Intervju

Ne bi se smjele praviti razlike u poticajima i subvencijama

Udruženje Žita Srbije okuplja proizvođače, prerađivače, trgovce i izvoznike žitarica, uljarica i proizvoda čije članice organiziraju primarnu ratarsku proizvodnju na preko milijun hektara i posjeduju skladišne kapacitete za skladištenje preko tri milijuna tona žitarica i uljarica.

Posljednjih godina ratari se žale kako su cijene niske, a uvjeti proizvodnje (klimatski, agrarne politike koje s provode i drugi) sve gori. S direktoricom udruženja Žita Srbije Sunčicom Savović razgovarali smo o karakteristikama, manama i prednostima domaćeg i ino tržišta, o tome što sve utječe na cijene kao i o tome što sami proizvođi mogu učiniti na poboljšanju proizvodnje i prodaje ratarskih kultura. Među ostalim kaže da dokle god imamo proizvodnju pšenice i kukuruza na nivou koji je daleko veći od domaćih potreba u otvorenoj tržišnoj ekonomiji kakva je naša »nije moguće izbjeći da se svi raspoloživi viškovi cjenovno orijentiraju prema ponudi naše konkurencije u regiji i na Dunavu, kao i u luci Konstanca kako bismo bili konkurentni u izvozu i uspjeli se bar djelomično riješiti svojih viškova«.

► U rujnu je Republički zavod za statistiku objavio kako je ove godine proizvedeno 15,9 posto manje pšenice u odnosu na prošlu godinu i kako je očekivana proizvodnja kukuruza za 18,2 posto manja u odnosu na prošlogodišnju proizvodnju. Kako će to utjecati na naše robne zalihe?

Kao udruženje s tradicijom dugom 46 godina koje okuplja proizvođače (pravne osobe, zemljoradničke zadruge i asocijacije poljoprivrednih proizvođača), prerađivače, trgovce i izvoznike žitarica, uljarica i proizvoda (kao i mineralnih gnojiva; kompanije koje se bave skladištenjem i propratnim uslugama, kontrolom kvalitete, zaštitom usjeva i rasute robe, luke na Dunavu i lučke operatere) i čije članice organiziraju primarnu ratarsku proizvodnju na preko milijun hektara i posjeduju skladišne kapacitete za skladištenje preko tri milijuna tona žitarica i uljarica, udruženje Žita Srbije ne oslanja se isključivo na podatke RZS-a. No, nesumnjivo je da je rod i pšenice i kukuruza bio manji nego prethodne godine. Ono što je najvažnije je da će naše domaće potrebe (na godišnjem nivou u Srbiji trošimo do 1,7 milijuna tona pšenice i 3,7-4 milijuna tona kukuruza) biti u potpunosti pokrivene. Tržišna godina 2024./25., koja je počela 1. srpnja za pšenicu i ječam, treća je po redu tržišna godina koju smo započeli s rekordnim zalihama pšenice (2022. sa zalihama od oko 700.000 tona, 2023. preko 1,2 milijuna tona, 2024. oko 1,6 milijuna tona). Uz spomenute zalihe, imali smo rod pšenice od preko 3,2 milijuna tona. U razdoblju srpanj-rujan izvezeno je 350.412 tona pšenice i brašna preračunatog na zrno, što znači da smo na dan 1. listopada u zemlji imali oko 4,5 milijuna tona pšenice. Za domaće potrebe do sljedeće žetve potrošit ćemo još oko 1,4-1,6 milijuna tona, računajući i moguće povećanje potrošnje pšenice u svrhu stočne prehrane uslijed slabijeg roda kukuruza, a skoro tri milijuna tona pšenice je na raspolaganju kao čist višak za izvoz do sljedeće žetve i za završne zalihe. Tržišna godina 2024./25., koja je počela 1. listopada za kukuruz s početnim zalihama na nivou od oko 600.000 tona i rodom od nešto preko 5,2 milijuna tona, neće biti rekordna godina za izvoz kukuruza jer nakon pokrivenih domaćih potreba od oko 320.000-330.000 tona mjesečno za izvoz i završne zalihe nam ostaje na raspolaganju oko 1,8 milijuna tona, dok je recimo izvoz kukuruza u tek završenoj tržišnoj 2023./24. godini prešao 2,3 milijuna tona, a ranijih godina, recimo 2019., izvoz kukuruza je prelazio i tri milijuna tona.

► A kako će to utjecati na poljoprivredne proizvođače? Naime, pojedini poljoprivrednici tvrde da je ovo jedna od najlošijih godina i da nakon nekoliko godina nepovoljnih perioda rade bez zarade i čak odlaze u financijski minus te zbog toga dolazi u pitanje i njihov opstanak. Osobito ako su pri tome podigli kredite za mehanizaciju pa nemaju otkuda vraćati kredite.

