Širom Vojvodine
Borba protiv korupcije je stalni rad
Jozići su poznata nenadićka obitelj. Iz te obitelji je i Aleksandra Jozić Ileković, predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u Hrvatskoj. Djed i baka bili su joj Đuka i Ksenija, rođena Krečarević, a otac Petar Dado Jozić. Rođena je Zagrepčanka, pa je, kako kaže, puno više slušala o Somboru nego što je u njemu živjela. Takav je bio splet obiteljskih okolnosti.
»Najbliskija sam bila s djedom Đukom, njegova nećakinja Matilda Džinić također je živjela u Zagrebu, a preko nje imala sam kontakte i s njenom rođenom sestrom Marijom Džinić koja je cijeli život radila u Somboru. To su mi ta lijepa sjećanja iz Sombora«, kaže Aleksandra Jozić Ileković.
Iako je za Sombor više ne vezuju ni obiteljske niti prijateljske veze, kaže, često dolazi.
»Bila sam prošlog ljeta, a suprug i ja baš smo rekli moramo opet ići. Ja taj Sombor jako volim. Vidite što su vam geni. Volim ga jer je krotak, mio, dragi su mi ljudi, volim njihovu smirenost, staloženost, svi su ljubazni, topli, od tržnice do šetnje; moja mama je radila u općini, tako da mi je Sombor baš drag«, kaže naša sugovornica i dodaje kako su suprug i ona zaljubljenici u somborsko kazalište i nastoje uvijek pogledati neku dobru predstavu.
Pod lupom javnosti
Aleksandra je diplomirana pravnica koja je cijeli radni staž provela u državnoj upravi. Trenutačno obnaša dužnost predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa RH.
»Od nekakvog relevantnog pravničkog staža izdvojila bih 10 godina u Uredu za zakonodavstvo u Vladi Hrvatske. Tamo sam radila kao savjetnica, a poslije kao zamjenica predstojnika, potom sam bila osam godina potpredsjednica Državnog izbornog povjerenstva, a ovo mi je drugi mandat u Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Pet godina sam bila članica, a sada sam predsjednica tog preventivnog antikorupcijskog tijela«, sažima svoj profesionalni put naša sugovornica.
Rad u državnoj upravi odabrala je iz obiteljskih razloga. Kako kaže, život kroji prioritete.
»Suprug je u vrijeme kada sam započinjala svoju karijeru već imao uhodanu privatnu tvrtku i procijenili smo, s obzirom na to da smo već bili roditelji dvoje djece, da ne možemo oboje biti privatnici. Da sam otišla u odvjetnike, a on je imao privatno trgovačko društvo, ne znam tko bi nam djecu odgajao. Zato sam se odlučila za posao koji je, uvjetno rečeno, ipak posao koji ima radno vrijeme. I onda godina po godina i ostala sam u tom sustavu«, kaže Aleksandra.
U tom sustavu ostvarila je zavidnu profesionalnu karijeru, a svaki stepenik bio je korak naprijed.
»Kroz odgoj naučila sam da sve moramo pošteno odraditi, da ništa neće biti poklonjeno, da sâm svojim interesom, znanjem, radnom etikom moraš dokazati da plaću koju dobivaš i zaslužuješ. Tako da sam kroz svoj radni staž nastojala što više učiti. Imala sam sreću jer sam u Uredu za zakonodavstvo Vlade Hrvatske ušla u jedan predivan kolektiv. Na čelu Ureda bio je poznati zagrebački pravnik Marijan Prus, jedan erudit i jedan veliki znalac prava u cjelini, radio je i u tužilaštvu. On je bio moj veliki učitelj. Tamo je bila i moja kolegica i mentorica Vojna Brezović, zatim Mladenka Glamuzina, Ivica Megla… To su sve bili sjajni ljudi. Kada sam došla raditi, imala sam 30 godina, a najmlađi savjetnik imao je 48 godina. Tako da me nisu doživjeli kao konkurenciju, već su mi se jako posvetili i to je bila jedna velika životna sreća. Tamo sam naučila sve što danas znam, a ovo drugo su bile nadogradnje«, kaže Aleksandra.
Nakon Marijana Frusta na čelo ureda došla je Snježana Bagić, sadašnja sutkinja Ustavnog suda i potpredsjednica, nakon nje Boris Šprem koji je kasnije postao i predsjednik Hrvatskog sabora. Šprem je našoj sugovornici i ponudio posao u Državnom izbornom povjerenstvu. Karijera joj nikada nije bila primarni cilj, već da ono što radi radi dobro.
»Prihvatila sam taj posao. Rekla sam sebi hajdemo napraviti jedan iskorak; bila je to prilika za koju sam procijenila da je ne mogu odbiti. Radila sam na izbornom postupku, radila s predsjednikom Vrhovnog suda Brankom Horvatinom koji je po položaju bio i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva, potpredsjednikom Jakobom Miletićem, inače predsjednikom Građanskog odjela Vrhovnog suda. Od njih sam puno naučila«, kaže Jozić Ileković.
U Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa došla je tako što se javila na javni poziv. U Saboru je za njezin izbor u Povjerenstvo glasovalo više od 100 zastupnika. Bio je jedan novi, specifičan posao, ali i tu je naša sugovornica pronašla profesionalni izazov.
»Antikorupcijska i preventivna uloga tijela u kojem radim ima utemeljenje i u nekim mojim osnovnim postavkama kako živim«, kaže Aleksandra koja je od ožujka prošle godine na čelu Povjerenstva koje uz nju ima još četiri člana.
»To je iznimno javan i iznimno izložen posao. Kako u svom i privatnom i poslovnom životu jesam transparentna osoba, nemam što skrivati i vrlo sam otvorena. Na početku jeste bilo teško. Svašta vas dočeka, ali kasnije shvatite da je taj posao takav, da nema vremena za razmišljanje je li mi to trebalo ili ne, već uđeš u posao, radiš dajući svoj maksimum«, kaže Aleksandra.
Tijelo na čijem je čelu pod posebnom je lupom javnosti, pa ni naša sugovornica nije bila pošteđena raznih napisa.
»U kampanji, kada još nismo bili ni izabrani bilo je jako ružnih medijskih napisa i lagala bih kada bih rekla da me to nije doticalo. Da, doživljavala sam to osobno, jer ti napisi jesu bili iznimno osobni. Međutim, vremenom sam navikla na to. Meni je dano da radim posao gdje moram maksimalno biti otvorena i transparentna. Nikada se nije dogodilo da je neki novinar htio intervju ili izjavu u određenoj situaciji a da sam ja to izbjegavala. Svjesna sam da radim posao koji je medijski izložen i na to sam spremna«, kaže Aleksandra.
Pravo građana da znaju
Korupcija i zlouporaba javnog novca nešto je što se često događa, ali ipak nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju osnovane su institucije čiji je posao sprječavanje korupcije i zlouporabe javnih sredstava.
»Pomaka ima. Neke institucije koje sada imamo nismo imali, neke propise koje sada imamo nismo imali. Sama Strategija borbe protiv korupcije i pripadajući Akcijski plan nisu mrtvo slovo na papiru. Tu postoje konkretne mjere, nositelji tih mjera i rokovi izvršenja. Zatim, donesen je kodeks o postupanju najviših državnih dužnosnika i formirano je Vijeća za provedbu tog kodeksa. To je ad hoc tijelo koje najvišim državnim dužnosnicima nudi razgovor, povjerljivo savjetovanje, upućuje ih koliko je važno da se oni pridržavaju svega onoga što se zove časno, pošteno, savjesno, transparentno ponašanje; da moraju biti iznimno otvoreni prema javnosti i naravno da moraju znati da građani imaju pravo biti upoznati s onim što oni rade. Ako se netko ljuti zato što građani žele znati tko je s njim putovao službenim avionom, ne smiju se ljutiti, moraju znati da je to pravo građana da zna«, kaže predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.
Pomak je napravljen i u transparentnosti gradova, općina i županija, koje sada transparentno prikazuju kako troše novac.
»Proračuni lokalnih jedinica bili su nešto što je bio akt poslovanja samih tih jedinica. Sada to sve ide vani i to sve građani imaju pravo znati. Isto tako s 1. listopadom stupio je na snagu Zakon o lobiranju, koji je novi zakon, što je još jedan od antikorupcijskih zakona, koji su novi u pravnom sustavu Hrvatske. Upravo članstvo u Europskoj uniji bio je jedan od razloga zašto je ovaj zakon i donesen. Međunarodne preporuke, mislim na preporuke OECD-a i GRECO-a koje je stalno tijelo Vijeća Europe za borbu protiv korupcije, preporuke Rule of law (vladavine prava) Europske komisije i Odbora ministara vijeća Europe. Svi su oni rekli da područje lobiranja treba biti transparentno i da registar lobista treba biti transparentan, javno dostupan, jer lobiranje ima stigmu da je to nešto što se radi iza zatvorenih vrata. Nije se radilo o jednom zagovaranju koje je bilo javno dostupno, nikada se nije znalo tko je lobist i što on lobira i kakav utjecaj to njegovo lobiranje ima na odluke izvršne i zakonodavne vlasti. Evo sada ćemo i to pokrenuti. Ne možemo reći da stojimo na mjestu. Ipak možemo konstatirati da smo se pomaknuli s mjesta i da moramo razvijati tu svijest. Kao Povjerenstvo smo utvrdili da svijest jedino efikasno možemo mijenjati putem edukacije, tako da mi stalno educiramo ne samo naše političare i najviše državne dužnosnike nego i druge obveznike, kao što su ravnatelji bolnica, predsjednici i članovi uprava trgovačkih društava u državnom vlasništvu ili jedinicama lokalne samouprave, upravitelji zaklada, ravnatelji, odnosno direktori nacionalnih parkova i javnih ustanova, lučkih uprava i svih onih pravnih osoba koje imaju veze s javnim financiranjem«, kaže Jozić Ileković.
