Širom Vojvodine
Obiteljsko »tekuće zlato«
Mnogi naši sugovornici rodom iz ovih krajeva, a rasuti po svijetu, povremeno posjete svoj zavičaj. Stipana Kopilovića, vlasnika obiteljske mini uljare Kapljice sunca u Velikoj Gorici, kontaktirali smo prošloga petka sa željom za telefonskim ili pismenim razgovorom, no, na sreću, već za vikend koji je uslijedio, ukazala se prilika za osobnim susretom budući da je sa svojom obitelji došao u svoju rodnu Suboticu.
Krizne godine presudile
Stipan Kopilović rođen je u Subotici, a svoje je djetinjstvo proveo na salašu u Maloj Bosni u brojnoj obitelji s osmero djece (sedmero braća i sestra) koja se bavila poljoprivredom. Kada je imao 12 godina, preselili su se u grad gdje je završio srednju školu, ‘88./’89. započeo studije strojarstva, da bi nakon godinu dana prešao u Zagreb na građevinu gdje ju je i završio. Potom se oženio, osnovao obitelj i na koncu tamo (u Velikoj Gorici) i ostao.
»Oženio sam se s Brankom Ivković, također rodom iz Subotice, koja je prije mene u Zagrebu upisala Muzičku akademiju. Poznavao sam ju od mladosti i sretali smo se na raznim susretima za mlade. Netko će se sjećati da je kod franjevaca, negdje sredinom ‘80-ih bila jedna grupa mladih koja je osnovala Vokalno-instrumentalni sastav Proroci. Išli smo tada u Zagreb na uskrs festove, više puta sam bio sudionik Dužijance, potom čuvar Božjeg groba, uglavnom, imao sam jedan bogat društveni život, s kojim sam nastavio i koji sam višestruko proširio i obogatio kada sam se preselio u Zagreb. Vjernik sam jer sam odgojen u takvoj obitelji, imam i starijeg brata svećenika, a u Zagrebu sam došao u kontakt s jednim vjerskim pokretom ‘Djelo Marijino – Pokret fokolara’ u Hrvatskoj koji mi je označio najprije duhovni a potom je utjecao i na obiteljski te poslovni život. Vjenčao smo se s Brankom ‘94., najteža vremena, posla ni ovdje ni tamo, bila je ideja možda se vratiti u Subotici, ali tko se sjeća te godine, sjetit će se koliko su nula imale novčanice. Svi su nam savjetovali da ostanemo tamo i tako je i bilo. Dobili smo tri sina – Kristijana, Marka i Luku. Kristijan se oženio prije koju godinu i sada smo dobili drugo unuče«, započinje nam svoju priču Stipan Kopilović.
Osnivanje obiteljske firme
S najstarijim sinom Kristijanom (1995.) prije šest godina u sklopu već postojeće obiteljske firme, pokrenuli su mini uljaru Kapljice sunca koja se bavi proizvodnjom hladno prešanog suncokretovog ulja, tekućeg zlata, kako su ga nazvali.
»Nakon što sam završio studije, posla baš i nije bilo pa sam na prijedlog prijatelja, koji su mi i pomogli, 1997. u Velikoj Gorici osnovao obiteljsku firmu koja se bavila veleprodajom i u to doba u trgovini se uvijek moglo naći što raditi. U jednom trenutku je uz mene bilo još četiri radnika no tada dolazi 2008.-10. krenula je kriza i počeo sam razmišljati vratiti li se struci, ali uvijek mi je bila želja nešto napraviti, neki proizvod. Poznavali smo ljude iz Bečeja – Jánosa i Pirosku Tálos, koji su se još 91.-92. počeli baviti proizvodnjom hladno prešanog suncokretovog ulja. Znao sam za taj njihov proizvod, ali nikad mi na pamet to nije palo. Dogodilo se godinu dana prije da sam prvi put bio u Bečeju, a nakon pola godine ponovno se sreo s čovjekom, malo porazgovarao s njim, kupio njegovo ulje i, što se veli, poduzetnička lampica se upalila«, kaže Stipan.
Ističući kako se ne smatra velikim i previše uspješnim poduzetnikom, dodaje kako ono čega se primi, nastoji dovesti do nekog nivoa. Tako, kada je Kristijan završio studij ekonomije, 2018. godine počeli su s pripremama.
