Kultura

Televizija me je oduvijek fascinirala

 

Protekle subote, 2. studenoga, gledatelji ispred malih ekrana mogli su na prvom kanalu RTS-a pogledati televizijsku premijeru serije Sablja, a samo dan kasnije i drugu epizodu. Ovaj politički triler o atentatu na srpskog premijera Zorana Đinđića privukao je ogromnu pažnju u čitavoj regiji još i prije svog prikazivanja. Javili su se europski i regionalni festivali, te je serija pokupila brojne pozitivne kritike, a usput i nagrade na festivalima u Cannesu i Brnu. Vrijedi istaknuti kako je na poznatom festivalu serija u Cannesu nagrađena za najbolju interpretaciju cjelokupnog glumačkog ansambla. Kroz osam epizoda Sablja prati događaje vezane za ubojstvo premijera Zorana Đinđića i situaciju u zemlji prije i nakon 12. ožujka 2003. godine. Glavnu ulogu premijera tumači Dragan Mićanović, a pored njega u seriji su još i Milica Gojković, Ljubomir Bandić, Tihana Lazović, Sergej Trifunović i mnogi drugi. Režiju serije potpisuju Goran Stanković i Vladimir Tagić koji zajednički potpisuju scenario s Majom Pelević, Marjanom Alčevskim i Dejanom Prćićem koji je naš sugovornik.

 

Rad na Sablji

 

Kako nam Prćić otkriva, rad na scenariju koji će na kraju iznjedriti Sablju, trajao je godinama, a inspiraciju i informacije o atentatu crpjeli su iz raznih izvora. Usput, otkrio nam je i kako to točno izgleda proces rada na scenariju za seriju:

»Proces pripreme podrazumijevao je mnogo istraživanja, čitanja, gledanja emisija. Koristili smo sve moguće izvore koji su zasnovani na činjenicama. Tu prije svega mislim na transkripte sa suđenja, policijske spise i dokumente. Zatim dokumentarne emisije Insajder koja je veoma detaljno obradila dosta toga vezanog za atentat u čak 28 epizoda koje svakako vrijedi pogledati. Tu su i knjige od kojih bih izdvojio Atentat na Zorana Đinđića novinara Vremena Miloša Vasića, knjige Mileta Novakovića, policijskog inspektora koji se borio protiv organiziranog kriminala i bio jedan od policajaca koji su rasvjetljavali ubojstvo premijera Đinđića. Na scenariju se radilo veoma dugo. Tu prije svega mislim na kreatore i redatelje serije Gorana Stankovića i Vladimira Tagića koji su počeli s radom još 2019. godine, zatim koscenariste Maju Pelević i Marjana Alčevskog koji su napisali prve tri epizode. Sveukupno, rad je trajao između četiri i pet godina, a ja sam se uključio tijekom 2021. godine i bio sam u projektu s kreatorima i koscenaristima Tagićem i Stankovićem dok rad na scenariju nije završen početkom 2023. Proces rada u suštini podrazumijeva čitanje, istraživanje, razgovaranje s ljudima, a potom pisanje. Radili smo u kontinuitetu, provodili dosta vremena na sastancima u takozvanom writer’s roomu po šest-sedam sati dnevno čitajući scenarij, razgovarajući o promjenama, idejama, a potom kada se to završi potrebno je doći kući i pisati i sve tako ukrug dok se ne dođe do finalnih verzija«.

Rad na ovoj priči osvijetlio mu je, kaže, pojedinosti iz Đinđićevog života kojih nije bio svjestan, ali kako napominje, ne zna što bi izdvojio kao »najzanimljivije« u cijeloj priči o atentatu jer se u suštini radi o »jednom mračnom događaju koji nas je sve obilježio, a da smo toga manje ili više svjesni«.

»Kao netko tko je imao nepunih osam godina kada se atentat dogodio dugo sam mislio kako je Zoran Đinđić imao veliku podršku budući da su nakon njegovog ubojstva mnogi shvatili da stvari nisu bile onakvima kakve su se činile. Kad sam počeo istraživati u radu s Vladom i Goranom, shvatio sam kako to nije bio slučaj, da je on za ljude postao heroj i nada tek nakon što je ubijen, a da je za života imao veoma malo podrške i razumijevanja. U suštini, mnogo bolje razumijem sadašnji trenutak, zbog čega smo tu gdje jesmo, te da promjene koje su nama kao društvu potrebne, prije svega, trebaju početi u svakome od nas pojedinačno. Jedno je vjerovati i misliti da si dobar, a drugo je iskreno pogledati samog sebe i zapitati se je li to doista točno. Kada bi ljudi bili iskreni prema sebi, vidjeli bi kako nije sve što radimo toliko dobro«, kaže Prćić.

