Širom Vojvodine
Plakat prvi kontakt s događajem
Stjepan Kolar rođen je u obitelji Matije i Mande (rođene Gorjanac) 1936. godine u Batini. Tamo je završio osnovnu školu i stolarski zanat. Želja mu je uvijek bila raditi posao koji ima veze s crtanjem, naročito kada je u vojsku otišao u Zagreb i imao prilike vidjeti reklame, natpise, uređene izloge, plakate... »Kada sam završio vojsku, došao sam u Sombor tražeći posao. Prva adresa bila mi je poduzeće za ekonomsku propagandu. Poslali su me da se raspitam kod Šebike, a bio je to kasnije čuveni somborski slikar Sava Stojkov. Za najave u kinima tada nije bilo plakata već su se plakati crtali i Sava mi je dao zadatak da nacrtam jedan plakat, a bila je to najava za film Piknik s Kim Novak, kako bi vidio imam li uopće smisla za taj posao. Kada je vidio crtež, samo je pitao: ‘možeš li doći raditi?‘«, priča Stjepan i dodaje da su se plakati tada pravili ručno, temperom i četkicama.
U to vrijeme, a bio je to kraj 50-ih godina, somborsko poduzeće radilo je sajmove u Beogradu i Novom Sadu. Pripremali su štandove, ispisivali reklame, nazive tvrtki, proizvoda, aranžirali... Na svim tim poslovima radio je i Stjepan. Uz to, bio je i crtač plakata za repertoar u kinu Doma JNA.
»Instrukcije sam dobivao od kinooperatera, koji mi je davao tekst koji treba biti na plakatu«, priča Stjepan.
Nakon što se poduzeće u kome je radio ugasilo prešao je u novi Kulturno-propagandni centar u kome je otvorena i galerija. Radio je isti posao slikanja panoa, transparenata, reklama, aranžiranje izloga...
Plakati za utrke u Rijeci
Pratio je Stjepan natječaje koje su objavljivala razna poduzeća i ustanove za logo, grafičko rješenje naziva, grba. Prvi natječaj na koji se prijavio bio je Nacionalni park Fruška gora, drugi Jugopetrol, gdje je dobio drugu nagradu.
»Nisu tada poduzeća imala svoje logoe, pa su raspisivala natječaje kako bi dobili što više prijedloga. Još jednom kažem: sve se radilo ručno, a ja sam nastojao biti što precizniji«, kaže Stjepan.
Željan da vidi kako izgledaju tada velike moto utrke otišao je u Rijeku, na svom motociklu.
»Fascinirala me je tamo brzina, masovnost, pa sam napravio skicu plakata za te utrke i poslao im. Prihvatili su moj plakat i pozvali da budem njihov gost. Toliko su bili susretljivi da su jedan plakat poslali u Sombor i zamislite moje iznenađenje kada sam taj plakat vidio u Somboru. Nisam to uradio za novac i predložili su mi da uradim plakat i za narednu godinu, što sam ja prihvatio. I tako je počela naša suradnja 1967. godine i trajala je sve do početka rata. Zamislite osjećaj: putujete za Rijeku, a u Zagrebu, Karlovcu i dalje uz put vidite svoj plakat. Dođem u Rijeku i Opatiju, pa prema Trstu, a oni puni mojih plakata«, kaže Stjepan koji je posljednji plakat za utrku u Rijeci uradio 1990. godine.
Dogovore oko plakata vodio je s glavnim čovjekom za utrke tako što su jedan drugome slali pisma, na kockastom papiru. Osim Gradskog muzeja, Stjepan je crtao logoe za mnoga somborska poduzeća koja su godinama bila njihov prepoznatljivi znak. Somborci ih pamte po tome, iako već desetljećima ne postoje.
»Najjednostavnija rješenja su i najbolja, ali do njih je najteže doći. Plakat u funkciji događaja isto je što i jedna rečenica u kojoj je suština nekog ogromnog referata. Plakat je dugo bio opterećen tekstom i to mu je najveća mana. Primijetio sam to i s jasnom namjerom uskočio sam u takvu prazninu. Rješenja nalazim u traganju za simbolom koji će najrječitije govoriti, poticati interesiranje za događaj kome je namijenjen, a istovremeno pružati mogućnost umjetničke kreacije. Plakat je prvi kontakt sa sadržajem nekog događaja i u tome je njegova snaga i izazov«, riječi su Stjepana Kolara objavljene 1983. godine u Somborskim novinama.
Nesuđeni subotički grb
Stjepan Kolar dobio je 1981. godine prvu nagradu za idejno rješenje grada Subotice. Od dvadeset radova koji su tada pristigli iz svih krajeva Jugoslavije žiri koga su činili predsjednik Boško Kovačević i članovi Josip Klarski, Andrija Pejić, Milka Mikuška, Ana Bešlić, Milan Solarov, Pavle Vasić, Goran Martinović, Bela Berkeš i István Szajkó odabrao je Stjepanov. On je ispunio sve zahtjeve natječaja u kome je bilo navedeno da grb treba simbolizirati zajedništvo naroda i narodnosti, jedinstvo svih naroda koji žive i rade u Subotici, žitorodni kraj i laku industriju.
Međutim, ovo rješenje nikada nije postalo grb Subotice, jer nije prihvaćen na sjednici Skupštine općine. Obrazloženje je bilo da na njemu nema ni jednog prepoznatljivog obilježja Subotice i da on može biti simbol bilo kog grada. Kolar se sjeća i da je primjedba je bila da klas žita više podsjeća na veliko slovo U.
Z. V.