Radi se i s mladima.
»Mladi imaju zazor od politike, a to nije nikako dobro, tako da smo u ovom našem novom mandatu počeli educirati i srednjoškolce koji prvi put biraju, koji kroz predmet politika i gospodarstvo prolaze uvode u politička zbivanja i djelovanja. Isto tako educiramo studente na fakultetima, koji su već orijentiraniji, koji čak imaju svoje političke preference. Jako je važno da su mladi uključeni u javni život, a dio javnog života je i politika.
Građani moraju imati povjerenje u institucije
Često pitanje koje dobiva Povjerenstvo je pitanje ima li pritisaka na njihov rad i na donošenje ili nedonošenje odluka.
»Često to pitaju novinari, ali nas pitaju i studenti. Je li Vam neugodno? Nije Vam lako utvrditi da je neki ministar ili premijer učinio povredu? Nema tu lako, teško. Zakon se provodi, odluke se donose većinom glasova. Mi nismo unisono tijelo i ne trebamo to biti. Odluke donosimo većinom glasova. Ja dajem svoj glas nakon što sa sobom razriješim i kao pravnica i kao osoba koja se određeno vrijeme bavi tim područjem, tako da ja nemam osjećaj pritiska. Nikada me nitko nije zvao, agitirao za neku odluku. Kada sam imenovana za predsjednicu Povjerenstva, napisi u novinama bili su ‘uz predsjednicu Povjerenstva premijer će moći mirno spavati’, jer se pretpostavljalo da pripadam miljeu vladajuće političke opcije. Međutim, mi ne možemo i ne smijemo biti članovi političkih stranaka, a na koncu nas bira Hrvatski sabor i to natpolovičnom većinom zastupnika, pa logično je da će nas izabrati vladajući jer oni imaju tu natpolovičnu većinu. Prema tome, mi uvijek možemo dobiti prefiks da smo uz vladajuće, što je smiješno tumačenje, jer i prethodni sazivi Povjerenstva, ovo je treći saziv, izabrani su na isti način«, kaže Jozić Ileković.
Povjerenstvo ima pet članova, bira ih Sabor na mandat od dvije godine i ne mogu biti više od dva puta u tom tijelu. Ograničenje mandata dobra je odluka, smatra naša sugovornica, jer, kako kaže, čovjek se ipak kontaminira u tom poslu. Najveći interes medija i građana imaju predmeti koji se tiču visokopozicioniranih političara. Jozić Ileković kaže da su podjednako važna i davanja mišljenja dužnosnicima koji su u dvojbi kako primijeniti određenu odredbu zakona, a Povjerenstvo je dužno odgovoriti u roku od 15 dana.
»Kao što dajemo suglasnosti na daljnje zapošljavanje, jer dužnosnici nakon mandata imaju daljnji svoj karijerni put i onda postoji taj period ‘hlađenja’ u kome oni jedno vrijeme moraju odmirovati kako ne bi preuzimali daljnje upravljačke funkcije, odnosno kako ne bi odlazili na upravljačke funkcije u onim pravnim osobama s kojima su poslovali dok su obnašali dužnost«, kaže predsjednica Povjerenstva.
Ona ističe i imovinske kartice koje su u Hrvatskoj potpuno transparentne, dostupne na internetskim stranicama.
»Dovoljno je utipkati ime i prezime dužnosnika i dobit ćete njegovu imovinsku karticu. Takav standard, a ja bih rekla nadstandard, imaju još samo dvije države Europske unije, a to su Španjolska i Rumunjska. Ali, naravno, borba protiv korupcije je stalni rad. Tu nema dosegnuli smo određenu razinu, da sada ne trebamo ništa raditi, jer eto uspjeli smo. Ne, to je stalno uspostavljanje nadstandarda. Mislim da je krajnji cilj te borbe vraćanje povjerenja građana u institucije. Kada se tu pomaknemo, onda možemo govoriti o tome da se naš rad isplatio«, kaže predsjednica Povjerenstva.
Diplomirala je s 23 godine i odmah počela raditi, pa poslije 37 godina staža kaže da se polako bliži nekom profesionalnom smiraju, ali bi voljela ostati u ulozi edukatora, možda raditi u nevladinom sektoru baš na edukacijama, pomoći svojim iskustvom.
»Čovjek treba znati kada se treba maknuti iz žiže, polako završavati svoje javne poslove i više se posvetiti privatnom životu«, rečenica je kojom završavamo razgovor s Aleksandrom Jozić Ileković.
Z. V.
