Intervju
Četvrt stoljeća na »njivi Gospodnjoj«
Ususret srebrnom jubileju, 25 godina svećeništva, ali i 19. HosanaFestu razgovarali smo s vlč. dr. Marinkom Stantićem, svećenikom Subotičke biskupije. Njegov dosadašnji svećenički poziv u najvećoj mjeri obilježio je Festival hrvatskih duhovnih pjesama HosanaFest, ali isto tako i osnivanje Humanitarno-terapijske zajednice za pomoć ovisnicima Hosana, pokretanje Čikerijade, osnivanje VIS-a Proroci, predavanje vjeronauka u školama, pastoralni rad s mladima, obiteljima i djecom, pridonio je i otvorenju jaslica u vrtiću Marija Petković – Biser u Subotici, uz to je i suautor udžbenika za vjeronauk. Četvrt stoljeća je pravo vrijeme da se napravi mali presjek što je sve urađeno, ali isto tako se dotaknuti i daljih planova, kojih kod vlč. Marinka uvijek ima.
► Za ovih četvrt stoljeća bili ste župni vikar ili župnik u više župa, a svugdje ste ostavili svoj pečat u radu i pastoralnom djelovanju. Pa za početak gdje ste sve bili i gdje ste sada na službi?
Moram priznati da je ova brojka, 25 godina svećeništva i meni samom nestvarna. Kad su se već nanizale te godine? Tijekom ovih 25 godina prve četiri godine proveo sam u Rimu na postdiplomskom studiju iz pastoralne teologije, gdje sam stekao diplomu doktora pastoralne teologije. Potom sam bio župni vikar u župi Uskrsnuća Isusova u Subotici i Adi. Od 2006. do 2016. bio sam župnik u Somboru u župi Uzvišenje Svetog Križa, te pet godina župnik u župi Marija Majka Crkve u Subotici i sada već pune tri godine u župi sv. Pavla u Baču i sv. Jakova u Plavni. Uz to, su i tri filijale Tovariševo, Deronje i Bačko Novo Selo.
► Vratit ću se na Vaš početak, odnosno na period kada ste bili mladi svećenik. Tada je između ostalog pokrenuta i Čikerijada – odnosno odlazak mladih biciklima u selo nadomak Subotice, gdje bi imali misu, družili ste. Nakon nekoliko godina stanke sada su to preuzeli mlađi svećenici. Koja su Vaša sjećanja, uspomene i kako danas gledate na to?
Prije nego odgovorim na pitanje rekao bih Bogu hvala da se sve to događalo spontano, bez nekih velikih vizija i da će to imati neku budućnost. Bog me je polako na sve navodio, a ja se nisam odupirao, pa sam Mu na tome zahvalan. Naime, kada sam bio na postdiplomskom studiju, ferije sam provodio u župi Uskrsnuća Isusova u Subotici. Prije nego je počela nova školska godina predložio sam mladima da odemo u šumu na Čikeriji. Tamo je živjela mamina najstarija sestra i nju sam zamolio da nam skuha grah, da imamo što pojesti. Atrakcija će biti jer ćemo ići biciklima, a ne autima. Neki bi išli planinariti, a mi smo htjeli šumariti. Zamolio sam mlade da se prijave za tu avanturu, kako bih znao teti reći za koliko osoba treba kuhati. Mladi su pitali smiju li pozvati i prijatelje iz drugih župa, na što sam pozitivno odgovorio, ali se mora znati broj sudionika. Tako je od plana da će nas biti desetak-dvadesetak na kraju prijavljeno 110 mladih. To je postala naša ustaljena aktivnost dok sam bio u Subotici. Kada sam otišao u Sombor, onda je to preuzeo vlč. Franjo Ivanković kome je Čikerija pripadala kao filijala. On je to do 2012. organizirao svake godine, a nakon toga je do 2022. godine uslijedila stanka. Sada je to preuzeo mještanin, a sada svećenik vlč. Tomislav Vojnić Mijatov, te mu se pridružio i vlč. Vinko Cvijin koji je sada župnik u župi Uskrsnuća Isusova odakle se i danas polazi biciklima. Sada je Čikerijada malo proširena, te osim djece i mladih ima i obitelji. Drago mi je da je organizaciju Čikerijade netko preuzeo na sebe i da to voli. Tako je ove godine 25 godina od prve Čikerijade. Za one koji ne znaju možemo reći da je Čikerija malo mjesto uz mađarsku granicu. Nekada naseljeno hrvatskim življem, a danas ima tek oko 70 stanovnika, nema niti jedne prodavaonice, ukinuta je škola, nema asfalta...