Nesumnjivo je da je ova godina bila loša za proizvođače, prije svega soje, ali i kukuruza. Ovo je bila druga godina zaredom s toplom zimom i skoro bez snježnog pokrivača što je imalo utjecaja na razvoj bolesti i kvalitetu pšenice, ali i nedostatak vlage u zemlji. Količina padalina je bila daleko ispod prošlogodišnje, ali i ispod višegodišnje normale što se, uz visoke temperature tijekom ljeta, odrazilo negativno na rod soje i kukuruza. Ovisno o regiji, tipu zemljišta, ali i od primijenjenih agrotehničkih mjera prinosi kukuruza izuzetno su varirali. U prosjeku je najlošije bilo na samom sjeveru naše države, odnosno u atarima sjeverne Bačke i sjevernog Banata. Također, bez obzira na ulaganja u svoju proizvodnju proizvođači kukuruza koji je sijan na pjeskovitim terenima su ove godine imali veliku ili potpunu štetu. Ali, dokle god imamo proizvodnju pšenice i kukuruza na nivou koji je daleko veći od domaćih potreba u otvorenoj tržišnoj ekonomiji kakva je naša, nije moguće izbjeći da se svi raspoloživi viškovi cjenovno orijentiraju prema ponudi naše konkurencije u regiji i na Dunavu, kao i u luci Konstanca kako bismo bili konkurentni u izvozu i uspjeli se bar djelomično riješiti svojih viškova. Ono što olakšava proizvođačima je činjenica da na našem tržištu svakog dana postoji ponuđena cijena koju su kupci spremni platiti za pšenicu i kukuruz, a je li ta cijena odgovarajuća za proizvođača ovisi isključivo od individualne proizvođačke kalkulacije, koja ovisi od ulaganja koja nipošto nisu ista kod svakog proizvođača, ali i njegove osobne procjene. Dakle svatko tko želi, svakog dana ima kome prodati. Na ovako malom tržištu kao što je naše ono što proizvođačima garantira najbolju moguću cijenu je velika konkurencija na strani brojnih kupaca gdje se nalaze mlinari, pa proizvođači stočne hrane, domaći trgovci, regionalni izvoznici i izvoznici na FOB-u.

► Kakvi su dugoročni trendovi kretanja prinosa u poljoprivredi? Kakva su predviđanja u pogledu prinosa, što poljoprivrednici mogu očekivati s obzirom na klimatske promjene – suše, nepogode...?

U ovom trenutku se na žalost ne može reći da u skorijem periodu možemo očekivati neke značajne promjene u smislu podizanja prinosa žitarica u Srbiji. Mi značajno kaskamo, što se visine prinosa žitarica tiče, za zemljama Europske unije. I dalje postoji praksa da se preko polovine jesenske sjetve pšenice obavlja iz vlastite proizvodnje. Osnovni problem s korištenjem sjemena iz vlastite proizvodnje je činjenica da takvo sjeme u nepovoljnim i ekstremnim vremenskim uvjetima automatski znači i manje prinose pšenice. Udio korištenja sjemena iz vlastite proizvodnje u sjetvi soje se također prakticira, ali u manjem postotku nego kod pšenice. Uz spomenuto, suočeni smo sa značajnim klimatskim promjenama, vremenskim neprilikama koje su u potpunosti nepredvidive, poput vjetrova uraganske jačine i abnormalne količine padalina na relativno malim površinama u kratkom roku i koje čak i za ozbiljnu ratarsku proizvodnju sa u potpunosti primijenjenim agrotehničkim mjerama znače veliki rizik, a kada se dogode – štetu, nekada i potpunu. Ono što je primjetno u sušnim godinama kojih smo imali prilično tijekom prethodnog desetljeća i što se non-stop mora ponavljati u nadi da će biti prihvaćeno i primjenjivano je da su domaći hibridi koji su prilagođeni našem podneblju imali značajno veće prinose od stranih.

► Rekli ste kako se u Srbiji preko 50 % proizvodnje pšenice sije svake jeseni iz vlastite proizvodnje radi uštede. Kako se to može promijeniti kada je cijena pšenice niska, a troškovi proizvodnje rastu?

Troškovi proizvodnje pšenice variraju iz godine u godinu – to se ne može izbjeći. Ove godine sjemenska roba jest poskupjela, ali su recimo cijene gnojiva tijekom cijelog rujna bile niže u usporedbi s istim razdobljem prethodne godine. Troškovi pripreme i obrade zemljišta u direktnoj su vezi s cijenama nafte što poskupljuje sjetvu svake godine. Ono na čemu jedan postotak poljoprivrednih proizvođača štedi je repromaterijal: sjemenska roba, mineralna gnojiva, a štedi se i kod zaštite usjeva na pesticidima. Ono što je također praksa kod nas je da se na godišnjem nivou smanjuju površine pod usjevima s čijom cijenom ili prinosima, a nekada i jednim i drugim, proizvođači nisu tijekom prethodne godine bili zadovoljni. Tako da ove godine možemo sa sigurnošću očekivati manje površine pod pšenicom u jesenskoj sjetvi u odnosu na godinu dana ranije. Za podizanje prinosa i poboljšanje kvalitete jedini pravi put jest potpuna primjena agrotehničkih mjera u proizvodnji bilo koje ratarske kulture.

