Širom Vojvodine
Posjet Metkoviću i okolici
Hrvatska čitaonica Fischer iz Surčina protekloga tjedna organizirala je za svoje članove dvodnevno putovanje u kraj otkud su se doselili Hrvati u Surčin – Metković i okolna mjesta. Putovanje je realizirano u sklopu projekta »Putevima predaka« koji Fischer provodi treću godinu zaredom uz podršku Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Među 270 Hrvata, koliko ih ima prema posljednjem Popisu stanovništva u Surčinu, žive i potomci doseljenih Dalmatinaca iz Metkovića i okolice koji su ovdje došli 50-ih godina. Poslije Drugog svjetskog rata iz Metkovića su brojni stanovnici emigrirali u Europu i Argentinu i Brazil, a nekolicina mladića je krenula prema Beogradu i završila u Surčinu. Oni su u svom kraju pronijeli glas o dobrim uvjetima u Surčinu te su se za njima doselili i drugi.
Sada u Surčinu žive obitelji nasljednici Ante Čotića, Ante i Vinka Dominikovića, Maše Dominiković, rođene Španić, udove Filipa Dominikovića, Kleme Družijanić, Mijoča. Najbrojniji su Dominikovići kojih ima šest obitelji, Čotića tri, Mijočevih dvije te Družijanića dvije.
Pozla gora
Dvadesetak članova Fischera u Metkoviću je dočekao rođak sada surčinske obitelji Dominiković, vlč. Petar Krstičević koji ih je vodio do Pozle gore, mjesta otkud je dio potomaka surčinskih Hrvata.
»Odmah iza ovog mjesta je granica s Bosnom i Hercegovinom. Na okolnim brdima su živjela plemena s prezimenima Dominiković, Antići, Mijoči, Grmoje, Vladimir, Krstičevići… Pozla gora je imala oko 700 stanovnika, no svi su raselili te sada ima oko 30. Do 1975. godina crkva i groblje su se nalazili na brdu preko puta groblja. Kako se većina mladih odselila u Metković, Austriju, Njemačku, stari su odlučili napraviti novo groblje i crkvu u dolini ispred samoga mjesta. U Metkoviću živi 200 ljudi iz Pozle gore koji svoje pokojnike pokapaju na ovom groblju. Ovdje je bio slobodan teritorij kroz koji je bio put kojim su Turci išli na more trgovati s Mlečanima. Tu su bili i hajduci koji su napadali karavane pa su Turci goru iznad sela prozvali Zla gora. Ima naznaka da su već u 16. stoljeću ispod ove gore doselile izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koji su osnovali selo i nazvali ga Pozla gora (Pod zla gora). Prilikom izgradnje autoceste nađene su iskopine u brdu te je put zbog toga spušten niže. U vrijeme Turaka hrvatska kraljica Katarina je s pratnjom išla u Rim tražiti pomoć. U Dubrovniku je godinu dana čekala dozvolu za odlazak u Vatikan te su ljudi iz njezine pratnje gubili strpljenje i počeli se naseljavati tu iza brda, a kasnije se spuštali u dolinu – to su obitelji Vladimir. Ovdje u okolici sve što vidite bilo vam je plodno tlo, tu su mještani gajili stoku (ovce, koze, kokoši) i imali su vrtove i vinograde«, govorio je vlč. Krstičević.
Surčinci su u crkvi posvećenoj Maloj Gospi u Pozloj gori imali misu te obišli groblje.
Glavica, Kobiljača i Otrića
Zahvaljujući domaćinu Anti Dominikoviću, čiji rođaci također žive u Surčinu, obišli su i obližnja naselja Glavicu, Kobiljaču i Otriće otkud dio Surčinaca vodi porijeklo te posjetili pojedine njihove rodne kuće. Dominiković je Surčincima govorio o povijesti svoje obitelji te objasnio otkuda veliko štovanje sv. Nikole, čiju sliku su Dalmatinci i poklonili surčinskoj crkvi 2000-ih.
»Što se tiče predaka moje obitelji Dominiković, oni su se prije 300 godina ispred Turaka doselili iz Imotskog ili Livanjskoga polja u Otriće. Jedni od prvih doseljenika na te prostore su Dominikovići, Španići i Antunovići. Stoku su gajili niže od u ovim predjelima (Glavica). Zauzeli su prostore i imali su imanja. Jedan od mojih predaka je gajio ovce, koze, krave imali su čak i konje. Nije sav prostor bio slobodan, prije nas tu su se doselili Mojiči, Družijanići i Jakići. Svi su došli iz Bosne. Otrići kao zaštitnika slave sv. Nikolu, a Dominikovići kada su se naselili na prostor Glavice su nastavili štovati ovoga sveca. Tako su slavljenje sv. Nikole ove obitelji prenijele i u Surčin gdje su ga slavili u svojim domovima. Poslije 2000. Dalmatinci su surčinskoj crkvi Presvetog Trojstva poklonili veliku sliku svog zaštitnika sv. Nikole. A naši susjedi su slavili sv. Mihovila – to su Krstičevići, Vladimiri, Vujinovići, Ćente, Šimunovići, Dropuljići, Grmoje, Mijoći i Jakići. Svi svete su slavili Sente. To se slavilo po principu takozvanog svraćanja. Kada je koja obitelj slavila svog sveca, onda je njima dolazila njihova rodbina u goste. Zajednički svetac koga smo mi svi slavili u crkvi je Mala Gospa«, rekao je Dominikanović.
Posjet Metković kraju Surčinci su završili večerom na kojoj su se susreli s dalmatinskom rodbinom, što je, kako ističu, bilo veoma dirljivo.
Na proputovanju do Metkovića i natrag Surčinci su posjetili Sarajevo, Mostar i Međugorje.
Katica Naglić
