Kolumne
Ostajte ovdje
Ako izuzmemo svakodnevne probleme s hodanjem, guranjem bicikla ili tegljenjem tereta, građani Subotice uspješno su prebrodili sve izazove pasarele koja im je postavljena u vrijeme renoviranja i izgradnje nadvožnjaka na Segedinskoj cesti, ali su prave neizvjesnosti tek pred njima. Nekoliko video uradaka subotičkog snimatelja Jugoslava Ivića (o čemu smo dijelom pisali u prošlom broju) najbolji su dokaz za to. Ali ne i za vijećnike vladajuće većine u lokalnoj samoupravi koji su na sjednici Skupštine grada 7. studenoga glatko odbili prijedlog oporbe za sazivanje izvanredne sjednice na kojoj bi bio formiran anketni odbor koji bi se bavio uvidom u stanje, revizijom i kontrolom svih projekata vezanih za željezničku infrastrukturu na teritoriju našega grada. Kao argumente za odbijanje inicijative, koju je u ime Demokratske stranke i Narodnog pokreta Srbije, podnijela vijećnica Nela Tonković, šefovi klubova vijećnika Saveza vojvođanskih Mađara i Srspke napredne stranke János Nágel i Veljko Vojnić naveli su kako je tu riječ o visokostručnim pitanjima koja iziskuju ogromno znanje iz područja građevinske struke, te uvjerenje da nadležna državna tijela »vode brigu o tome«, a kao ključni argument upotrijebljena su čak tri zakona (o državnoj upravi, o lokalnoj samoupravi i o planiranju i izgradnji) koji »kažu« da takvo što nije u nadležnosti grada.
Tako je kompozicija problema koja je 1. studenoga iznenada iznikla na ulazu u željezničku stanicu u Novom Sadu i u Subotici preusmjerena na glavni kolosijek čije dalje (neizvjesno) putovanje određuje politika. Nisu, dakle, za vladajuće stranke u lokalnoj samoupravi bitni očiti fušeraji koji su napravljeni na nadvožnjacima, podvožnjacima ili mostovima prije samo nekoliko mjeseci jer je i od toga jače uvjerenje da nadležna državna tijela »vode brigu o tome«. Nisu za vladajuće stranke u lokalnoj samoupravi bitni ni nezašrafljeni zavtrnji ni pur-pjenom lijepljene rupe na nadvožnjaku na Segedinskoj cesti, jer nasuprot čak i prosječnom vidu i zdravom razumu stoje čak tri zakona koji priječe lokalnoj samoupravi da se miješa u ono što se događa, i što se potencijalno može dogoditi, na njezinu teritoriju! Nisu lokalnoj samoupravi dovoljne niti opomene u vidu iskakanja vagona prije nekoliko godina upravo na »njezinu teritoriju« (kod Naumovićeva, recimo), jer za formiranje strašnog anketnog odbora nije dobila zeleno svjetlo s glavnog kolodvora na Andrićevom vijencu otkuda se ovih dana uveliko obavlja prestrojavanje vagona problema u vidu najavljivanih ostavki i tijeka istrage.
Običan građanin, osim što je uplašen za vlastitu ili sigurnost svojih najbližih, nakon ovoga ostaje i sluđen, jer se pita kome da vjeruje: vladajućim strankama u lokalnoj samoupravi koje vjeruju nadležnim državnim tijelima ili pak svojim očima? Ako se odluči za prvu varijantu, opet ga nagriza crv sumnje jer od istih tih koji »vode brigu o tome« za sada ne čuje odgovor niti na jedno od brojnih pitanja koja se mogu svesti na jedno osnovno: što se radi? Padaju mu, lupam, na pamet primjeri najobičnijih prometnih nesreća u kojima javnost u kratkom roku biva obaviještena i o identitetu osumnjičenog i o tome da je uhićen i predan tužitelju, a za smrt 14 osoba (i tri u životnoj opasnosti) niti dva tjedna nakon tragedije na javnom objektu koji je rađen pod pokroviteljstvom države nitko niti uhićen niti osumnjičen. Osim uvjerenja Jánosa Nágela da nadležna državna tijela »vode brigu«, javnost, pa tako i subotička, nema nikakvu informaciju o načinu na koji to rade i rade li uopće! Ako su dvojica radnika s ljestvama, čekićima, pur-pjenom i izvrnutim prometnim znakom na pločniku o »radovima na cesti« metoda »vođenja brige o tome«, onda se logično nameće zaključak da je ipak najbolje vjerovati svojim očima i uštedjeti sebi trud čitanja čak tri zakona kako bi se na koncu rasvijetlilo pitanje kada lokalna samouprava može reagirati na ono što se događa na vlastitom joj teritoriju.
Ako se obični građanin, dakle, odluči za opciju da vjeruje svojim očima, ne preostaje mu ništa drugo nego da, pod a): ili do daljnjeg obustavi sve svoje kretnje ispod rizičnih prometnica (uključujući i putovanje vlakom) ili pod b): ode odvjetniku i za svaki slučaj napiše oporuku u kojoj će jasno naznačiti da sve to pri punoj svijesti radi na vlastitu odgovornost. Zašto? Pa zato što čak i na svakoj boci mineralne vode piše da je zdravstvenu kontrolu obavio institut »taj i taj«, dok je na javnim radovima svetija poslovna tajna izvođača od samog procesa radova koji mogu utjecati i na zdravlje i na život velikog broja građana. Stoga, na koncu, možda ne bi bilo loše razmisliti o tome da se na svaki novoizgrađeni objekt na pruzi Beograd – Subotica nalijepe citati Aleksandra Vučića, Tomislava Momirovića, Gorana Vesića, Maje Gojković..., a sada i Jánosa Nágela i Veljka Vojnića... o njihovoj zdravstvenoj sigurnosti. Baš kao na minaqui.
Z. R.
