Intervju

Pred Hrvatskom je važno raskrižje

»U odnosima između država često i podsvjesno robujemo jugo-matrici – sve gledamo iz vizure bivše države, zajedničkih institucija, zajedničkog javnog prostora. Hrvatska je danas, nakon godina lutanja i tada tek deklaratorne okrenutosti Zapadu – interesom, temama i problemima sve više istinski okrenuta Europi i Zapadu«, kaže politički analitičar magistar politologije iz Zagreba Aleksandar Musić, komunikacijski i politički konzultant čije profesionalno iskustvo uključuje kvalitativnu polit-ekonomsku analitiku, političke i medijske strategije, političko i medijsko pozicioniranje, pripreme za javni nastup te politički ghostwriting. Komentator je u HRT-ovom Petom danu, a u intervjuu za naš tjednik govori o predstojećim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, odnosima između Hrvatske i Srbije i aktualnim političkim trendovima u Hrvatskoj.

► Kako danas razumjeti političku scenu u Hrvatskoj? Koji su glavni trendovi?

Hrvatsku političku scenu karakteriziraju dva trenda – jedan je personalizacija, a drugi deekstremizacija. Sve više se traže kvalitetni pojedinci, ljudi s imenom i prezimenom i najbitnije – rezultatima, a stranačke markice polako blijede. Tome pogoduju agresivne društvene mreže i još agresivniji mediji – lice, gard, klik. To nije proces koji je na svome maksimumu, no polako uzima maha te će se snažni pojedinci koji preferencijski osvajaju povjerenje tisuća i tisuća svojih sugrađana – sve više pitati, a stranački poltroni sve manje. Istovremeno, hrvatska politička scena nikad nije imala manje ekstremista, svih boja i vrsta. To je, naravno, dobro. Kada kažem ekstremista – ne mislim na ljude koji iskreno i srčano zagovaraju svoje ideje, ljude koji žele korjenito nešto mijenjati. Radikalizam i ekstremizam nisu nužno istoznačnice. Korjenitost je uvijek na snazi i na cijeni. Govorim o ljudima koji profitiraju isključivo na mržnji i huškanju, a sami su potkapacitirani – njih je manje no ikad i to je dobro, treba ih biti još manje.

► Što se može zaključiti iz kampanje za predsjednika Hrvatske? Kako ocjenjujete kampanje, slogane, poruke kandidata i kandidatkinja za predsjednika-predsjednicu Hrvatske?

Svi su krenuli relativno kasno te time dali dodatnu (nezasluženu) prednost Zoranu Milanoviću, koji se bio primirio nakon poraza na parlamentarnim izborima u travnju ove godine. Slogani i vizualni identiteti ni kod koga nisu neki spektakl, no čini mi se da bi ovaj put televizijska sučeljavanja mogla biti presudna za brzi rast i brzi pad nekih kandidata – daleko više no na predsjedničkim izborima 2014./15. i 2019./20. U pogledu digitalnog – digitalnih kampanja gotovo da i nema, što je ogromno polje propuštenih prilika za generiranje interesa i onda možebitno i momentuma. Strateški gledano, većina izazivačkih pristupa promašuju metu jer Milanovića napadaju netalentirano i dosadnjikavo, dok ga ne znaju izazvati u onim elementima u kojima je najslabiji – pitanja kakvu korist ima Hrvatska od njega i koji su mu (i kakvi) rezultati. Kad se ne radi na vrijeme, nego se stvar svede na odokativno i kaotično u posljednjim tjednima – tada profitira samo onaj tko je već na vlasti, pošto nastupa opće zagušenje javnog prostora i iritiranost birača – pa i najbolji sadržaj ima malo šanse doprijeti tamo gdje mora.

► Postoje li prognoze tko će pobijediti?

Istraživanja javnog mnijenja snažnije favoriziraju Milanovića, no sve se ovo zbiva u trenucima kada on šuti, i nastojat će odgađati same duele i kampanju do samoga kraja, ispravno procjenjujući da mu to izrazito koristi, dok ostalima to guši manevarski prostor za rast. Politika je živo tkivo, a strogo personalizirane utakmice poput predsjedničkih izbora, utakmice gdje stranke imaju svoje granice, a nakon njih priču nose snažni pojedinci, njihova energija, njihove brze reakcije, njihove snage i slabosti, mjera do koje se tzv. mali čovjek može poistovjetiti s njima – možda i najviše otvaraju prostor iznenađenju.

