Širom Vojvodine
Značajan prinos razvoju srednjeg Banata
U Boki, mjestu u Općini Sečanj, u subotu, 21. rujna, održan je znanstveno-stručni skup »Hrvati u Boki«. Četrnaest autora i koautora iz Hrvatske i Srbije za skup je prijavilo i dostavilo deset znanstveno-stručnih radova koji obuhvaćaju teme iz područja povijesti, geografije, privrednog razvoja, sociologije, etnologije, književnosti, onomastike, jezika i drugih znanstvenih i stručnih područja. Na skupu je prezentirano niz novih i do sada nepoznatih detalja iz života i povijesti Boke i posebno iz života hrvatske zajednice u Boki.
Inicijator znanstveno-stručnog skupa je redoviti profesor u trajnom zvanju zagrebačkog sveučilišta prof. dr. sc. Vladimir Čavrak. Organizator skupa je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, a potporu je dao i Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Predsjednik programskog odbora je prof. dr. sc. Vladimir Čavrak.
»Cilj je znanstveno istražiti i skrenuti fokus na jednu danas skoro zaboravljenu skupinu Hrvata u Banatu koji su krajem XVIII. stoljeća doselili iz Topuske opatije u Banat i naselili se u četiri naselja; Boku, Neuzinu, Klariju i Keču (danas u Rumunjskoj). Želimo istražiti glavne odrednice života i kompleksne povijesti ove specifične skupine u njezinom društvenom, ekonomskom i kulturnom rastu, te njenog geografskog sloma i gotovo nestanka u suvremenom dobu. Tome su pridonijele brojne povijesne promjene na ovom i širem prostoru, procesi asimilacije iseljavanja ali i procesi dinamičnih socijalnih, ekonomskih i tehnoloških promjena, procesi deagrarizacije i urbanizacije, te složeni politički odnosi«, kazao je prof. dr. sc. Čavrak.
Manje poznata povijest
Znanstveno-stručnom skupu nazočio je i ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Tomislav Žigmanov. On je tom prilikom naglasio da je, iako malobrojna, hrvatska zajednica u Boki dala važan prinos gospodarskom, kulturnom i svakom drugom razvoju srednjeg Banata u proteklih više od dva stoljeća, koliko je prisutna na ovom prostoru, o čemu se do sada malo znalo. Ona je to činila zajedno s ostalim narodnim zajednicama, prije svega srpskom i mađarskom, dodao je Žigmanov, i tako još jednom potvrdila načelo da multietničke lokalne zajednice također predstavljaju snažan resurs za društveni razvoj, te da skladni odnosi između naroda u dugim razdobljima povijesti predstavljaju pravilo, a ne izuzetak.
»U kulturnom prostoru manjinskih zajednica jako su važni događaji kojima se osnažuje kultura sjećanja kroz nove sadržaje. Kada je u pitanju hrvatska zajednica, kultura sjećanja razvijena je u posljednjih 20 godina zahvaljujući prije svega Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca i nastojanjima Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata kroz organiziranje znanstveno-stručnih skupova i tiskanjem publikacija. Pojedini subetnički dijelovi hrvatske zajednice ostali su nedovoljno istraženi. Najmanje se zna o Hrvatima u srednjem Banatu, takozvanim kajkavskih Hrvatima. Ovaj stručni skup prilika je da se o Hrvatima u Neuzini, Keči, Radojevu (Klariji) i Boki sazna više. Tako će biti obogaćena i ukupna kultura Hrvata u Srbiji. To jeste i poticaj drugima da se izađe iz manifestativnih, tradicionalnih obrazaca kulture, te da se spremno, skupa s drugima ulazi i u područje znanosti. Nama je važno da postoje kontakti između hrvatskog i srpskog znanstveno-kulturnog prostora, kao što su na ovom skupu i znanstvenici iz Srbije. Na taj način stvara se jedna sinergija, okupljamo se oko iste ideje, pokazujemo da suradnja postoji, da se obogaćuje i razvija«, kazao je Žigmanov.
