»Moraš se mijenjati i prilagođavati cijeli život«

Jelena Dodig, rođena Ivakić, rodom iz Kukujevaca, umirovljena je prosvjetna radnica. Iz rodnih Kukujevaca u Višnjevac u Hrvatskoj doselila se sa svojom obitelji devedesetih godina. Tijekom svog života bila je i politički aktivna, te u djelovanju Zajednice protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata i Zavičajne kulturne udruge Kukujevci, gdje je jedno vrijeme obnašala funkciju predsjednice i dopredsjednice. Ni danas, u 74. godini života, nije stala. Predsjednica je udruge Aktivni umirovljenici Osijek gdje radi već 10 godina, a aktivna je i na drugim područjima.

Prva predsjednica općine

Sa sjetom se sjeća djetinjstva, lijepih uspomena i života provedenog u Kukujevcima.

»Rođena sam u Kukujevcima 1950. godine. Odrastala sam uz roditelje Marijana i Vitu Ivakić, dvije bake Marije i dva djeda Mate, dvije sestre Genovevu i Anu i brojnu rodbinu. Obitelj je za mene uvijek bila izvor i utočište, snaga i ogledalo života. Djetinjstvo se protezalo kroz deset šorova i još toliko sokaka, vedro, razigrano ali i uz obiteljske i školske obaveze koje su rasle s godinama. Pamtim najtopliju prašinu koju smo podizali do neba trčeći bosonogi, pucanje topova od blata koje smo pravili od vlažne zemlje, bezbroj igara koje smo igrali čuvajući svinje i guske, ljepljive prste od sakupljanja dudova za rakiju, pjesmu iz bačvi u kolima kad smo išli u berbu vinograda. Fruška gora s vinogradima, dolovima pudarinom, izvorima vode bila je dio naših istraživanja prirode i mjesto gdje smo provodili dosta vremena od proljeća do jeseni«, prisjeća se naša sugovornica.

Osnovnu školu završila je u Kukujevcima, učiteljsku u Sremskoj Mitrovici, a uz rad, i Pedagošku akademiju za odgojitelje u Novom Sadu.

»Voljela sam učiti jer sam školovanjem željela promijeniti svoju sudbinu. Ne ostati neuka i osuđena na rad u nadnicama i čekati neki dogovoreni brak. Udala sam se 1970. za Antuna Dodiga nakon dugogodišnje veze i rodili smo sina Gorana i dvojke Darka i Sanju. Živjeli smo kao većina mladih svoj san da napravimo kuću, da kupimo auto i stvorimo uvjete za bezbrižno odrastanje svoje djece. Godine 1971. zaposlila sam se u Osnovnoj školi Vladimir Nazor u Kukujevcima u predškolskoj grupi. Silno sam bila ponosna što radim u školi koju sam i sama pohađala i što sam dobila priliku graditi odnos prema djeci uvažavajući njihove potencijale a ne porijeklo (bogati-siromašni), jer sam to osjetila kao nepravdu u svome odrastanju i školovanju. Sjećam se reakcije svoje majke kada je otišla na roditeljski sastanak u Učiteljsku školu i osjećala se malo posramljeno jer je došla u šokačkim suknjama s maramom na glavi, a kako je rekla oko nje sve neke ’gospoje’. Kad su počeli čitati ocjene, svi su joj zavidjeli i čestitali«, kaže Jelena.

I njihova djeca završila su osnovnu školu do nižih razreda u Kukujevcima, a više razrede u Šidu. Nakon preseljenja u Hrvatsku stariji sin se zaposlio, a dvoje mlađih je završilo Pravni fakultet u Osijeku. Danas rade u pravosuđu.

»Još u učitelskoj školi sam putujući vlakom voljela čitati knjige, komunicirati s ljudima oko sebe, sudjelovati u raznim aktivnostima, te sam dvije godine bila predsjednica omladinske organizacije škole. Društvenim radom nastavila sam se baviti u školi i mjestu, osposobljavajući i vodeći ekipe prve pomoći na natjecanja, rad u Crvenom križu, Društvu žena, kulturnim manifestacijama u školi i mjestu. Najdraže priznanje iz tog perioda je bila Šestodecembarska nagrada općine Šid, najveće priznanje za društveno koristan rad koju sam dobila 1982. godine«, navodi Jelena. .

Kako se u to vrijeme bavila i sindikalnim radom, 1983. profesionalno je radila u jednogodišnjem mandatu kao predsjednica Općinskog vijeća sindikata, od 1984. do 1986. godine bila je tajnica SIZ-a za zapošljavanje. Godine 1986. izabrana je za predsjednicu Skupštine općine Šid na dvogodišnji mandat kao jedina žena i Hrvatica u Vojvodini, koji joj je produžen 1988. godine.