► Što će značiti za dalja politička kretanja u Hrvatskoj ako pobijedi Milanović, a što ako pobijedi Primorac kao glavni kandidati?

Milanović se u svome mandatu bavio dnevnom politikom, nastojanjem igranja uloge parapremijera (premijera bez operative/odgovornosti), a ne promicanjem Hrvatske u svijetu ili zagovaranju hrvatskih poduzeća na stranim tržištima. U tom je smislu u državničkom pogledu padao, a u dnevno-političko-retoričkom rastao. U tom smislu će u slučaju reizbora i dalje nastojati nanositi neku retoričku štetu Andreju Plenkoviću. Vjerojatno će nastaviti i sa svojim pokušajima geopolitičkih istupa. U slučaju Primorčeve pobjede, očekuje se glađi odnos s hrvatskom Vladom, ali i daleko manje medijske pažnje predsjedniku države, i to ne nužno jer Primorca to ne bi zanimalo, nego zato jer će sami mediji uvelike ignorirati Pantovčak.

► Imaju li drugi kandidati šanse?

Dragan Primorac, ako uđe u drugi krug, ući će na krilima HDZ-a, više na snazi te stranke no na dosad pokazanom. U tom slučaju morat će osobno ubaciti u sedmu brzinu da bi ugrozio Milanovića. Marija Selak Raspudić nije bez šansi ulaska u drugi izborni krug, a u tom bi slučaju utakmica mogla postati zanimljivija pošto je Milanoviću izrazito teško napadati ju. Ivana Kekin je daleko od drugog kruga, njoj je ova kampanja zapravo kampanja za dodatno jačanje grupacije Možemo uoči lokalnih izbora u Zagrebu u svibnju 2025. te zato izrazito pazi da se ne zamjeri SDP-u i njihovu kandidatu, računajući na to da će trebati njihovu podršku u gradskoj skupštini Grada Zagreba u slučaju da Tomislav Tomašević bude relativni pobjednik. Viđeniji izazivači razlikuju se elementima snage. Kod Primorca je najsnažniji poguranac ozbiljna stranka, kod Selak Raspudić želja za pobjedom, a kod Kekin tehnički-operativno uredno upogonjena struktura kampanje.

► Zašto Hrvati stalno »kukaju« i nikad im nije dobro, tako da kažemo gledajući ovako sa strane iz druge države koja je manje razvijena, nije članica EU i manje su plaće? Je li stvarno situacija tako loša, ekonomski, društveno...? Europska komisija je procijenila da je Hrvatska na samom vrhu po stopi rasta gospodarstva.

Mnogi građani Hrvatske nemaju potpunu sliku Europe i svijeta. Naime, svijet je danas (statistički!) bogatiji, razvijeniji i manje krvav no ikad, a istovremeno je još uvijek u prosjeku mračno i nesretno mjesto. Hrvatska stoji lošije u odnosu na Norvešku – no u odnosu na točku iz koje je krenula, u odnosu na ono što je preživjela, u odnosu na manju produktivnost rada no u većini Europe – Hrvatska stoji vrlo dobro. I bitnije – stvari koje u Hrvatskoj uzimamo zdravo za gotovo – sigurne ulice, dobronamjerne susjede u kućama i stanovima, nepisana društvena pravila u svijetu uopće nisu danost, naprotiv. Hrvatska je korektno mjesto za život, a uz nekoliko hrabrijih politika može postati i odlično mjesto za život.

► Kakvom biste ocijenili elitu u Hrvatskoj danas?
Jaki pojedinci, slaba elita. No, nisam siguran je li to hrvatski specifikum. Čini mi se da europski kontinent kao takav sve više proizvodi snažne pojedince, dok su ukupno gledano političke, gospodarske, diplomatske i umjetničke elite sve prosječnije; sve manje znače u odnosu na primjerice one američke, kineske, ali i indijske.

► A kakvom ocjenjujete svijest koja prevladava u društvu?

Čini mi se da se konačno u društvu bude elementi one kulture koja je izdigla Zapad, prvi put u dugo vremena u Hrvatskoj ljudi poduzimaju, riskiraju, grabe naprijed. Sve manje ljudi želi raditi u državnoj službi, sve manje ljudi trati svoje vrijeme na poslovima koji im ne donose unutarnji mir, sve više ljudi otvara svoje, za početak – obrte, a onda i poduzeća. Osjeća se neka vrsta društvenog poleta. Recesija nakon velike ekonomske krize u Hrvatskoj je zbog loših ekonomskih politika trajala praktički sve do 2016. Od 2016. iz godine u godinu društvo izgleda bolje, zdravije, svjesnije. I ovdje ne mislim samo na gradove, najbolje od svega je da ljudi počinju seliti u manja mjesta, čak i u slabije naseljeno, shvaćajući koliko je Hrvatska lijepa i koliko krije dragulja unutar sebe, daleko od gradske vreve i smoga.