► Negdje u to vrijeme osnovali ste i Vokalno-instrumentalni sastav Proroci koji je danas molitvena zajednica, ali su tada nastupali i na drugim festivalima duhovne glazbe u regiji, pa i na HosanaFestu. Odakle ta ideja, zapravo to je bila prva vokalna skupina u Subotici i okolici nakon duže stanke?
Na neki način osjećao sam se dužan biskupu Ivanu Pénzesu, odnosno Biskupiji, što sam poslan na postdiplomski studij u Rim. Vjerovao sam da Biskupija od mene traži da svoju diplomu konkretiziram u radu, u Biskupiji. Prvenstveno je to za mene bio pastoral mladih, ali ne zanemarujući i druge uzraste. Što se tiče VIS-a Proroci, dok sam bio na studiju u Zagrebu odlazio sam i na Festival duhovnih pjesama Uskrsfest, koji je trenutno ukinut. Tamo mi je bilo jako lijepo i želio sam da se ondje priključe i naši mladi. Pitao sam tada šibenskog biskupa mons. Antu Ivasa, ondašnjeg povjerenika za pastoral mladih pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, možemo li se i mi iz dijaspore uključiti na UskrsFest, što je on rado prihvatio. Tako smo prvi puta išli s Antonijom Piuković, sada Dulić. Ona je tada nastupila s pjesmom Nikole Jaramazovića, a Viktor Kesler je potpisao obradu njene pjesme. Bili smo zapaženi. Sljedeće godine je išla Marija Jaramazović, sada Kovač i osvojila je treće mjesto. Kao znak podrške, a još više kao dio pastorala mladih, organizirao sam uvijek autobus, tobože, navijača. Za to se prijavio veliki broj mladih, i više od jednoga autobusa. To mi je bio alarm da se takav jedan festival organizira i u Subotici. Što se tiče skupine Proroci, ona je već postojala ranijih godina, a osnovala ih je blagopokojna s. Mirjam Pandžić i oni su na Uskrsfest išli ‘88 i ‘89. godine. Prije osnivanja sastava pitao sam ju bi li nam dala autorska prava ili dozvolu da se skupina zove Proroci. Ti nekadašnji Proroci su se u devedesetim godinama prošlog stoljeća razišli po svijetu. Tako smo uz njen blagoslov ponovno oživjeli Proroke i oni su se uključili i na UskrsFest, a kasnije i na HosanaFest.
► Idejni ste tvorac i inicijator festivala hrvatskih duhovnih pjesama koji potiče mlade na pisanje i izvođenje pjesama pisanih hrvatskim jezikom, s duhovnom tematikom. Kako je sve započelo?
Kada sam čuo kakve sve tekstove slušaju naši mladi, kao svećenik sam se zapitao što im se to servira? Ideja oko HosanaFesta izašla je iz toga da se razlikujemo u odnosu na neke druge festivale. Hajdemo raditi moderne duhovne pjesme. Moderne melodije koje mladi vole, ali da tekst nije mržnja i zlo, nego naprotiv da smo voljeni, željeni, da netko računa na nas i da smo s razlogom ovdje na zemlji. Bilo je tu na HosanaFestu dosta i bubnjeva, pa »i lonaca i poklopaca«, kako su neki rekli, ali to mladi vole. Ako vole rock, pop, da to bude nešto brže, življe... slažem se, jer i tako možemo slaviti Boga. Naglasio sam i naglasit ću: mi ne radimo liturgijske pjesme. To nije naš cilj. Nama je želja da se i na radiju mogu vrtjeti, u autu, sobi... da se može čuti neka lijepa pjesma, s lijepom porukom... Svake godine imamo 15 pjesama. Ove godine bit će 19. festival, i imam običaj reći da je bar samo jedna pjesma odgovarala nekome, a siguran sam da je bilo više, i to je već uspjeh.
