajući i perpetuirajući narative koji potiču međunacionalne tenzije. Antihrvatski ton, koji je s više ili manje intenziteta prisutan u dijelu srbijanskih medija, osobito onih koji se percipiraju kao »tabloidi« ne može se promatrati izolirano od šireg političkog konteksta, te se ovaj fenomen mora tumačiti kroz jednu analitičku vizuru iz koje možemo izvesti nekoliko ključnih zaključaka. Prvo, takvi medijski sadržaji često služe kao alat za homogenizaciju domaćeg političkog tijela, gdje se antihrvatska retorika koristi kako bi se mobilizirala određena biračka baza, posebno ona sklona nacionalističkim i konzervativnim stavovima. U situacijama kada je potrebno skrenuti pažnju s unutarnjih političkih i ekonomskih problema, mediji s ovakvim tonom često pribjegavaju diskursu koji evocira sjećanja na prošle sukobe i prikazuje Hrvatsku u negativnom svjetlu, što ima za cilj jačanje unutarnje kohezije putem konstrukcije vanjskog neprijatelja, a Hrvata kao naciju glavnoga arhineprijatelja koji je neophodan u aktualnoj datosti. Drugo, ovakav ton može biti dijelom strategije političkog pritiska, gdje se kroz medijsku propagandu nastoji utjecati na bilateralne odnose, stvarajući atmosferu nepovjerenja koja otežava pomirenje i suradnju. Pritom se koristi retorika koja često prelazi granicu onoga što se još uvijek prepoznaje kao politički korektan govor, s namjerom konsolidiranja određene ideološke agende, a istodobno potiče difuzija negativnih stereotipa među širim dijelom javnosti. U konačnici, ovakvi medijski narativi, iako korisni u kratkoročnom političkom kontekstu, dugoročno nanose štetu procesu normalizacije odnosa između Srbije i Hrvatske, jer produbljuju povijesne rane i onemogućuju konstruktivan dijalog koji bi vodio ka stabilnijim i miroljubivijim međudržavnim odnosima, ali i jednoj uistinu vrijednoj suradnji, koja ukoliko bi bila zasnovana na iskrenim političkim osnovima pa onda i antropološko-kulturološkim, mogla bi služiti i kao paradigma novoga šireg političkoga pozicioniranja dviju država u međunarodnim geopolitičkim gibanjima.
Nedavno je održana 17. znanstvena konferencija u Golubiću na kojoj se redovito tematiziraju hrvatsko-srpski odnosi. I sami ste sudjelovali nekoliko puta na njoj. Postoje li mogućnosti da se hrvatsko-srpski odnosi poboljšaju, što su poruke i preporuke iz Golubića i postoji li, s druge strane, politička volja u obje države za pozitivnim promjenama u tom kontekstu?
Održavanje 17. znanstvene konferencije u Golubiću, koja se kontinuirano bavi hrvatsko-srpskim odnosima, predstavlja vrijedan forum za intelektualnu razmjenu i analizu složenih međudržavnih dinamika. Kao netko tko je sudjelovao na ovoj konferenciji nekoliko puta mogu potvrditi da Golubić nudi dragocjeno mjesto za promišljanje o mogućnostima unapređenja ovih odnosa, daleko od pritisaka svakodnevne politike. Poruke i preporuke koje proistječu iz takvih akademskih okupljanja ističu neophodnost kontinuiranog dijaloga, koji se mora temeljiti na znanstveno utemeljenim analizama i razumijevanju povijesnih konteksta, kao i na spremnosti za rješavanje ključnih pitanja, poput pitanja nestalih osoba i gospodarske suradnje, koja bi mogla poslužiti kao poticaj za jačanje bilateralnih odnosa. Umjesto da isprazničarski sveznajuće s aspekta dnevnoga politikanstva kritiziramo političke prvake, potrebno je naglasiti koliko je važno da se njihova djelovanja oslanjaju na uvid i smjernice koje pruža znanost, a mi smo im dužni to ponuditi što kvalitetnije. Naime, samo kroz sinergiju između znanosti i politike može se stvoriti okruženje pogodno za trajno poboljšanje odnosa. Iako političke elite s obje strane nerijetko balansiraju između unutarnjih izazova i međudržavnih tenzija, treba prepoznati da su upravo znanstvene preporuke, kao one iz Golubića, važan proces na kojem se može graditi dugoročna stabilnost i povjerenje. Time se otvara prostor za pozitivne promjene, gdje politička odlučnost može pronaći svoj oslonac u znanstvenoj racionalnosti i promišljenom dijalogu.
