Širom Vojvodine

Novi život i novi posao u Zagrebu

Do početka 90-ih godina u Beškoj su Hrvati činili 25 posto stanovništva. Kada je počeo raspad nekadašnje države, iz Beške se iselilo oko tisuću Hrvata. Uglavnom u Hrvatsku. Jedan od njih je Smiljko Barišić Cile, ugostitelj u Zagrebu čija obiteljska firma vodi tri kafića i jedan restoran. Za sada, jer planiraju otvoriti još jedan objekt.

Iz Beške u Hrvatsku

Obitelj Smiljka Barišića u Bešku je došla 1955. godine. Bila je to, u to vrijeme uobičajena, ekonomska emigracija, a došli su iz Hercegovine. Prodali su kuću i imanje u Konjicu i kupili kuću i zemlju u Beškoj i tu nastavili obiteljski život. Simljko Barišić osnovnu školu završio je u Beškoj, a srednju ugostiteljsku u Inđiji. Poslije školovanja i do odlaska radio je u Novom Sadu. 
»Najduže sam radio u hotelu Park, bio sam poduzetnik i imao sam svoj kafe bar Bistro Cile«, počinje svoju životnu priču Barišić. 
No, raspad nekadašnje države i rat koji se širio osjetili su i Hrvati u Vojvodini. Prijetnje, pritisci za pojedine obitelji postale su svakodnevica. Nije to mimoišlo ni obitelj Smiljka Barišića. 
»Zvali su doma, plaćao sam reket. Otišli smo 1. kolovoza 1992. godine. Supruga, ja i dva sina. Ne samo supruga i ja već i moji i njezini roditelji koji su također živjeli u Beškoj. Otac je mijenjao kuću za kuću u Ogulinu, a roditelji supruge su mijenjali svoju kuću za kuću u Zagrebu, mi smo mijenjali stan na Limanu i prodali lokal u Dunavskoj ulicu u Novom Sadu«, priča Barišić.
Ono što ih je prvo čekalo u Zagrebu je kako naći posao, jer trebalo je od nečega živjeti, stvarati budućnost za djecu. Smiljko se prihvatio posla koji je najbolje znao, za koji se obrazovao i koji je prije toga radio u Novom Sadu. 
»Radio sam u Zagrebu u nekoliko restorana, a onda sam 1999. godine otvorio svoj prvi restoran«, priča zagrebački ugostitelj.
Počeli su supruga, sinovi i on, a onda se posao razvijao, povećavao broj ugostiteljskih objekata i broj uposlenih. 
»Radimo 25 godina. Imamo tri kafića i jedan restoran. U mirovini sam, a posao vode sinovi i snahe«, ne bez ponosa kaže Barišić o svom poslu. 
Izgleda jednostavno kada se kaže obiteljska tvrtka koja radi 25 godina, ali Smiljko kaže da je novi početak u novoj sredini bio težak. 
»Nisam znao ljude, trebalo je vremena da uspostavim kontakte, jer bez ljudi ne možete ništa. Drugo, u posao smo krenuli s malo vlastitog novca, ali uspjeli smo. Malo-po malo i došli smo do tri kafića i jednog restorana. Zajedno supruga Ljiljana i sinovi Slaven i Ivan«, kaže zagrebački poduzetnik i dodaje da je pokretač bila vjera u uspjeh, ali i borba za goli život.
Ugostiteljski objekti obitelji Barišić su na različitim lokacijama u Zagrebu. Na Maksimiru, Vukomercu i u Centru male privrede Savica – Šanci. Poslovna politika našeg sugovornika bila je, kako kaže, pošten rad. Uz to, dodaje, potrebno je i znanje, a on je u Zagreb došao ne samo s formalnim obrazovanjem iz ugostiteljska struke već i s iskustvom vođenja vlastitog posla. 
»Kada smo došli u Zagreb, imao sam 39 godina. Najbolje godine za rad, imao sam znanje, iskustvo. Prenio sam svoje iskustvo iz Novog Sada u Zagreb. Uz to, malo sreće i puno rada. Radilo se na početku i  po 15-16 sati dnevno. Osim naše obitelji, imamo još 22 uposlenika. U tri kafića imamo samo pića, a restoran nudi i hranu. Radimo domaća jela, držimo se domaće kuhinje. Kuhamo slavinski čobanac, fiš paprikaš, pripremamo morsku i riječnu ribu«, kaže Barišić.
S obzirom na to da je restoran u gospodarskoj zoni gosti restorana su od radnika do vlasnika poduzeća. Više od 70 posto gostuju su stalni gosti Barišićevog restorana.
Smiljko je u mirovini, kafiće i restoran vode sinovi Slaven i Ivan i snahe Darinka i Ana, ali on je i dalje uključen u posao. Praveći usporedbu s krajem 90-ih, kada je pokretao posao, i s današnjim uvjetima za poslovanje kaže da je sada mnogo lakše, uređenije, izvjesnije. 
»Hrvatska je članica Europske unije i to je pomoglo da se i kod nas urede neke stvari, pa i one koje se tiču poslovanja. Država je uređenija. Standard je porastao, prosječna plaća je 1.050 eura. Mi smo uslužna djelatnost i ovisimo od standarda naših potrošača«, kaže Barišić.
Poduzetna obitelj Barišić planira i proširenje posla. Hoće li to biti još jedan kafići ili restoran ovisi o lokaciji. Trenutačno traže novi prostor, a lokacija će odrediti i vrstu usluge.

U stari kraj poslije 11 godina

Iz Novog Sada, gdje je živo i radio, Smiljko nije otišao svojom voljom i kako kaže da nije bilo 90-ih sigurno nikada ne bi ni razmišljao o odlasku. Za prvi dolazak u rodnu Bešku trebalo mu je 11 godina, ali sada i u Bešku i u Novi Sad dolazi nekoliko puta godišnje. I ovaj razgovor uradili smo nakon sastanka koji je Smiljko imamo s predsjednikom Zajednice protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata Ivom Martinovićem, a rješavali su tehničke stvari oko gostovanja jednog tamburaškog orkestra iz Subotice u Zagrebu. Godinama je bio dopredsjednik Zajednice. 
»Dvije godine uvjeravali smo Ivu Martinovića da prihvati biti predsjednik Zajednice. Konačno smo ga nagovorili, pa smo mi stariji prepustili vođenje udruge mlađima. Zajednica godišnje ima 7-8 okupljanja, a što se tiče nas Beščana ta okupljanja su češća. Više od tisuću Hrvata otišlo je 90-ih iz Beške. Oni koji su došli u Zagreb dobro su se snašli. Zagreb je veliki grad, posla je bilo za sve koji su htjeli raditi. Neki su našli uposlenje, neki pokrenuli vlastite poslove. Brzo su se uklopili i u novu sredinu, jer ipak su i Vojvodina i Zagreb prostori nekadašnje Austro-Ugarske, sličan je mentalitet, navike. Možda su ovdje ljudi malo hladniji, distanciraniji, ali uklopili smo se«, kaže Barišić.
U Bešku, Novi Sad i Sombor dolazi tri puta godišnje. 
»Kada sam prvi puta došao, poslije 11 godina, nije bilo ni straha ni nelagode. Samo, bilo je vrlo emotivno. Novi Sad je moj grad, u Novom Sadu i Beškoj uvijek se nekako posebno osjećam. Prije mjesec i pol tjedan dana pooveo sam s unucima u Beškoj i Novom Sadu. Dopalo se i njima i već pitaju možemo li ponovo ići za zimski raspust«, kaže Barišić, ponosni djed petero unučadi.  
Z. V.

 

 

Podijeli

Tweet