Širom Vojvodine
Više od obične mode
Mlada modna dizajnerica Mona Lacko rođena je u Subotici gdje i danas živi i stvara i stoji iza istoimenog modnog brenda koji je sinonim za unikatnu garderobu i aksesoare, prije svega torbice. Mona je netko tko je uvijek težio nekonvencionalnom, tako ćete kod nje pronaći i mnoštvo boja, sjajne materijale, neobične teksture – ukratko, nešto što nećete pronaći na drugom mjestu. Za Monu su čuli mnogi, tako je mlada Subotičanka jedne godine bila nominirana od magazina Elle za najboljeg mladog hrvatskog dizanjera, što joj je otvorilo vrata za suradnju s raznim popularnim pjevačima poput Severine, Albine, Luke Blacka i drugih. Kako sama kaže: »Što više upoznaješ ljude, tako ti se šire i mogućnosti, iako možda u početku ne radiš ono što bi htio, ali jednostavno moraš krenuti od točke A da bi stigao do točke B«.
Praksa i teorija
Za njen ulazak u svijet mode bila je presudna srednja škola.
»Osnovnu sam završila na Paliću u školi Miroslav Antić, a onda sam upisala Kemijsko-tehnološku školu Lazar Nešić, jer sam vidjela da imaju ogledni smjer – modelar odjeće. Tada nisam točno znala što to znači, ali ima neke veze s odjećom! Smjer je četverogodišnji što mi je odgovaralo zbog fakulteta. Postoje, nažalost, negativni stereotipi vezani za tu školu, ali meni je bilo jako dobro u toj srednjoj školi. Ja sam toliko toga tamo naučila i profesori su bili odlični. Mislim da se pokazalo kako sam u pravu, ta škola je danas jedna od najljepših i najbolje funkcionirajućih, povezani su s raznim tvornicama i firmama, a i mi smo na praksu išli u tvornice tekstila. Išli smo u Legend, Željezničar... Mislim da je to bila jedina škola u Srbiji koja je imala štampač za krojne slike – a to znači da smo na kompjutoru slikali krojeve i onda štampali to. Škola je bila opremljena maksimalno, sve pohvale za tu srednju jer sam maksimalno iskoristila znanje koje sam tamo naučila«, priča Mona.
Nakon srednje upisuje Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu. Kako kaže, fakultet je bio više teorijski usmjeren, ali da izuzetno cijeni znanje koje je dobila iz filozofije i semiotike mode. Također, u Zagrebu je i ušla u svijet mode.
»Završila sam Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu. To je odlično ispalo, jer sam praksu usvojila u srednjoj, a teorijski dio na fakultetu. Dobila sam pomoć od HNV-a, dobila sam stipendiju, dobila sam dom i sve mi je to pomoglo financijski. Profesori su bili divni na fakultetu. Stekla sam mnogo prijatelja s kojima sam u kontaktu. Meni je Zagreb stvarno mnogo dao što se tiče mog posla, ja sam se uostalom tamo i probila. U sklopu fakulteta imali smo reviju natjecateljskog karaktera i tamo je moj rad primijetio tadašnji glavni urednik magazina Elle. On me je pozvao da surađujemo i da fotografira moj rad za Elle. Tako je sve počelo«, kaže Mona.
Proboj u svijet mode
Suradnja s Elle magazinom ju je i dovela do Severine.
»S njom sam surađivala mislim tri puta. Severina nosi moj kaput na omotu njenog albuma HALO, nosi moju garderobu i u dva spota. Moju odjeću nosila je i Albina na red carpetu Eurosonga. To je interesantno jer je do te suradnje došlo preko jednog stilista iz Beograda. Hoću reći kako Srbija i Hrvatska mnogo surađuju na ovom polju, hrvatski pjevači dolaze u Beograd snimati i obrnuto. Drago mi je što sam radila eurovizijske projekte jer sam odrasla na Eurosongu. Surađivala sam i s predstavnikom Srbije, obukla sam Luku Blacka, iako znam kako to nije za svakoga, ali ja sam svejedno bila ponosna. Surađivala sam i s mlađim hrvatskim izvođačima poput pjevačice Miach i s reperom Hiljsonom Mendelom koji također nose moju garderobu u spotu. Iskreno, uvijek mi je draže surađivati s mladim, novim klincima koji su veoma kulturni, ispoštuju te maksimalno i plate ti sve, dok suradnja s onima koji su ‘na vrhu’ ne ispadne uvijek tako divna«, govori naša sugovornica.
Kako ističe, mnogo toga u svijetu mode znatno je drugačije nego što bi se to na prvu loptu učinilo.
»Koliko je lijep taj put u modnom svijetu, koliko to sve lijepo djeluje, toliko je iza kulisa to sve trulo. Postoji toliko zabadanja u leđa i slično. Iskreno, ono što sam najviše mrzila je raditi revije. To je toliko psihički naporno i samo te financijski iscrpi, a za to dobiješ samo aplauz. Ja sam dugo bila nesretna, sve dok nisam prestala s revijama i počela raditi nešto za sebe. Svi mi idealiziramo taj modni svijet, ali ništa nije tako kako se čini. Kada si mladi dizaj-ner, ti surađuješ – besplatno. Dobiješ pohvale od ljudi u vrhu, a nitko neće ništa da kupi jer očekuju da im ti to pokloniš. A to sve ne bi trebalo tako izgledati«, kaže ona.