► HosanaFest je odmah na početku iskočio iz okvira Biskupije i postao međunarodni Festival. Odakle sve dolaze izvođači, kako se financirate, koliko je ljudi u organizaciji?
Nekako sam se nosio mišlju da nije Isus uzalud imao 12 apostola, pa sam i ja odlučio imati toliko suradnika u organizacijskom odboru. Moj stav je od početka bio ili ćemo raditi kvalitetno ili nikako. Eksperimenti neće biti u korist vjere. Mislim da samo kvaliteta može privući čovjeka ozbiljnije i dugoročnije. Kada smo rekli radit ćemo kvalitetno, dali smo naglasak i na sceni. Prva scena je bila »savez čovjeka s Bogom«. Scenografu sam rekao svoju želju i da izgleda kao da se voda povlači i da izvođači na obali pjevaju. Rekao sam »kao voda«, ali on nije razumio »kao«, nego je doista ulio vodu. I tako smo prve godine napravili senzaciju i imali vodu na sceni i usput nesvjesno digli sebi ljestvicu. Publika tako svake godine od nas očekuje da napravimo »čudo«. Nama je to zadovoljstvo, samo nema uvijek sredstava za sve želje, pa slobodno mogu reći kako se po sceni vidi koliki smo imali budžet za tu određenu godinu. Scena je također nerijetko vezana za slogan festivala, kao i duhovna obnova koja prethodi festivalu. U subotu imamo organiziran doček gostiju, te poslijepodne duhovnu obnovu, dok je u subotu navečer generalna proba. U nedjelju imamo zajedničku svetu misu u nekoj od subotičkih crkava, a ove godine smo prvi puta kod franjevaca. Nedjelja navečer je rezervirana za HosanaFest.
► Svi festivali do sada snimljeni su na CD-u, ali i dostupni na YouTube kanalu. To je nešto na što smo naviknuli, što je opipljivo s HosanaFesta. Hoće li tako biti i ove godine?
Ove godine ćemo imati novinu. Naime, sve je to veliki trošak, a napredak tehnologije je donio novine. Tako danas gotovo više nemate gdje slušati CD... Sve je prešlo na USB, pa ćemo i mi krenuti s tim. Kao i do sada, sve pjesme su dostupne na našoj web stranici i uvijek se mogu preuzeti, ali od ove godine će se naći i na USB-u, koji je vjerujemo trenutno aktualniji.
► Kada će ove godine biti HosanaFest i što nas očekuje, odakle dolaze izvođači?
Ovogodišnji, 19. festival bit će održan u nedjelju, 6. listopada, u dvorani Tehničke škole Ivan Sarić u Subotici s početkom u 19 sati. Slogan koji nas okuplja jest »Uzroče naše radosti« – citati iz litanija Blažene Djevice Marije. Izvođači nam dolaze iz Subotice, Sombora, Đakova, Zagreba, Labina, Splita, Posušja, Novog Sada, iz Njemačke... sa svih strana i osobito mi je drago da je pjesma i slavljenje Boga poveznica svih Hrvata, gdje god bili. I ovom prilikom pozivam one koji vole i znaju pjevati da se idućih godina prijave na naš festival. Volim naglasiti da ćemo mi biti odgovorni pred Bogom za svoje talente, pa ako ih imamo, trebamo ih i koristiti. Festival je natjecateljskog karaktera i time potičemo da se radi kvalitetno i tako slavi Bog.