S kolegom politologom dr. sc. Milošem Petrovićem potpisujete rad »Granice uvjetovanja EU u kontekstu političke suradnje Srbije s Hrvatskom«. Što zaključujete u ovom istraživanju, čini se da nam u kontekstu međudržavnih odnosa ni europeizacija ne pomaže?
U našem istraživanju, koje sam koautorizirao s kolegom dr. sc. Milošem Petrovićem, dolazimo do zaključka da proces europeizacije, koji je zamišljen kao ključni pokretač političkih reformi i međudržavne suradnje, pokazuje značajna ograničenja u kontekstu odnosa između Srbije i Hrvatske. Europeizacija, umjesto da služi kao katalizator za približavanje EU standardima i transformativne procese koji bi vodili prema »kreativnoj destrukciji« zastarjelih institucija i praksi, sve više gubi svoj utjecaj na političke elite koje su više usmjerene na očuvanje vlastite moći nego na istinsku integraciju u europske strukture. Ovo istraživanje, stoga bit ću slobodan reći, nakon ozbiljnog i kompleksnog analitičkog znanstvenog pristupa implicira da europeizacija, iako neupitno važna, ima svoje granice u kontekstu gdje su unutarnje političke dinamike i institucionalni otpori snažno prisutni. Da bi proces europeizacije imao stvaran utjecaj, neophodno je implementirati dodatne pristupe koji će adresirati ove prepreke i omogućiti stvaranje uvjeta za dublje reforme i istinsko približavanje europskim standardima.
Kao politolog bavili ste se i temom demokršćanstva. Kako ono danas funkcionira na političkoj sceni? Tu možemo spomenuti i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini koji je također spomenute političke provenijencije, kako ova stranka promiče te ideje i vrijednosti?
Demokršćanstvo, kao ideološki okvir, u svom suštinskom obliku teži integraciji kršćanske etike i socijalne pravde unutar političkog djelovanja. Ova ideologija, koja je povijesno igrala ključnu ulogu u oblikovanju političkih sustava u mnogim europskim zemljama, danas se suočava s izazovima modernizacije i prilagodbe na suvremene društvene i političke uvjete. Temeljne vrijednosti demokršćanstva uključuju promicanje ljudskog dostojanstva, socijalnu pravednost, solidarnost i očuvanje obiteljskih vrijednosti, ali njihova primjena u praksi zahtijeva kompleksan balans između tradicionalnih principa i potreba suvremenog društva. U kontekstu aktualne političke scene, demokršćanske stranke nastoje osnažiti svoju relevantnost kroz prilagodbu svojih politika i strategija kako bi odgovarale novim društvenim i ekonomskim uvjetima. Ovo se manifestira kroz integraciju socijalnih programa, poticanje održivog razvoja, zaštitu ljudskih prava i promicanje europske integracije. Demokršćanske stranke, stoga, nastoje obuhvatiti širok spektar političkih, ekonomskih i socijalnih aspekata, što uključuje i razvijanje politika koje reflektiraju suvremene izazove poput migracija, klimatskih promjena i globalne ekonomske nestabilnosti. Specifično za Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, koji se identificira s demokršćanskom političkom provenijencijom, vidljivo je kako ova stranka nastoji uskladiti svoje djelovanje s demokršćanskim načelima unutar konteksta lokalne politike i odnosa između nacionalnih manjina. DSHV promovira ideje demokršćanstva kroz različite aktivnosti koje uključuju očuvanje kulturnog identiteta, poticanje socijalne kohezije i integraciju nacionalnih manjina u širi društveni okvir. Stranka također nastoji balansirati između očuvanja tradicionalnih vrijednosti i angažiranja u suvremenim političkim i društvenim pitanjima, što uključuje jačanje regionalne suradnje i promicanje mira i stabilnosti u multietničkim zajednicama. Ova privrženost demokršćanskim načelima osigurava DSHV-u da se efektivno suočava s izazovima modernog društva, balansirajući između očuvanja tradicionalnih vrijednosti i angažiranja u suvremenim političkim pitanjima, kao pozitivna posljedica navedenoga činjenica je kako DSHV ne samo što čuva svoju elementarnu ideološku značajku koja je osobna iskaznica svake stranke, već kao dosljedna u svojemu ideološkome pozicioniranju biva prepoznata unutar hrvatske zajednice kao jedina relevantna stranka koja Hrvatima u Srbiji kao zajednici s jasnom tradicionalnom utemeljenošću može ponuditi konkretan plan djelovanja u političkoj areni i biti najsnažnijim glasom njihovoga interesa.
