Intervju
Kirurg s reputacijom
Kada se u Google pretragu utipka Vesna Cerović, izađe veliki broj tekstova iz područja oftalmologije, a uz njeno ime stoji vodeći oftalmolog u regiji. Vesna je rođena Mostarka, s dubrovačkim korijenima po majci. Obrazovala se i stručno usavršavala u Beogradu, radila u Zagrebu, pa se opet vratila u Beograd. Dio je tima jedne privatne očne klinike u Beogradu. Svoje hrvatske korijene nikada nije skrivala i nije joj to bila smetnja da završi studij u Beogradu, radi na Vojno-medicinskoj akademiji, usavršava se u Zagrebu, a onda kao vrsni stručnjak dobije poziv iz prestižne privatne klinike u Beogradu.
Mostar, Dubrovnik, Beograd, Zagreb, svaki od ovih gradova, u različitim državama, dio je Vašeg života.
Rođena sam u Mostaru i tamo sam živjela do svoje šeste godine. Mogla bih reći da smo bili na relaciji Mostar – Dubrovnik, jer smo često odlazili kod none i djeda. To je bila moja životna sredina. Spletom životnih okolnosti došli smo u Beograd. Tu sam završila osnovnu i srednju školu, fakultet, specijalizaciju i trudila sam se dalje što više usavršavati u svom poslu.
Zašto studij medicine? To je obiteljska tradicija?
U medicini je bila moja cijela obitelj. Otac mi je bio farmaceut, brat liječnik. Kao mala odlazila sam kod tate u ljekarnu i to mi je bilo veoma zanimljivo i moja dvojba je bila upisati studij farmacije ili medicine. Brat je stariji od mene osam i pol godina i bio mi je uzor i autoritet i kada je trebalo prelomiti, ja sam ipak otišla za bratom. Nakon završene medicine sebe sam vidjela u kirurgiji, nekom obliku kirurgije i tako sam odabrala oftalmologiju jer ona ima i kirurgiju. Ali dok ne krenete nešto raditi, vi ne znate jeste li u tome i dobri. Na sreću, sjela mi je ta grana medicine. Nastojala sam vrijedno raditi, uraditi sve što je do mene, a tu je malo i talenta i spleta okolnosti i sve to omogućilo je da idem uzlaznom linijom.
Na toj uzlaznoj putanji je Vojno-medicinska akademija u Beogradu. Koliko je to bilo dragocjeno za usavršavanje?
VMA je institucija koja je na prostoru bivše Jugoslavije bila sinonim za kvalitetnu medicinu. Imala je dobre stručnjake iz svih grana medicine. Kako je danas ne znam, jer dugo nisam tamo, ali mogu reći da sam vrlo ponosna na taj dio svoje edukacije, i tu sam dobila čvrste temelje.
Dio tog Vašeg usavršavanja vezan je za Zagreb.
Bila sam prva u Srbiji koja je radila refraktivnu kirurgiju u oftalmologiji. To je ono što kažu lasersko skidanje dioptrije. To sam išla učiti u Zagreb kod prof. dr. sc. Nikice Gabrića. U mom životu imao je značajnu ulogu, prvo edukacijsku, a kasnije i životnu. To je čovjek s velikom karizmom, širinom i mogu reći za njega da je postao moj životni učitelj. Ponosna sam što sam bila dio njegovog tima i što samo i dalje u bliskim poslovnim i prijateljskim odnosima. U njegovu bolnicu došla sam kao »gotov proizvod«. Bila sam izgrađeni kirurg s reputacijom. Međutim, ono što on gradi u svom sustavu je dobar odnos sa svima, odgajanje i edukacija mladih liječnika, stav da sa svima treba dijeliti i znanje i ljudske kvalitete i financije. Uvijek znate da imate zaštitnika iznad sebe koji će uvijek stati iza vas. Sebe sam najviše izgradila u Zagrebu i taj dio života bio je najuspješniji i najljepši.
Ipak ste odlučili vratiti se u Beograd.
To nije bila poslovna odluka. U Beogradu mi je bila obitelj, roditelji koji su zahtijevali malo veću pažnju i obiteljske okolnosti razlog su povratka. Bilo mi je jako teško kada sam se vratila jer mi je Zagreb, bez obzira na to što tamo kada sam otišla nisam imala ni prijatelje ni obitelj, postao moj dom. To je sredina koja meni najviše paše. Kada sam se odlučila vratiti, nekoliko klinika pokušavalo me je angažirati. Sada radim u jednoj privatnoj klinici, veliki je to sistem. Ne mogu reći da sam nezadovoljna, ali sustav poslovanja, medicine, ljudskih kvaliteta koji gradi prof. Gabrić ostao mi je u srcu i mislim da je jedan od najozbiljnijih sustava.
Uz Vaše ime često stoji vodeći oftalmolog u regiji. Kako se stiže do takvog priznanja?