»Uveli smo najveći samodoprinos u općini i selo se urbaniziralo: vodovod, telefoni, asfaltirane ulice, nogostupi, šljunčani put do Fruške gore, obnovljeni domovi kulture, postizani zavidni rezultati Nogometnog kluba Fruškogorac i KUD-a Vatroslav Lisinski, izgrađena je nova škola, razvila se poljoprivredna ekonomija i zadruga s preko 2.000 ha zemlje gdje se zaposlilo puno mladih. U tom periodu birana sam u Predsjedništvo Stalne konferencije gradova i općina bivše države. Doživjela sam lijepih trenutaka jer smo kao vodstvo općine u tom periodu od nerazvijene općine do 1981. došli do rezultata da smo postali po razvijenosti 10. u Vojvodini i 170. u bivšoj državi.«

Preseljenje i novi počeci

Iz Kukujevaca je s obitelji u rujnu 1992. zbog nesretnih okolnosti doselila u Višnjevac, prigradsko naselje Osijeka.

»Bila sam sretna jer smo imali vrt, svinjac i kokošinjac, pa još dogovorili raditi veliki vrt kod susjeda i njivu u blizini. Neće biti gladi. Tragali smo za poslom i ubrzo počeli raditi, suprug u skladištu jedne privatne firme, a ja u pakirnici prehrambene robe. Kako je suprug radio kao direktor plana i analize u mesnim industrijama Mitros i Srem, poslodavac se odlučio za otvaranje mesoprerade i tako je suprug vodio te poslove i dobio odriješene ruke da zaposli ljude s iskustvom u toj branši koji su se doseljavali. Preko 60 osoba je prošlo kroz firmu, a neki još rade ili su otišli u mirovinu. Ja sam nakon godinu dana dobila posao u struci i radila do mirovine u Dječjem vrtiću Višnjevac i Josipovac. Borili smo se s govorom, počela sam mucati iz straha da ne pogriješim. Čak sam razmišljala da prestanem raditi, ali dvoje djece je upisalo fakultet i morala sam nastaviti. Imali smo podršku vlč. Mirka Novaka koji je bio u jednom periodu župnik u Šidu.«

Već nakon dva mjeseca od doseljenja u Osijeku osnovan je Ogranak Zajednice protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata. Jelena je izabrana za tajnicu.

»Dobili smo prostorije za rad i to nam je puno značilo jer smo se u njima okupljali i rješavali životne potrebe: ishođenje domovnica, rješavanje zdravstvene zaštite, nostrifikacije diploma, poboljšavanje izbjegličkog statusa, osiguravanje humanitarne pomoći, organizirali prigodne svečanosti i zabave na kojima smo prezentirali svoje običaje i kulturnu baštinu. U Zajednici radim od osnutka i još uvijek kao članica i više puta predsjednica Skupštine ili Glavnog odbora, a trenutačno sam dopredsjednica Zajednice. Kako smo kao Ogranak najbliži rodnom zavičaju svake godine organiziramo hodočašća i posjete mjestima iz kojih smo došli u Srijemu i Bačkoj pri čemu nam se pridružuju i naši novi susjedi i prijatelji. Ostvarujemo dobru suradnju s kulturno-umjetničkim društvima, institucijama i župama u Petrovaradinu, Rumi, Golubincima, Hrtkovcima, Šidu, Subotici, Somboru, Baču, Tavankutu«, navodi naša sugovornica te dodaje da je nakon lošeg iskustva u politici rekla da više ni »p« od politike ne želi. No, život je htio drugačije.

»Radeći na rješavanju nekih potreba ljudi, a osobito uključivanju umirovljenika u isplatu božićnica i uskrsnica koji mirovinu primaju iz Srbije putem poslovnih banaka i nisu evidentirani u mirovinskom sustavu Hrvatske, naišla sam na razumijevanje u Hrvatskoj stranci umirovljenika. Uspjeli smo dogovoriti način podnošenja zahtjeva tako da su mi umirovljenici slali kopije osobnih i odrezaka od mirovine poštom, a ja ih nosila u odgovarajuće službe u Gradu i Županiji. Poštar se čudom čudio tko mi toliko piše za blagdane. Ubrzo smo našli novi model, jednostavniji i to funkcionira još uvijek. Problema s mirovinama ima i dalje jer se jako sporo rješavaju. Čak smo imali i prijem na tu temu kod bivše predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović. Godine 2005. priključila sam se Hrvatskoj stranci umirovljenika u kojoj sam još uvijek. Šest godina obnašala sam funkciju predsjednice Gradskog odbora HSU-a Osijek i člana Savjeta stranke. Posebno sam se osjećala ponosno kada smo na Gradskom odboru trebali od 13 članova izabrati 2 kandidata za Gradsko vijeće Grada Osijeka i kada sam nakon tajnog glasovanja bila izabrana kao kandidat, te od 2013. do 2017. bila vijećnica u Gradskom vijeću Osijeka. To sam doživjela kao veliku čast. Ja, mali čovjek, izbjeglica, imam čast i odgovornost s 35 vijećnika od oko 100.000 stanovnika upravljati Gradom. Paralelno s ovim aktivnostima uključila sam se i u udrugu Aktivni umirovljenici Osijek u kojoj radim 10 godina i koja vodi Gradski dnevni boravak za umirovljenike. Otvoren je svakoga dana u dopodnevnim satima uz druženje, društvene igre, dnevni tisak, a u popodnevnim satima se provode sportske, kreativne, plesne radionice, učenje stranog jezika, suradnja sa studentima i drugim udrugama. Kao vijećnica sam ishodila besplatan tečaj informatike preko Gradske knjižnice koji sam i sama pohađala i osposobila se za pisanje projekata putem kojih financiramo naše aktivnosti. Starijim ljudima se otvorio novi prozor u svijet i mogućnost međusobne komunikacije.«