 

Proces važniji od rezultata

 

Osim Sablje, Prćić je prethodno radio i na scenarijima za serije poput Tajne vinove loze i Nečista krv. Iako se radi o tri potpuno različite serije, kaže kako je na svakom projektu naučio nešto novo:

»Prije svega da je proces mnogo važniji od rezultata. Naravno da je lijepo kada ste zadovoljni krajnjim rezultatom, ali bih podsjetio da scenaristi dugo čekaju dok ne vide rezultat svog rada u formi snimljenog i montiranog materijala. Kada filmska ekipa uđe u proces priprema i snimanja, zatim montaže i post-produkcije, mi scenaristi smo već na nekom drugom projektu, u nekoj drugoj priči, te kada film ili serija imaju svoju premijeru prođe najmanje godinu dana od našeg rada na tom projektu, a da ne govorim da u nekim slučajevima (i to nerijetko) prođe i po dvije, tri, četiri pa nekad i pet godina. Dakle, najvažnije je uživati u samom procesu, da u svemu što radite nađete nešto s čim se možete poistovjetiti, te bespogovorno i usredotočeno raditi na materijalu. Također, kada su serije u pitanju (pa i filmovi) radi se o kolektivnom činu u koji je uključeno na kraju sveukupno preko 150-200 ljudi i svi ti ljudi su zaslužni za kvalitetu ili nekvalitetu nekog projekta. Ponavljam: ponosan sam na svaki projekt na kojem sam imao priliku dati sve od sebe da, barem u formi scenarija, bude najbolji što može«.

 

Dramaturgija i scenaristika

 

Dejan Prćić rođen je i odrastao u Subotici, gdje je i živio sve do početka studija u Beogradu. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti na katedri za dramaturgiju 2018. godine, a 2020. je završio i master studije na istoj katedri. Trenutačno se bavi najviše scenaristikom, odnosno pisanjem za televiziju i film. Kako kaže, u dramaturgiji i scenaristici našao se nakon što je shvatio kako gluma nije za njega. Tijekom studija radi kao dramaturg s kolegama kazališnim rediteljima na njihovim ispitnim vježbama, kasnije predstavama, ali i kratkometražnim filmovima. Pojasnio je i što je točno razlika između scenarija za kazalište i za igranu formu.

»Nakon diplomiranja sam nekako prirodno nastavio rad na nekoliko profesionalnih kazališnih predstava kao dramaturg i autor adaptacija za scenu, a paralelno sam se bavio i pisanjem adaptacija za radio. Tek od 2020. sam prvi put počeo baviti se scenarijem za serije. Što se tiče razlike u radu, one se nalaze prije svega u formi. Kazalište zahtijeva dramski tekst koji nudi daleko veću slobodu. Riječ, odnosno replika (dijalog), oblikuje i prostor i vrijeme i radnju, kao i likove i to je sve što imate kada je dramski tekst u pitanju. Scenarij za igranu formu, pod uvjetom da ona nije eksperimentalna, ima jednu uvjetovanost, a to je da sve što snimite ima elemente realizma u sebi. Dakle, ako se radnja događa u knjižnici, vi opisujete knjižnica i u nju stavljate određenu radnju. Međutim, radnja, sukob, likovi, to su sve zakonitosti koje su odavno uspostavljene i važe za bilo koju dramsku formu. Što se tiče mojih preferencija, televizija me je oduvijek privlačila i na neki način fascinirala. Za dramsko pisanje ne osjećam da sam spreman i mislim da će proći još neko vrijeme dok ne osjetim da sam za tako što sposoban. Ako ikada i dođe to vrijeme. Uglavnom, sve dok je predložak dobar i dok su ljudi s kojima radim posvećeni i kvalitetni – forma je zaista manje važna«, ističe naš sugovornik.

Osim pisanja scenarija, Dejan je idejni tvorac i prvi urednik Filmoskopije – portala filmske kritike, eseja i intervjua. O serijama i filmu pisao je i za Kužiš?!. Hobi mu je trčanje, a jedna od želja za budućnost – istrčati polumaraton. Mnogo čita, interesiraju ga povijest, psihologija, antropologija...

»Slušam i podkaste koji govore o raznim povijesnim periodima, pogotovo kada je Balkan u pitanju. Mada, moram priznati da sam oduvijek bio kampanjac pa sam tako kampanjac i sa svojim slobodnim vremenom. Trenutno gledam seriju The Bear i mogu je svima preporučiti, a što se filmova tiče, gledam dosta komedija jer mi je to potrebno i trenutno me najviše opuštaju«, kaže on.

Ivan Benčik

 

Podijeli

Tweet