► Zbog čega je cijena pšenice kao i prije deset godina dok je sve ostalo što se proizvodi od pšenice poskupjelo, i brašno i pekarski proizvodi?

Cijene žitarica diktira svjetsko tržište, svjetske burze. Na domaćem tržištu prerađivači, prije svega mlinari, su prinuđeni uklapati se u svoje kalkulacije pri kupovini sirovina. Što se viškova tiče, u otvorenoj tržišnoj ekonomiji kakva je naša uz masovnu proizvodnju žitarica, što naša jeste jer proizvodimo dvostruko više pšenice nego što na domaćem tržištu možemo potrošiti i od 1,3 do 3 milijuna tona više kukuruza ovisno o veličini roda, tržišni viškovi ovih sirovina moraju biti konkurentni s cijenom na svjetskom tržištu kako bismo ih tamo mogli ponuditi. Kada bi se više pažnje obratilo na kvalitetu pšenice u samom planiranju proizvodnje, i cijena proizvedene pšenice bila bi viša u prodaji zbog boljih parametara kvalitete, prije svega udjela proteina i hektolitarske mase, a zatim i ostalih parametara kvalitete koji su bitni za prerađivačku industriju.

► Trebaju li poljoprivrednici razmišljati o promjeni kultura koje siju, obzirom na klimatske promjene i ekstremno visoke temperature posljednjih godina? Naročito na području Vojvodine, Bačke? Što bi mogli sijati, osim pšenice, kukuruza, suncokreta, uljane repice, soje...?

Pšenica, kukuruz i suncokret će se uvijek sijati, kada govorimo o ratarskoj proizvodnji. Imajući u vidu kolike su sjetvene površine pod svakom od spomenutih ratarskih kultura jedino za što trenutno osobno vidim perspektivu i za što ima prostora bilo bi da se povećaju površine pod uljanom repicom. Također je tijekom ove godine u Bačkoj bilo primjetno povećanje površina pod industrijskim sirkom.

► Trebaju li se poljoprivrednici orijentirati i na preradu ne samo proizvodnju pšenice, kukuruza, suncokreta...?

Svakako, tko god je u mogućnosti da ozbiljno isplanira i dobro se organizira. Postoje pozitivni primjeri, recimo jedan konkretan: individualnog proizvođača, ratara, iz srednjeg Banata koji uz ozbiljnu primjenu agrotehničkih mjera na svojim poljima i visokih prinosa sa zavidnom kvalitetom svojih žitarica, svoju kompletnu proizvodnju prerađuje i pakira u svom pogonu, i plasira oko 60 finalnih proizvoda na rafovima velikih trgovinskih lanaca u Srbiji, ali ima i ozbiljan izvoz u Njemačku, Švicarsku i skandinavske zemlje svojih namjenskih brašna i gotovih smjesa za kruh. Bez ikakvog kreditiranja, odnosno iz vlastitih financijskih sredstava!

► Kako Vama izgleda agrarna politika koja se vodi? Kome najviše ide na ruku – prozvođačima, prerađivačima, trgovcima?

Za naše tržište žitarica možemo reći da je razvijeno, što je svakako prednost. Sudionici na našem tržištu na strani prodavača su poljoprivredna gospodarstva, zemljoradničke zadruge i veliki poljoprivredni sustavi, a na strani kupaca domaći prerađivači (mlinovi i tvornice stočne hrane), trgovci na domaćem tržištu i naposljetku izvoznici. Tako veliki broj kupaca na relativno malom tržištu omogućava najbolju moguću cijenu za prodavače u svakom trenutku. Brz protok informacija koji je danas na dnevnom nivou, dok je ranije bio na tjednom, usklađuje cijene s cijenama na međunarodnom tržištu u rekordno kratkom roku. Potpuno je drugo pitanje zadovoljavaju li te cijene prodavače, što najčešće ovisi od cijene na međunarodnom tržištu, posebno od cijene u neposrednom okruženju. Mi svakako trebamo znati da su od nas u regiji u proizvodnji pšenice znatno veći proizvođači Mađarska, Rumunjska i Bugarska, a posebno nam položaj otežava to što Rumunjska i Bugarska imaju morske luke. Zabunu kod nas često unose podaci koji se prenose s međunarodnog tržišta kada oni koji podatke prenose i objavljuju ne znaju da cijena na tržištu ovisi od kvalitete, ali i pariteta (uvjeta i mjesta) prodaje. U manjkavosti našeg tržišta možemo i ubrojati zanemarivo male količine terminskih prodaja, kao i nerazvijeno tržište skladišnica. Izvoznici navedeno uvijek imaju u svojim ponudama, ali je odziv prodavača minimalan. Jedan od najvećih problema domaćeg tržišta žitarica jest i praksa da kada cijena raste, ponuda momentalno pada, zbog čega većina prodavača propusti najbolji trenutak za prodaju robe.