U Kukujevce je s obitelji otišla nakon 10 godina od preseljenja i bilo je bolno. Nakon nekoliko odlazaka, kako kaže, bilo je lakše jer je shvatila da život ne čine kuće, vinogradi, drveće, nego ljudi.

»Mojih prijatelja i rodbine tamo više nema i ja sam tamo stranac i stranci su oko mene. Jedini dom u koji smo uvijek dobrodošli je crkva Presvetog Trojstva i župni dom i stoga se mi u Zavičajnoj udruzi Kukujevci silno trudimo da pomognemo obnovu, a istovremeno radimo na održavanju groblja. Veliku potporu u tome imamo u vlč. Nikici Bošnjakoviću.«

Radna terapija

Radila je 44 godine, do 65. godine, i paralelno se bavila društvenim i političkim radom i nije htjela stati.

»Suprug mi je preminuo prije 14 godina i taj rad mi je bio terapija i prilika da ispunim vrijeme nečim korisnim i pobjegnem od usamljenosti i tuge. Posebno me veseli atmosfera u udruzi u kojoj se grade prijateljstva, ostvaruje međusobna podrška. Nisam ni osjetila kako je brzo prošlo 10 godina, a posebno iznenađenje je bila nominacija za volontersku nagradu koju sam dobila kao pojedinac prošle godine, makar ona pripada svim mojim suradnicima i članovima jer sâm čovjek ne može puno postići ako nema podršku i pomoć u radu«, navodi Jelena.

Kako kaže, veliku podršku ima od svoje troje djece i njihovih obitelji u kojima su joj pet unuka najsvjetlije točke.

»Imala sam zadovoljstvo sudjelovati u njihovom odrastanju, brigama, strahovima i radostima. Uskoro će postati psiholog, odgojitelj, liječnica, a dvije su pri kraju srednje škole. Srce mi je kao kuća i potisnem tugu progonstva jer sam prihvatila činjenicu da je moja generacija morala platiti cijenu njihove budućnosti. I kad me pitaju odakle sam ja kažem iz Srijema iz Kukujevaca, a sada živim u Osijeku. Volim vrtlariti jer sam oduvijek bila povezana sa zemljom koja zanosno miriši u proljeće, a nagrađuje trud u jesen. Ona moja crnica je bila lakša za obradu, a ova žuta je zahtjevnija. Moja djeca to nekada ne razumiju, mislili su da u Osijeku nema njive i vrta. Kad smo došli, kći mi je rekla ’pa, dakle, mama, ti da si zamijenila kuću u Parizu i tamo bi našla vrt i njivu«, s osmijehom priča Jelena i s ponosom ističe da kad podvuče crtu ispod svojih 74 godine osjeća se zadovoljno i ispunjeno.

»Obitelj je za mene oaza i dobro funkcioniramo jer sam se uvijek držala poruke iz pedagoške literature: nemoj ići ispred djece, nemoj ih držati za ruku i hodati uz njih nego idi iza njih i ako posrnu, pridrži ih i pomozi. Moraš se mijenjati i prilagođavati cijeli život, ne biti isključiv. Ništa nije nedostižno i nemoguće ako imaš motiv i vjeru. U meni nema mržnje ni želje za osvetom nego velike tuge što mi je netko promijenio život na grub način, ukrao mi snove. Svejedno ne želim kopati bunkere nego graditi mostove i zato sam surađivala na projektima ’Nepodobni građani’ Vojvođanskog građanskog centra i Dosjeu: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini Fonda za humanitarno pravo iz Beograda«, kaže na kraju razgovora naša sugovornica.

S. D.