► Spomenula sam Humanitarno-terapijsku zajednicu za pomoć ovisnicima Hosana. Ona danas ne djeluje, ali mislim da je vrijedno spomena. Možete li nešto reći o tome?
Sedam i pol godina je Zajednica djelovala, od 2007. do 2015. godine. Pri osnivanju nisam niti znao za takav vid oporavka od ovisnosti. Po meni je to devijantno ponašanje kojega se čovjek ne može sam ostaviti. Jedna zdrava distanca i izolacija iz društva, te dovoljno vremena posvećenog sebi vodi oporavku. Potrebno je i navikavanje, učvršćivanje na nove osobine i kvalitete života. Takav vid zajednice u svijetu i u okruženju postoji. Jedna možda od najpoznatijih je Zajednica Cenacolo. Kada sam s prijateljem posjetio Međugorje, odnosno Cenacolo, po Božjoj promisli, susreo sam se sa štićenikom iz Sombora. On nam je svjedočio o svom životu, kako je propao, sve prodao, uništio, te kako se sada oporavlja. Usput mi je rekao da u Vojvodini tada nije bila niti jedna takva zajednica, a velika je potreba. Ostao sam zabezeknut. On se na kraju i našalio, rekavši mi: »Hvala vam što nas sahranjujete«. To me je totalno razdrmalo. Pomislio sam: »Zar je to jedina usluga koju mi kao Crkva nudimo ovisnicima?« Tada sam krenuo na njihove seminare i susrete i 2006. sam mjesec dana proveo u Zajednici u Međugorju kao što prolazi jedan ovisnik, kako bi naučio pravila. Imao sam svog tzv. anđela čuvara, odnosno starijeg štićenika, koji brine o onome tko tek uđe u Zajednicu. Tako sam stjecao iskustvo Zajednice i učio pravila. To je urodilo plodom i 7. srpnja 2007. godine otvorio sam s roditeljima štićenika Humanitarno-terapijsku zajednicu za pomoć ovisnicima – Hosana. Za to je potreban ozbiljan tim ljudi, dobra financijska potpora i to za svaki dan u godini. Jedan štićenik u Zajednici provede minimum tri godine boravka za svoj oporavak. Za to treba osigurati hranu, posao, a ja sam uz to imao i župu, pa kada sam uvidio da to ne ide, da se ne mogu dati u potpunosti, Hosana je zatvorena. Bio sam vođen time da ovisnici bolje idu u neke druge zajednice, nego da im dajem lažnu nadu ili da im uz to ne pomognemo dostojno. Danas djelujem samo savjetodavno, razgovarajući i upućujući potrebite u neke druge zajednice posvećene tome.
► Suautor ste i udžbenika za vjeronauk. O čemu se točno radi i kada ga možemo očekivati? Uz to, možemo reći i da ste bili jedini katolički svećenik koji je bio razrednik u srednjoj školi u Somboru, pa evo podsjetite nas malo i na to.
U timu sam za izradu udžbenika za vjeronauk pri Biskupskoj konferenciji, koji bi bili aktualni na teritoriju Srbije u školama, pri nastavi katoličkog vjeronauka. Izrađivao sam udžbenik za drugi i četvrti razred osnovne škole i trenutno je na iščitavanju. A što se tiče toga što sam bio razrednik u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Somboru, bilo je to posljednje dvije godine rada u dotičnoj školi. Možda bih bio i dalje da sam ondje ostao. Presedan je to da jedan katolički svećenik bude razrednik u pravoslavnom odjeljenju i to u državi u kojoj su većina pravoslavci. Naime, u toj školi sam radio deset godina. Bilo mi je lijepo. Imao sam kolektiv za pohvaliti. Oni su voljeli mene, ja sam volio njih. I danas se povremeno znamo posjećivati. Upravo iz tog zdravog odnosa među kolektivom bio sam predložen da preuzmem starješinstvo. Bilo je odjeljenje od 27 poljoprivrednih tehničara. Opirao sam se u početku toj novoj obvezi, ali su me isti ljudi koji su me predložili hrabrili, bodrili da to prihvatim. Okušao sam se. Bio sam valjda jedini razrednik koji je molio i blagoslivljao za svoj razred, a da oni to nisu ni znali. Sada mogu reći da mi je divno bilo s njima. Bogu hvala na tome. Učenici su osjetili da se borim za njih, pa su me cijenili. Hvala i njima na tome. Bio im je šok kada su doznali da im je razredni jedan katolički svećenik, ali nije bilo nikakvih predrasuda. Bio sam im i na maturi. Danas se radujem njihovim vjenčanjima, prinovama, uspjesima. Neka ih sve Bog blagoslivlja.
