Kolumne
»Ne može mi niko ništa«
Strah je, kažu psihološke znanosti, jedna od osnovnih ljudskih emocija. I ma koliko čovjek bio inteligentan i obrazovan, a civilizacija napredna, ovaj primarni ljudski osjećaj prati ga do trenutka dok ne izgubi svijest o sebi. Zapravo, danas nam djeluje da se broj strahova višestruko uvećava i da nikada nismo bili okruženi s toliko realnih opasnosti. Strahu od proširenja rata na globalnu razinu zbog divljačke agresije Rusije na Ukrajinu, odnosno Izraela na Palestinu i okolne arapske zemlje; strahu od migranata u Europi i umjetne inteligencije u našim životima polako se pridružuje i strah od maloljetnika, koji su djeca po svojim kognitivnim značajkama, ali i prerano fizički sazrela.
Taj strah, poput vulkana, kulminirao je 3. svibnja prošle godine kada je dijete u beogradskoj Osnovnoj školi Vladimir Ribnikar počinilo masakr, pobivši svoje vršnjake, ali su njegove posljedice ostale kao nakon zemljotresa: svako malo negdje se pojavi potres manjih razmjera (u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Češkoj, SAD-u...).
Bilo je, i prije Ribnikara, mnoštvo naznaka u kom smjeru (nam) ide odgojno-obrazovni proces. Sjetimo se samo slučaja u Trsteniku kada je učenik istrgnuo stolicu svojoj nastavnici ili pak vršnjačkog nasilja u Nišu koje je završilo samoubojstvom maltretiranog djeteta. A ako ćemo pravo, bilo je toga i u Subotici – istina izvan prostora škole – kada je dolazilo do maloljetničkih obračuna motiviranih nacionalnom netrpeljivošću.
Pa ipak, ono što se već neko vrijeme događa u subotičkoj Osnovnoj školi István Széchenyi više je nego zabrinjavajuće. Najprije je početkom godine učenik završnog razreda ove osnovne škole u više navrata prijetio da će pobiti svoje vršnjake da bi do konkretizacije ove ideje došlo prošloga petka, 18. listopada, kada je učenik osmog razreda OŠ István Széchenyi nanio više uboda nožem učenici iste škole.
Možemo samo zamisliti strah djece, njihovih roditelja, pa i nastavnika zbog onoga što se događa u učionicama i dvorištu te škole na Halaškom putu, ali su teško razumljivi postupci rukovodstva OŠ István Széchenyi koje je u oba slučaja postupilo isto: umjesto da održe »javni sat« s roditeljima i detaljno porazgovaraju s njima o očitim problemima, oni se javnosti obraćaju šturim priopćenjima prepunim općih mjesta poput onih da je »škola odmah reagirala«, o incidentu »obavijestila Hitnu pomoć, MUP, Školsku upravu u Somboru i Ministarstvo prosvjete«, te da će stručna služba škole »pružati podršku svim učenicima i nastavnicima kako bi se krizni događaj prevazišao«. Svaka čast! Pomoć ko sveta voda bolesniku, odnosno zob crknutom konju.
Ali, umjesto da se bavimo postupcima rukovodstva škole, pogledajmo malo širu sliku ovog problema i pokušajmo, onako laički, zaviriti u njegovu dubinu (i suštinu). Pođimo prvo od osnovnog pitanja. Što je to, naime, što u djeci izaziva toliki bijes i čime je generiran do te mjere da pojedina od njih zaborave na igru i druženje i sve svoje fantazije usmjere na »osvetu« i bolesnu želju za nanošenjem tjelesnih ozljeda (i smrti) svom vršnjaku ili drugoj osobi koja se nađe u blizini? Do ovog odgovora teško da ćemo uskoro doći, jer je on za svaku osobu različit, ali su neki od uzroka i više negoli očiti.
Primjerice – ako govorimo o samoj školi – velika je nesrazmjera između radikalnih ograničenja ovlasti nastavnika i slobode učenika: što je jedna manja, druga raste. Vezivanjem ruku nastavnika u uspostavi elementarnog reda za održavanje normalne nastave kod pojedine djece oslobođena je svijest »ne može mi niko ništa« za najrazličitije »mangupluke«, uključujući i one o prijetnjama smrću ili pokušajima izvršenja istih. Kada je pak riječ o porodici – a to je u tijesnoj vezi sa školom – isto to vezivanje ruku nastavnicima i kod dobrog dijela roditelja dodatno je pojačalo »zaštitnički odnos« spram svoga »čeda«, napose ako se tome pridoda svijest da su i sami zaštićeni od najviših instanci, kakvo je, primjerice, Ministarstvo prosvjete koje je ovakve mjere »discipliniranja nastavnika« i donijelo. Ne treba, naravno, iz vida ispustiti i još širu sliku, onu o društvu u kakvom živimo: prostakluk u Skupštini, neodgojenost predstavnika vrha države, nezapamćena glupost, otupljivanje i neskrivena i nesankcionirana mržnja koji se putem medija šire prema Drugome (slabijem ili manje brojnom, svejedno), uključujući i arkanovsko orgijanje u ovozemaljskim palačama na zgražavanje normalnih i poštenih...
Iza svega toga, baš svega, i još mnogo čega nenabrojanog i nepoznatog krije se odgovor na pitanje otkud tolika koncentracija nekontroliranog bijesa kod djece. Iza šume tih »stablova« – kako bi rekla nepismena učenica generacije Jovana Jeremić – krije se i »stabal« (ista autorica) u kom trulež ide sve niže. Tinejdžeri su njome već zahvaćeni. Na redu su oni mlađi.
Z. R.