Uz mnogo rada. Danas mladi misle kako je sve lako i kako će sve doći samo po sebi. Neće doći samo po sebi. Morate dati sve od sebe, mora se puno raditi. Malo se sklope i neke sretne okolnosti. Imala sam prilike raditi u oftalmologiji u nekoliko područja, pa ja nisam liječnik koji je profiliran za samo jednu vrstu kirurgije u oftalmologiji. Radim nekoliko, što je rijetko i u svijetu. Svi se fokusiraju samo na jednu stvar. Ili je to prednji ili stražnji segment ili je glaukom. Imala sam prilike raditi sve i mogu reći da sam kompletan kirurg u oftalmologiji, pa možda je i to dovelo do toga da sam negdje među vodećima. Ali uz veliki rad i uz malo sreće i pozitivnih ljudi kojima ste okruženi u životu.
Koliko je oftalmologija napredovala i u smislu dijagnostike, opreme, stručnosti?
Oftalmologija je jako napredovala u tehnološkom smislu, ali ono što je bitno reći jeste da je čovjek i dalje bitan faktor, jer svim tim strojevima upravlja liječnik. Puno stvari koje je ranije radio sam liječnik sada odradi stroj, ali liječnik je u glavnoj ulozi.
Jesu li pacijenti drugačiji nego prije, po godinama, vrstama bolesti zbog kojih se obraćaju?
Pacijenti sve više postaju svjesni svojih bolesti i u posljednje vrijeme javljaju se u ranim fazama bolesti, što je jako dobro, jer im možemo pomoći ako su u ranijim fazama bolesti. Važno je i s naše strane raditi na prevenciji, jer naravno ono što otkrijete na početku lakše je riješiti. Ono što je zapušteno često je nerješivo.
Može li se govoriti o tome da su posljedice suvremenog načina života vidljive i u području kojim se bavite?
Imamo porast bolesti koje utječu i na oštećenje oka. Prije svega mislim na dijabetes. Dijabetes je bolest koja je u porastu, ili možda sada samo imamo veći broj otkrivenih dijabetičara. Za njih je jako važno da se javljaju na redovite preglede. Glaukom je bolest koja nema nikakve manifestacije, ni bolove ni smanjenje vida, ali kada dođe do smanjenja vida tada je kasno. Dakle, prevencija je jako bitna. Barem jednom godišnje treba otići na pregled. To je dvadesetak minuta, ali ako ih ne odvojimo možemo trajno izgubiti vid i onda je kasno.
Spomenuli ste glaukom. Krajnji ishod može biti oštećenje vida i sljepio.
To je jedna od rijetkih bolesti koja nema nikakve simptome. Nema bolova, upale, crvenila. Pacijent će se prije javiti liječniku ako ima neko blago crvenilo oka nego na redovnu kontrolu. Za glaukom se kaže da je tihi ubojica vida, jer postupno oštećuje vlakna vidnog živca i uglavnom pacijenti kada dođu s rečenicom »ja ne vidim« bude kasno. Puno stvari u oftalmologiji može se popraviti, ali vidni živac ne može se regenerirati. Zato je važna prevencija, jednom godišnje odvojite pola sata za pregled.
Što je neki prvi signal oftalmolozima?
Ako pacijent dođe a ima povećan očni tlak, mi mu ne dajemo dijagnozu glaukoma. Pratimo pacijenta uz dodatnu dijagnostiku. Ako je očni tlak kontinuirano povećan, uvodimo terapiju. Dakle, nije to prvo mjerenje i povećan očni tlak odmah glaukom, već pacijenta pratimo mjesec-dva.
Katarakta ili mrena je zamućenje prirodnog sočiva u oku koje dovodi do zamagljenog – zamućenog vida. Operacija katarakte čini se postala je rutinska. Danas se takvi zahvati rade laserski, a pacijenti se istoga dana vraćaju kući. Koliko su te operacije sada za pacijenta lakše?
Najveći broj operacija u svijetu je operacija katarakte. Tehnologija je jako napredovala i operacija katarakte je dovedena do savršenstva. To nije traumatična operacija, rezovi su mali i pacijenti se brzo oporavljaju. Međutim, i tu treba biti oprezan. Nije svaka katarakta ista. Postoje katarakte koje su udružene s nekim drugim bolestima i kojima treba mnogo ozbiljniji pristup, veliko iskustvo samog kirurga koji će raditi tu operaciju. Tehnologija nam pomaže, ali isto tako ne bismo se smjeli baš uljuljkati da je to rutina. I sami oftalmolozi, da bi opustili pacijente da ih ne plaše previše, nekada to predstave prejednostavno, ali nije svaka katarakta ista.
Nekada je katarakta bila bolest starih ljudi. Pomiče li se ta granica ka mlađim generacijama?
Ta se granica pomiče ili se možda katarakta ranije otkriva. Ranije je bilo da se pacijenti jave kada potpuno izgube vid, dakle kada se leće potpuno zamuti. Međutim, sada mladi ljudi dođu i s najmanjom simbologijom i kažu nešto mi se muti, nešto mi se tu prelama. Tako da mi sada u ranim fazama možemo otkriti kataraktu i ono što je dobro je što imamo čitav spektar leća koje ugrađujemo i koje pacijentu mogu omogućiti kvalitetan život. Operacijom katarakte mi skidamo i dioptriju. Kada pacijentu od 50 godina ugradimo leće, taj pacijent nesmetano vidi i na daljinu i na blizinu, može raditi na računalu, voziti, čitati na mobitelu, dakle on se vraća u jedan potpuno kvalitetan život.