»Trebalo je urediti pogon, nabaviti dosta strojeva (prešu za hladno prešanje, separator za pripremu i čišćenje sjemena, pa za filtriranja...). Sad je peta godina, u međuvremenu se Kristijan oženio, odselio u Kanadu. Nismo napravili neki veliki razvoj, ali došli smo u fazu da se zna za Kapljice sunca, da je to jedan dobar proizvod, a sljedeća faza bila bi jedan malo bolji plan i angažman za sina Marka koji je sada također na nekoj prekretnici i pomaže mi. Budući da je ovo u nekim trenucima i sezonski posao (nabava i priprema sjemena), potom tu je sudjelovanje na manifestacijama, sajmovima, povremeno uključimo još ponekog za pomoć.«
Kada je u pitanju proizvodnja i sirovine, Kopilovići nastoje ispuniti sve neophodne uvjete i kvalitetu.
»Što se tiče nabave sjemena, prve godine smo tražili od koga bismo ga mogli nabavljati, a nakon dvije-tri godine ljudi su čuli za nas i sami nam ga nudili. Budući da imamo nešto zemlje u Vojvodini, nisam razmišljao da je kupujem u Hrvatskoj, jer to ipak zahtijeva poseban angažman, pa sam otpočetka razmišljao o nabavi sjemena od tamošnjih lokalnih proizvođača iz zapadne Hrvatske, najviše oko Križevaca i Velike Gorice. Kod proizvodnje i pripreme hrane neophodno je ispuniti određene norme, minimalne tehničke uvjete, potreban je tehnološki projekt te da budu zadovoljeni svi sanitarni i drugi uvjeti, HACCP i ostalo. U dvorištu obiteljske kuće u Velikoj Gorici imamo objekt od preko sto kvadrata proizvodnog pogona, tamo je i potkrovlje koje se po potrebi koristi. Tu je skladištenje sjemena, prvi dio pogona je priprema sjemena (čišćenje i ostalo), tu je preša, taloženje ulja i onda je priprema za prodaju.«
Dobrobiti hladno prešanog suncokretovog ulja
Peta je godina kako se u Kapljicama sunca proizvodi isključivo hladno prešano suncokretovo ulje, no Kopilovići ne isključuju mogućnost za proširivanjem asortimana.
»Nismo se puno širili jer to zahtijeva dodatne strojeve no sigurno će se ići i u tom smjeru. Na tim se prešama i s tim postupkom može raditi s puno toga, od bundeve, lješnjaka i dr. Vidio sam da ima nešto domaćih proizvođača hladno prešanog suncokretovog ulja, ali je relativno još prazno tržište i ima potrebe za ovim proizvodom. Kada sam kretao s tim, prvobitna namjena je bila kao prehrambeni proizvod, međutim već na prvim sajmovima i nekim specijaliziranim događanjima počele su prilaziti stranke, najčešće gospođe, tražeći odjednom 20-30 litara ulja. Kada sam ih pitao što će im tolika količina, rekle su da ga koriste kao bazu za prirodnu kozmetiku. Tu imamo poprilično lijep broj kupaca, i to ne samo iz sjevernog dijela Hrvatske već i s obale. Također, starije osobe su govorile kako je ovo ulje dobro za upalne procese desni, u što sam se i osobno uvjerio. Tako da se može reći da se, osim za prehranu i kozmetiku, koristi i za neke zdravstvene tegobe. Treći segment je ugostiteljstvo gdje smo na samim počecima, ali i tu se polako koristi naše ulje«, navodi Stipan.
A na pitanje tko su im kupci, odnosno gdje se sve može kupiti/naručiti njihovo ulje, odgovara:
»Što se tiče prodaje, nastojimo da nas ima gdje god se može, ali odmah smo išli na specijalizirane trgovine domaće i zdrave hrane po Zagrebu, Velikoj Gorici, Koprivnici, Karlovcu. Još uvijek nam nije želja ući u velike trgovačke lance da se pomiješamo sa svim drugim rafiniranim, industrijskim uljima, već smo se opredijelili za nišu ‘Mali hrvatski proizvođači’. To je jedna polica ili dio u Konzumima gdje su isključivo domaći i zdravi proizvodi. Potom, kako smo u kontaktu s opg-ovcima, tu se udružilo njih četvero proizvođača (povrtlari, mljekari… i tu smo i mi uljari). Imamo zajedničku web platformu gdje je organizirana direktna prodaja, odnosno dostava do kupaca po Zagrebu i okolici, a kupci dolaze i na naš prag. Prisutni samo i na sajmovima i specijaliziranim događanjima«.