»Boka je zanimljiva iz više razloga, dr. Čavrak je pokazao da i Hrvatska ima sluha za to i mogu reći da dr. Čavrak kao organizator ovog skupa jest suradnik ZKVH-a. Samim time ZKVH se priključuje organizaciji ovog skupa sa znanstvenicima koji će rasvijetliti našu manje poznatu povijest«, kazala je ravnateljica ZKVH-a Katarina Čeliković.
Stoljeće Hrvatske Boke
Hrvatska zajednica je u Banat, pa tako i u Boku, masovnije došla krajem XVIII. stoljeća. Osnovni razlog dolaska bila je reorganizacija Vojne krajine zbog koje je Bečki dvor oduzeo Hrvatima zemljišta na području Pokuplja i dao u zamjenu svoja imanja u Banatu. Od tada hrvatska zajednica, zajedno s ostalim narodnim zajednicama, pridonosi privrednom, kulturnom i inom razvoju Banata pa tako i Boke koja je tada bila u vlasništvu zagrebačkog biskupa.
Kako je u svom izlaganju kazao prof. dr. sc. Čavrak, skupina predijalaca preselila se 1801. godine, ali pojedinačnih preseljenja bilo je i ranije. Kada se u obzir uzmu sva preseljenja i novootkrivene činjenice, dolazi se do zaključka da su migracije s nekadašnjeg područja Banjske krajine i Pokuplja bile puno veće nego što su to pokazivale dosadašnje spoznaje«, kazao je Čavrak.
Hrvatska Boka postojala je tijekom nepunog stoljeća (1801. – 1896.) kao posebna administrativna općina.
»Razdoblje je to u kome je nastao veliki broj dokumenata, zapisa, geografskih karata s ovim nazivom i oni su trajno svjedočanstvo postojanja hrvatske zajednice. Danas na Hrvate podsjećaju samo neka od prezimena, lokalni toponimi u naselju i ataru«, kazao je dr. sc. Mario Bara s Hrvatskog katoličkog sveučilišta iz Zagreba.
Boka je jedno od naselja koje je imalo najveći broj doseljenih Hrvata iz Pokuplja i Turopolja i još uvijek ima potencijal za memoriranje vlastite kulture i svijesti o nacionalnoj pripadnosti. Kajkavci u Keči, Klariji, Neuzini i Boki najistočniji su govornici kajkavskog narječja. Kako su u svom radu naveli prof. dr. sc. Ivana Olujić, dr. sc. Sandra Požar i prof. dr. sc. Petar Radosavljević s fakulteta u Zagrebu, koji su usporedili kajkavski banatskih Hrvata koji su se našli s dvije strane granice (Srbija i Rumunjska), kajkavski je bolje ostao očuvan u Keči (rumunjski dio). U Boki je većinski i okolišni jezik srpski »svakako blizak kajkavskome, te je ta situacija doprinijela bržoj jezičnoj asimilaciji stanovništva i posljedičnom gubitku kajkavskoga«.
Banatski Hrvati nalaze se i u narodnim pripovijetkama Balinta Vujkova, a o tome je na skupu govorio etnolog-antropolog i novinar Dalibor Mergel.
»Vrijednost Vujkovljevog prikupljačkog rada ogleda se i u trudu da kazivanja svojih sugovornika bilježi na njihovom izvornom dijalektu. Tako je zaboravu otrgnuta i na svojevrsni način konzervirana kajkavština kojom su govorili bokinjski Hrvati«, kazao je Mergel.
Na skupu su govorile i autentične predstavnice Hrvata u Boki Lidija i Ksenija Žunac, te lokalni kroničar Ljubiša Večanski. Lidija Žunac govorila je o imenima, prezimenima i nadimcima Hrvata u Boki, Ksenija Žunac o domaćoj radinosti Hrvata u Boki, dok je Ljubiša Večanski dao detaljan pregled crkvenih praznika kroz godinu i način njihovog obilježavanja.
Svi radovi pripremljeni za znanstveno-stručni skup »Hrvati u Boki« bit će tiskani u Zborniku radova.
Z. V.