► Pojedini stručnjaci tvrde kako bi trebalo više ulagati u stočarstvo poticajima, subvencijama i investicijama, odnosno odgovarajućom agrarnom politikom kao i u prerađivačku industriju i da bi time i cijena žitarica porasla. Odnosno da Srbija ne bude izvoznik žitarica, a uvoznik mesa, mlijeka, jaja i drugih prerađevina. Kakvo je Vaše viđenje?

Svi ozbiljni svjetski proizvođači žitarica (Sjedinjene Američke Države, Rusija, Europska unija itd.) su i izvoznici žitarica, uz razvijene prerađivačke industrije. Srbija je upravo zahvaljujući našoj prerađivačkoj industriji tijekom prethodne tri godine postala izvoznik sojinog ulja i sojine sačme, kao i repičinog ulja i repičine sačme – dok smo prethodnih godina bili izvoznik sirovine. I izvoz pšeničnog brašna je u značajnom porastu par godina unazad. Ali to nije utjecalo i ne može utjecati na rast cijena sirovina jer za to ne postoji mehanizam. Postoje naše domaće potrebe s jedne strane i s druge sve što je proizvedeno preko toga predstavlja tržišni višak koji, ukoliko se nema gdje utrošiti na domaćem tržištu, mora biti cjenovno konkurentan na izvoznom tržištu kako bismo ga tamo plasirali. Ali istovremeno mora postajati i ino tražnja za istim – na što ne možemo utjecati, i što teško možemo predvidjeti – posebno u geopolitičkim okolnostima u kojima se nalazimo već preko dvije godine. Ono na što možemo sami direktno utjecati u relativno kratkom roku je poboljšanje kvalitete pšenice i kukuruza u proizvodnji, i na to bi se trebalo koncentrirati. A to možemo postići upotrebom deklariranog sjemena i poštovanjem plodoreda, što na svu žalost često nije praksa. Svaki vid poticaja i subvencija je dobrodošao, ne samo stočarskom sektoru i prerađivačkoj industriji, već i ratarskom sektoru. Tu se nipošto ne bi smjele praviti razlike. Jedan od dobrih primjera, ukoliko bude proveden do kraja, je mjera subvencioniranja uporabe deklariranog sjemena što će, ukoliko se i ostvari, sigurno dovesti do povećanja prinosa, ali i poboljšanja kvalitete proizvedene pšenice. Svim poljoprivrednim prozvođačima i unaprjeđenju poljoprivredne proizvodnje općenito ide značajno u prilog ukoliko bi mjere koje se donose bile višegodišnje, a ne kratkoročne.

► Također ste istakli kao veliki problem skladištenje žitarica. Što tu treba činiti u budućnosti? S tim je povezano i pitanje očuvanja kvalitete robe, odnosno rekli ste kako sve one velike količine koje odlaze Dunavom uglavnom odlaze kao stočna pšenica. Kako se to može promijeniti?

Ranije godine, kada je ukupan rod žitarica i uljarica prelazio 12 milijuna tona, a i ova kada smo tržišne godine za pšenicu i kukuruz započeli sa zalihama na historijski rekordnom nivou, pokazale su da su cjelokupne količine mogle biti bez većih problema kako-tako uskladištene. Istovremeno se mora imati u vidu da je nekih ranijih godina izvoz bio mnogo veći, da je dinamika izvoza bila bolja u razdoblju žetve uslijed čega su i silosi bili rasterećeniji. Imajući u vidu manji izvoz i veće zalihe, nije isključeno da će i ove godine biti određenih problema u očuvanju kvalitete pšenice u skladištenju, kao što je to bio slučaj i prethodne godine. Svi naši silosi koji raspolažu s najmanje tri silosne ćelije i laboratorijem za analizu kvalitete mogu razvrstavati robu po kvaliteti ako za to postoji interes. Naši pretovarni kapaciteti trenutno su iznad sadašnjih potreba, što nije bio slučaj kada smo na godišnjoj razini izvozili preko četiri milijuna tona žitarica i uljarica.

Intervju vodila: Jasminka Dulić / Foto1: BETA; Slobodan Miljević

Podijeli

Tweet