DSHV, čiji ste međunarodni tajnik, ima partnersku suradnju s vladajućom Srpskom naprednom strankom na različitim razinama vlasti. Trebaju li manjinske stranke nužno biti uz vlast kako bi ostvarili neki oblik participacije u procesima donošenja odluka ili ne? Institut garantiranih mandata bio bi bolje rješenje za predstavnike manjina, ali od toga još uvijek nema ništa...
U analizi političke participacije manjinskih stranaka, kao što je DSHV, važno je razlučiti između nužnosti i racionalnosti političkih saveza u kontekstu specifičnih institucionalnih aranžmana i strategija preživljavanja i uspjeha u kompleksnom političkom okruženju. Iako na prvi pogled može izgledati da je nužno za manjinske stranke da budu dio vladajućih koalicija kako bi ostvarile relevantnu ulogu u procesima donošenja odluka, u stvarnosti se često radi o racionalnom pristupu s ciljem maksimiziranja političkog utjecaja i zaštite interesa specifičnih za zajednicu. Nedostatak garantiranih mandata za hrvatsku nacionalnu manjinu u Srbiji, kakav pak postoji za srpsku u Hrvatskoj, dodatno komplicira političku dinamiku, čineći koaliranje neophodnim za osiguranje političke prisutnosti i utjecaja. Naime, garantirani mandati, poput onih za srpsku manjinu u Hrvatskoj, omogućuju manjinskim strankama da osiguraju adekvatan broj predstavničkih mjesta, čime se jamči njihova vidljivost i aktivno sudjelovanje u donošenju odluka. U Srbiji, međutim, takvi mehanizmi nisu prisutni, što čini neophodnim manjinskim strankama sklapanje koalicije s vladajućim strankama kako bi osigurale svoju političku prisutnost. U kontekstu suradnje između Srpske napredne stranke i DSHV-a, SNS je demonstrirao značajan stupanj političke otvorenosti i spremnosti na suradnju, pružajući DSHV-u priliku za značajnu participaciju na određenim razinama vlasti. Ova suradnja predstavlja pozitivni korak u jačanju međusobnih odnosa i integraciji manjinskih interesa unutar šireg političkog okvira, čime se doprinosi stabilnosti i inkluzivnosti političkog sustava. S druge strane, institucionalna unaprijeđenost koju predstavlja prisutnost ministra Tomislava Žigmanova kao jedinoga legitimnoga političkoga predstavnika hrvatske manjine u Srbiji pruža važan uvid u mogućnosti koje takvi institucionalni aranžmani nude. Uključenost gospodina Žigmanova, koji svojim intelektualnim kapacitetima i angažmanom, ne samo da donosi brojne benefite za hrvatsku zajednicu, već i značajno mijenja percepciju Hrvata u javnom prostoru. Činjenica koja se očituje jeste kako jedan Hrvat posjeduje kapacitete za upravljanjem kompleksnim procesima, zajedno s karakteristikama izgrađenog intelektualca i istinskog demokršćanskog humanista, doprinosi razbijanju stereotipa o Hrvatima kao retrogradnoj, zatvorenoj skupini i etno-folklornoj rezidui. Ovaj primjer institucionalne unaprijeđenosti nudi vrijedan model za razmatranje u Srbiji, pružajući perspektivu za moguće reforme koje bi mogle poboljšati participaciju manjinskih zajednica u donošenju odluka i prevladati dugoročne izazove u političkom odlučivanju.
