Širom Vojvodine
Crkva sv. Petra apostola
Skrivena od prolaznika, bez tornja i zvonjave u Starom gradu u Makedonskoj ulici u Beogradu crkva sv. Petra apostola gotovo je neprimjetna. Sagrađena je 1933. godine, i to samo za dva i pol mjeseca. Projektirao ju je hrvatski arhitekt Juraj Denzler, koji je projektirao i crkvu sv. Antuna na Svetom Duhu u Zagrebu, crkvu Majka Božja Kraljica Hrvata na Sljemenu, veliki isusovački kolegij u Zagrebu kraj klinike Rebro. Crkva sv. Petra je isusovačka crkva i jedna je od šest katoličkih crkava u Beogradu.
Povratak
Slika Beogradske Gospe iz Tekija vraćena je u Beograd 1934. godine. Prenio ju je superior o. Franjo Jambreković, a u isusovačkoj crkvi taj događaj svečano je proslavljen.
Četiri dolaska isusovaca u Beograd
Red Družbe Isusove u Beograd je dolazio u četiri maha. Prvo početkom XVII. stoljeća –1613. godine – i tada su osnovali prvu beogradsku gimnaziju. Manja grupa isusovaca u Beograd je došla pod vodstvom o. Stefana Sizigija i o. Marina de Bonisa. Gimnaziju koju su osnovali pohađala su 32 učenika, a rad gimnazije pomagali su dubrovački trgovci i Gašpar Gracijan. Nažalost, 1639. godine isusovci su iz Beograda morali otići i tada je s radom prestala i gimnazija. Vratili su se koncem XVII. stoljeća, ali su ostali još kraće, svega nekoliko godina. Opet zbog pritiska Turske. Treći puta dolaze 1718. i ostaju do 1739. godine. Tada ponovno otvaraju gimnaziju, koja je 1735./36. godine imala 77 učenika, no prestala je raditi kada su isusovci morali otići.
»Isusovci i vjernici 1732. godine grade crkvu na Dorćolu, prema Dunavu, u čast Majke Božje. Tada dobivaju sliku iz Bavarske, iz Passaua u Njemačkoj. Ta slika je u crkvi sv. Petra apostola iznad glavnog oltara. Napravljena je prema uzoru slike velikog njemačkog slikara Lucasa Cranacha. Slika se zove Marija Pomoćnica ili kako je Beograđani već dugo zovu Gospa beogradska«, kaže superior o. Marijan Steiner.
Ali ne samo isusovci, već i svi katolici, Beograd su ponovno morali napustiti 1739. godine, jer su Turci opet osvojili grad i morali su otići. Uzeli su jedino sliku Majke Božje i otišli prema Petrovaradinu i Tekijama. Tamo je slika bila sve do početka XX. stoljeća. Barokna slika iz Petrovaradina vraćena je 1934. godine, godinu dana poslije izgradnje crkve u kojoj se danas nalazi. Kada su četvrti puta došli u Beograd, isusovci su kupili kuću koju je 1845. godine sagradio liječnik kraljevske obitelji Jovan Stejić. Kuća je pod zaštitom beogradskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture.
»U XIX. stoljeću isusovaca nije bilo u Beogradu. Ponovno, četvrti puta, dolaze 1929. na 1930., a 1933. grade ovu crkvu. Arhitekt Denzler projektirao je jednu jednostavnu crkvu. Ima dvije lađe, glavnu i sporednu. Sada bi se netko mogao pitati kako je to crkva sv. Petra, a na glavnom oltaru nije kip ili slika sv. Petra. Bio je do prije nekoliko godina. Onda je Majka Božja beogradska stavljena gore, a sv. Petar je stavljen sa strane. Je li to trebalo uraditi ili ne, o tome bi se dalo raspravljati, ali svakako slika dobro djeluje tu gdje jeste, ali je malo predaleko od vjernika. Oni više nemaju taj spontani kontakt sa slikom kao što su imali kada je bila dolje«, kaže o. Steiner.
Naš sugovornik izdvaja i postaje Križnog puta i kip sv. Petra kome Isus daje ključeve koje je radila hrvatska kiparica Lojzika Ulman. Sa strane je slika Srca Isusova, kip osnivača Družbe Isusove sv. Ignacija Loyolskog, kalvarija s Isusom, Marijom i sv. Ivanom. Iznad galerije su vitraji s otajstvima iz krunice. Nekada su bile i orgulje, ali su maknute kada se crkva renovirala prije desetak godina.
Crkva je stradala prilikom bombardiranja Beograda 1941. godine, 6. travnja, i na nju su pale dvije bombe. Manja je pala na sakristiju, probila krov i zabila se šest metara u dubinu, eksplodirala i porušila sakristiju i izazvala naprsline na zidovima. Veća je pala na galeriji iznad glavnog oltara.
Ostaci crkve na Dorćolu
Kamen temeljac crkve koju su na Dorćolu isusovci izgradili 1732. nađen je 1887. godine. O tome piše list Starinar srpskog arheološkog društva.
»Vadeći kamen i opeke iz temelja građevina koje su u XVIII. stoljeću, dok su držali Beograd, podigli Austrijanci, radnici su u avliji Neše Novakovića, u Nemanjinoj ulici na Dorćolu, našli kamen temeljac nekadašnje jezuitske crkve«, navodi se u tekstu.
Crkva iz 1732. godine bila je u blizini ugla ulica Cara Dušana i Dubrovačke.
Vjernika sve manje
»Poslije Prvog svjetskog rata Beograd postaje glavni grad nove države. Mnogi iz Hrvatske, Slovenije i Bosne dolaze u Beograd na rad, tako da je priljev novog stanovništva bio velik. Zato i ne čudi da su od 1927. i 1938. u Beogradu sagrađene četiri katoličke crkve. Kao i mi, vratili su se franjevci, lazaristi. Patri koji su bili ovdje bili su Hrvati, Slovenci i Mađari«, kaže superior o. Marijan Steiner, koji je u Beogradu četiri godine.
U Beograd je došao nakon što je završio svoju službu profesora teologije u Zagrebu. Pred Drugi svjetski rat u ovoj crkvi godišnje je bilo oko 200 krštenja. Sada ih je četiri-pet, i to ne djece već uglavnom odraslih.
»Nema djece, nema mladih. Oni su se iselili ili stišali, pomiješali. Stariji su vjerni, dolaze, ali sve ih je manje. Svake nedjelje imamo u 9 sati misu na engleskom. Vjernici su iz Afrike, Indonezije, s Filipina i njih dođe pedesetak, i još je ‘naših’ toliko na misi u 10:30 i na večernjoj misi. Ukupno nedjeljom na misama bude oko 120 vjernika. Neki će reći dobro je jer smo mi velika manjina, a drugi će opet reći kako je nekada to bilo malo«, kaže o. Marijan Stainer i navodi još jedan zanimljiv podatak: »Beogradska nadbiskupija je za 100 godina imala sedam nadbiskupa. Dva prva su bili Hrvati, zatim je bio Rusin, tri Slovenca i sada je Mađar«.
Z. V.