S modnim revijama prestala je kada je ostala trudna. Osnivanje obitelji je, kako kaže, bio preloman trenutak i u životu i u njenoj karijeri.
»U ovom svijetu porodica i modni svijet ne idu zajedno, ne vole ni čuti za to. Očekuje se od tebe da budeš poslovna žena, a ja sam baš jako htjela porodicu. Moja posljednja revija je bila u Osijeku na Portanova Fashion Incubatoru. Jedne godine sam na toj reviji ušla u top 5, a nakon toga sam bila pozvana da budem zaštitno lice revije i to je ispalo dosta dobro jer sam dobila slobodu raditi ono što želim. Tako da sam posljednju reviju završila sretna«, ističe Mona.
Svi žele torbice
Nakon toga okrenula se torbicama i tada je došao covid.
»Kada si gospodarstvenik, iako i to idealiziramo – tebi je dobro, ti si sam svoj gazda. Ali meni sve stane kada i ja moram stati jer ja nemam nikoga da mi ovo radi umjesto mene. Ja nisam znala praviti torbice, to sam sve u hodu učila, to odmah da kažem. Ne znam kako se to dogodilo, ali za vrijeme covida moje torbice su ‘eksplodirale’. Torbice su u stvari ono što je meni donijelo zaradu. Prije toga odjeća je slabo prolazila, nisam imala najviše cijene, ali nisu bile ni niske, ali kao mladi dizajner ne postoji šansa da se zaradi od toga. Otkrila sam da volim raditi torbice i aksesoare i to je nešto što lijepo prolazi, cjenovno se može primijeniti kod nas. U Beogradu mi jako dobro ide prodaja, pogotovo otkako su došli naši novi ruski sugrađani koji jako cijene unikatne stvari. Interesantno je da su moje torbice bile izložene u jednoj prodavaonici i u Budimpešti i ništa se nije prodalo«, priča dizajnerica.
Što se tiče popularnih Moninih bucket bagsa, i ona ističe kako je to najpopularniji model torbice koji je napravila, a za torbe koje trenutno radi kaže kako su najzahtjevnije do sada.
»Ja sam čak mislila da to neće proći jer imaju neobičan izgled, ali se meni svidjela ideja. Napravila sam jednu za sebe i stavila na Instagram i onda sam ih krenula štancati jer je krenula prava pomama. Ja bih ih i dalje mogla praviti i prodavati. Međutim, prestala sam jer ne volim ništa raditi na veliko, tko ima – ima! Ove koje sada imam su možda najzahtjevnije do sada zato što je najskuplji materijal i jako je teško raditi s krljuštima jer nisu uopće ugodne za šivanje. Kada radim, ta krljušt ide na sve strane. Na njih sam jako ponosna. Treba mi dosta vremena za jednu torbicu, ali podijelim proces na faze, treba mi otprilike tri dana da je kompletiram.«
Nečiji višak – Monino blago
Kod Mone se ništa ne baca. Ističe kako uvijek gleda kako da iskoristi sav materijal i da često koristi ono što bi drugi nazvali viškom ili otpadom.
»Sav otpad skupljam u vreće i imam neke ideje što ću s tim uraditi. Nemam pravila, ja kupujem ono što mi se sviđa; uglavnom su sjajni materijali, ali ne mora uvijek tako biti. Koristim često kožu, lateks, za postavu torbice koristim nano saten. Trenutno sam i dalje na aksesoarima, ali počinjem raditi novu kolekciju koju nisam imala od 2017. od te posljednje revije. Mislim kako ćemo sljedeće godine vidjeti tu kolekciju, ali naravno neće biti revije. Mislim kako je to prevaziđeno.«
Naša dizajnerica ističe kako ju je ovaj posao promijenio, ali i oblikavao.
»Bila sam izuzetno povučeno dijete. Ne želim reći kako je to nužno loše, ali dobro je upoznati i svijet oko tebe. Ovaj posao me je natjerao da se oslobodim i to mi je toliko toga lijepog donijelo. Nemam neki naziv za svoj stil, ne znam kako ga okarakterizirati, a ja uostalom i ne volim permanentne stvari. Volim razne stvari, volim drugačije izgledati, volim se mijenjati, a tako se mijenja i moj rad. Pronalazim sreću u izradi unikatnih predmeta i garderobe, pogotovo kada vidim da netko to nosi i voli to što nosi. Kad god nešto napravim, ja prenesem i dio svoje emocije. Sve to radim iskreno i u svim tim stvarima su djelići mene. Voljela bih kad bi se ljudi prestali bojati svojih emocija, da ih počnu koristiti i da utkaju te emocije u svoja djela što god to bilo«, rekla je Mona za kraj razgovora.
I. B.