Upisali ste interdisciplinarni studij religiologije na beogradskom sveučilištu. Koja su Vam očekivanja od ulaska u to područje?
Upisivanje studija religiologije na beogradskom sveučilištu predstavlja značajan korak u mom profesionalnom i intelektualnom razvoju. Važno je napomenuti da moj ulazak u ovo polje nije rezultat tek nedavne odluke, već se temelji na prethodnom znanstvenom iskustvu i angažmanu u području religijskih studija i povezanih društvenih fenomena. Ova disciplina, koja uključuje sveobuhvatno istraživanje religijskih fenomena iz različitih perspektiva, omogućava dublje razumijevanje složenih interakcija između religije, kulture i društvenih struktura. Kao intelektualac iz manjinske zajednice, potrebno je biti posebno kompetentan kako bi se uspješno odgovorilo na šire društvene izazove. Ova kompetencija uključuje ne samo razumijevanje specifičnih problema unutar vlastite zajednice, već i sposobnost da se sagledaju i odgovori na kompleksne društvene i kulturne dinamike u širem kontekstu. Studij religiologije omogućuje dublje istraživanje religijskih i kulturnih aspekata koji oblikuju društvene procese, što doprinosi boljim analizama i rješenjima za izazove s kojima se suočavamo u multikulturalnim i multietničkim sredinama. Na taj i takav način ne proširuju se samo intelektualni horizonti, već se osnažuje sposobnost za doprinos razvoju društvenih politika i strategija koje odgovaraju na složene potrebe i dinamike u suvremenim društvima i svim izazovima koje promjene unutar njih nose a na koje je važno pronaći adekvatne odgovore.
Prošloga tjedna u Subotici održan je Književni salon gdje ste bili jedan od gostiju. Pišete poeziju i iza sebe imate jednu knjigu zanimljivog naslova Cijeli cjelovi tuge. Kako ste sami rekli, ljubitelj ste forme i tradicionalnijih izričaja u pjesništvu. Možemo li očekivati novu knjigu, što radi Darko Baštovanović kao pjesnik?
Što se tiče budućnosti, s velikim zadovoljstvom mogu najaviti da planiram uskoro završiti rad na novoj zbirci pjesama. Ova nova zbirka bit će prirodan nastavak mog dosadašnjeg književnog angažmana i dubokog promišljanja o temama koje su mi bliske i važne. Pjesništvo je za mene mnogo više od pukog umjetničkog izraza; ono je neodvojivi dio mog cjelokupnog intelektualnog i kreativnog angažmana. Kroz svaki stih i metaforu nastojim izražavati složene misli i osjećaje koji su rezultat mojeg kontinuiranog istraživanja ljudske prirode i društvenih fenomena. Trenutačno sam u fazi finalizacije ove zbirke i uskoro ću je predati uredniku na kritičko iščitavanje. Pjesništvo smatram oblikom intelektualnog istraživanja, gdje svaki stih predstavlja detaljnu analizu univerzalnih pitanja i egzistencijalnih dilema. Pjesnik mora biti analitičar i istinski ljubitelj mudrosti, koji istražuje složene aspekte ljudskog iskustva i stvarnosti kroz sofisticirane poetske forme i simboliku. Ova perspektiva osigurava mu artikuliranje i reflektiranje na kompleksne ideje koje nadmašuju površinske interpretacije stvarnosti, što pjesnički rad čini ključnim za dublje razumijevanje i izražavanje univerzalnih istina.