Pitali smo ga i kako bi ocijenio podršku Hrvatske proizvođačima poput njega.
»Mi to još uvijek nekako obiteljski radimo. Bio je jedan seminar za startup nakon kojeg smo sa sinom procijenili da ipak posjedujemo neko znanje, ja radnog iskustva, a od gospodina iz Bečeja dobili smo njegovo životno iskustvo o proizvodnji što nam je bilo jako dragocjeno. Mi smo krenuli i već za godinu dana smo imali proizvod. Razvijali smo se polako, naravno ima mogućnosti za više, jedne godine smo išli na sajam u Sloveniju što je bilo subvencionirano sa županijskog nivoa. Neke veće poticaje nismo do sada tražili no gledat ćemo sad s Markom da razmišljamo i u tom smjeru.«
Subotica – u srcu ostala ista, ali...
Kako je rekao na početku, nakon završetka studija u Zagrebu Stipan se dvojio oko povratka u Suboticu, ali je na koncu ipak ostao. Sada je tamo već više od tri desetljeća pa nas je zanimalo smatra li to dobrom odlukom, kako s privatnog tako i s poslovnog aspekta.
»Vrlo teško pitanje. Zapravo, nije teško pitanje nego je težak odgovor. I supruga i ja smo iz Subotice, dečki kad su bili mali cijelo ljeto su provodili tu. Međutim, nije jednostavno i lagano, kad život krene negdje, prebaciti se, preusmjeriti drugdje. S druge strane, život je puno jednostavniji i predvidljiviji u Hrvatskoj nego u rodnom kraju. No, ako mislim glavom – bolje je tamo, a srcem – ovdje, pa smo i zato često tu. Tu je praktično sva rodbina, osim najmlađeg brata Slavka koji je također u Hrvatskoj. Kad su djeca bila mlađa, svaki Božić i Uskrs smo provodili tu, bilo mi je nekad i žao što nismo ostali doma proslaviti ga u vlastitoj obitelji u Velikoj Gorici. Kako smo velika obitelj, tu su svadbe, nažalost i sprovodi. Dolazimo najmanje tri puta, a nekad i pet-šest puta godišnje. Što se tiče života ovdašnje hrvatske zajednice, trudim se da ga pratim, čitam Hrvatsku riječ«, kaže Stipan Kopilović.
A što se tiče Subotice, u srcu mu je ostala ista, ali...
»Nažalost, ona je uvijek bila nekakvo slijepo crijevo i za bivše, a i za ovu državu. Nije da se ne razvija, tu je privredna zona, no s obzirom da gradska blagajna ima prihoda, u samom gradu bi se moglo vidjeti mnogo više. Mnogim mojim prijateljima iz Hrvatske kad dođu, Subotica im je savršena, prelijepa, čime se i ja uvijek hvalim, ali da bi moglo biti ljepše, moglo bi. Posebno se rado sjećam djetinjstva i rane mladosti. Bili smo aktivni u svojoj župi Uskrsnuće Isusovo, poslije s mladima ta razna druženja, taj dio tada s franjevcima, a onda i ovaj što je vezan za ovaj duhovni pokret koji nije samo molitveni nego, kako je danas bilo rečeno na misi u čitanju – sv. Jakov govori: ‘Vjera bez dobrih djela je mrtva’. To mi je bila vodilja od početka, ja sam vjernik onoliko koliko pošteno radim, koliko pošteno platim radnika, pogotovo pošteno prema porezima i drugim obvezama. Nisam napravio neku veliku karijeru, ali sam vrlo miran i vrlo ponosan. Potrebno je naučiti mladog čovjeka da svojom pameću i rukama možeš nešto stvoriti, brinuti se za sebe i svoje najbliže. To mi je najveće zadovoljstvo u svemu ovome«, ističe na koncu Stipan Kopilović.
I. Petrekanić Sič