Može li se govoriti o tome da ljudi imaju češće problema s vidom?
Rekla bih češće se javljaju jer je dinamika života sada puno drugačija nego prije 50 godina. Više smo vezani za računalo, mobitel, vožnju i kvalitetan vid nam jako treba. Ljudi se ne mogu lišiti kvalitetnog vida i čim imaju i najmanju smetnju javljaju se na pregled. To je dobro. Ako se mrena operira u ranim fazama, oporavak je jako brz i ja čak nekada pacijentima ni ne zatvorim oko nakon operacije već stavim zaštitnu kontaktnu leću i pacijent iz ordinacije izlazi kao da nije operiran.
Leće ili naočale, što preporučujete pacijentima?
Ovisi o uzrastu pacijenta i njegovim životnim potrebama. Ja sam i za leća i za naočale, ali ako postoje uvjeti da se pacijent oslobodi i leća i naočala hajdemo mi skinuti tu dioptriju. Neka pacijent bude bez ikakvih pomagala i neka ima komforan život.
Rekli ste da je i u oftalmologiji prevencija značajna. Koliko zdravstveni sustav daje mogućnosti pacijentima za prevenciju?
Nažalost, zdravstveni sustav nije prilagođen tome, ali mislim da ljudi postaju osvješteniji i puno njih ima nekakva dodatna zdravstvena osiguranja, organizirane sistematske preglede. To ne košta puno, ali omogućava ljudima da brinu o svom zdravlju.
Dio ovog razgovora radili smo u Beogradu, a dio na daljinu dok ste bili na kongresu u Barceloni. Koliko je važno stalno usavršavanje, kontakt s kolegama?
Meni su takva iskustva dragocjena, prije svega zbog kontakata s ljudima, jer je kontakt s kolegama najbolji način za razmjenu iskustava, znanja. Nije isto kada slušate predavanja ili kada vam netko to govori iz stvarne prakse. Mlade kolege vole me slušati, jer ja nisam od onih liječnika koji sakrivaju svoje znanje. Kao mladi liječnik teže sam dolazila do nekih stvari i zato svoje znanje i iskustvo volim podijeliti s drugima.
Kakvi su Vam profesionalni planovi za dalje?
Uvijek se može bolje i više. Ne volim pričati unaprijed, već raditi na sebi i na ljudima oko sebe. Usavršavanje u medicini je neophodno. Morate sve nove metode implementirati; oftalmologija brzo napreduje, tu su novi materijali, nove tehnologije.
Razgovaramo u Beogradu ispred beogradske katedrale. Što Vas vezuje za ovo mjesto?
Mene za ovo mjesto vezuju prije svega prijateljski odnosi s našim župnikom i cijelom našom zajednicom. Katolički odgoj vezujem za djetinjstvo i svoju nonu s kojom sam u Dubrovniku odlazila na nedjeljne mise. Bez obzira na to što sam najveći dio svojega života provela u Beogradu nikada nisam krila tko sam. Moja majka je iz Dubrovnika i ta povezanost s Hrvatskom je neraskidiva. I kasnije sam dio života provela u Hrvatskoj i negdje u mojoj glavi ja i dalje dijelom živim tamo, a dijelom ovdje.
Koliko je u Beogradu teško sačuvati svoj nacionalni identitet?
Meni osobno to nije teško, s obzirom na to da se ja krećem u krugu intelektualaca i ljudi koji imaju široka shvaćanja. Moj naglasak u životu je na ljudskim vrijednostima i kvalitetama koje čovjek nosi u sebi, u svom odgoju. U neka ružna vremena dio moje obitelji imao je neugodnosti, ali ja se nadam da se to nikada više neće ponoviti i da ja normalno i slobodno mogu živjeti u dvije države.
Često ste prisutni u medijima, gostujete u televizijskim emisijama. Zašto mislite da je to važno?
Medicina se mora približiti populaciji. Mi smo tu zbog pacijenata. Nije pacijent tu radi nas. Tu smo da pomognemo pacijentima i sve ono što mi možemo predstaviti preventivno i jednostavnim jezikom objasniti dobro je za pacijente. Pacijenti me vole čuti, jer se uglavnom trudim ne koristiti puno stručnih izraza. Povjerenje između liječnika i pacijenta jako je važno. Pacijent mora vjerovati liječniku i puno je važnije s pacijentom razgovarati o tome kakvu bolest ima, što će mu biti rađeno, kakva su očekivanja, kakve su prognoze. Važnije je to nego napraviti kvalitetan pregled, od 10-15 minuta s dvije-tri rečenice. Pacijenti onda izlaze iz ordinacije zbunjeni, nezadovoljni. Ne znaju što će i onda idu na još nekoliko mjesta, dobiju pet različitih pristupa i onda su u potpunoj konfuziji i zapravo ne znaju što napraviti sa svojom bolešću.
Razgovor vodila: Zlata Vasiljević