► Kakvo je stanje danas u župama u kojima djelujete, koliko je vjernika na papiru a koliko u praksi?
Trenutno sam župnik u župama koje broje pad žitelja. Time je i manje vjernika. Brojke su manje bitne od žive vjere koju bi svi trebali živjeti. Je li narod »tvrde šije« ili podložan vodstvu, pokazat će vrijeme. Moje je da »sijem«, a Gospodin daje da raste. Ono što bih također želio, osim duhovne izgradnje, jest pomoć oko ostanka i opstanka. Ondje treba pružiti ljudima mogućnost da sebi zarade kruh svagdašnji. Znam u šali reći: »Džabe ja njima govorim da ih Bog voli, kad njima krče crijeva«. Crkva je i karitativna ustanova, pa i na tom području treba raditi. »Tko ima uši, neka čuje!«
► Ovog ljeta vodili ste i djecu na, da tako kažem, nagradno putovanje, na more, na otoku Cresu. Odakle taj elan i volje povesti 40 djece na more?
Išli smo i ranijih godina, ali u drugim organizacijama. I kad sam bio u Subotici, organizirao sam odlazak na more ili smo išli s Udrugom Naša djeca, ili u Novi Vinodolski što organizira Hrvatsko nacionalno vijeće, ali ove godine smo nekako ostali bez tog. Istina, i termini su nam se preklapali, pa smo bili spriječeni pridružiti im se. Stoga smo pisali projekt, župa Bač i Plavna, te Hrvatska udruga Sorgg iz Vajske, pa smo udruženo nagradili djecu, ministrante, aktivne u župama i društvu, a poveli smo i nekoliko odraslih radi same organizacije.
► Sudjelujete i u projektima prekogranične suradnje, puno toga ste već napravili i Somboru, Subotici, a sada i u Baču i Plavni. Što je ono posljednje ili bolje rečeno što se sve trenutno radi?
Sudjelujem u natječajima još od 2005./2006. godine. Ne bismo drugačije mogli ostvariti tolike aktivnosti. Trenutno smo u Baču rješavali vlagu, jer je ta građevina prošle godine imala 250 godina i iziskuje ulaganje, a ujedno je i spomenik kulture. Zahvaljujući projektima prekogranične suradnje dobili smo mogućnost riješiti vlagu. U Plavni ove godine nismo prošli na natječaju, ali smo imali prve dvije godine i obnavljamo župu, jer tamo od 2005. ne živi župnik. Zbog samih župljana, uz dogovor s biskupom, preseljavam se sada tamo. A kada je u pitanju Bač, uz blagoslov biskupa Fazekasa, predložio sam da se taj ogroman prostor preuredi u dom za stare i nemoćne. Objekt je jako velik i nekad je bio centar nadbiskupije. Time bi se ispoštovalo ono što sam govorio o karitativnom djelovanju Crkve. Kada bi se to ostvarilo, vjerujem da bi se mnogi žitelji vratili, a trenutni ostali, da imaju sredstva za pristojan život. Ovim činom bi se uposlili pojedinci, a time i njihove obitelji imale i financijske mogućnosti za život.
Intervju vodila: Željka Vukov