► Jesu li nestali tragovi jednostranačja, samoupravnog socijalizma iz društva, iz svijesti i emocija ljudi? Drugim riječima: ima li još »žala za realsocijalizmom«?

Nisu do kraja nestali, često su i mimikrirani, i to i na ljevici i na desnici. Neki na hrvatskoj ljevici od realsocijalizma su preuzeli mit o »sukobu rada i kapitala« te olako ucjenjivanje pojmom antifašizma, neki na hrvatskoj desnici mit o »siru i vrhnju«, »zlim uvoznicima«, traženje neprijatelja unutarnjih i vanjskih itd. I jedni i drugi još uvijek katkad favoriziranju slobodu govora samo kada njima ide u prilog, a nisu imuni ni na strah od slobode i odgovornosti – strah od oslobađanja kreativne snage pojedinca i obitelji nasuprot okamenjenim strukturama države, partije i klike. Skromna znanstvena produkcija hrvatskih sveučilišta, dijelovi državnog aparata koji zaboravljaju da odgovaraju ljudima koji ih plaćaju, a ne obratno, društvo shvaćeno kao igra nulte sume – sve su to tragovi Jugoslavije u nekim glavama.

 

 

► Odakle toliki strah od desnice u Europi? Kako se može razumjeti rast desnice, a kako potpirivanje straha od desnice općenito? Što je s radikalnom ljevicom?

Plašenje ovom ili onom kategorijom u politici je koristan alat za mamljenje protivnika na svoj teren – na kojem ga se onda lakše pobjeđuje. Osobno uvijek volim raščistiti pojmove – kada rabimo neki pojam, koju politiku on podrazumijeva? Proteklih 70 godina Zapad svjedoči ekonomskom i kulturološkom pomaku ulijevo – primjera radi njemački CDU i SPD danas su sličniji no što su ikad bili – što pak onda otvara prostor za nove igrače – koji pak mogu biti kvalitetni, nekvalitetni, promašeni, sezonski itd. U tom smislu umjesto razbacivanja pridjevima i predmetcima (»ultra«, »radikalno«, »ekstremno«) – razgovarajmo o politikama – upitajmo se jesu li dobre ili loše za dano društvo u danom trenutku. Je li zagovaranje nasilja prema ljudima zbog njihova imena i prezimena ekstremno i loše, dolazilo s lijeva ili desna? Jest. Je li inzistiranje na tome da država ima pravo sama suvereno odlučiti tko i kada ulazi na njezin teritorij i koristi njezine benefite ekstremizam? Nije. Je li zagovaranje oduzimanja privatne imovine pojedincima i obiteljima dekretom radi nekog ekonomskog pokusa ekstremno i loše, dolazilo s lijeva ili desna? Jest. Je li specifična (manje ili više opterećujuća) porezna politika koja je dobila povjerenje na izborima i želi na temelju toga preurediti neke odnose u društvu i gospodarstvu ekstremizam? Nije. U tom smislu, čuvajmo se etiketa. Pred europskom desnicom je izazov – obraniti pravo na obitelj kao temeljnu ćeliju društva, kršćanstvo kao jedan od stupova kulturnog identiteta kontinenta te razviti konkurentnost europskog gospodarstva prema Zapadu i Istoku, dati prednost stvaranju nad trošenjem, dati prednost prokušanom nad eksperimentom – ili se sramotiti galamom, cirkuskim mandatima i igranjem uloge korisnih idiota određenih autoritarnih režima koji traže pukotine u europskom političkom tkivu.

► Bavite se savjetništvom za političku strategiju, političkom analitikom, komunikacijom i pozicioniranjem te medijima i brendiranjem. Često govorite o komunikacijskim strategijama hrvatskih političara. Koji je po Vašem mišljenju u Hrvatskoj danas najus-pješniji u tome? Tko najbolje komunicira s javnošću, biračima?

Nastojat ću biti što precizniji i osvijetliti segmente u kojima je netko uspješan. Najprije, uspješnost se uvijek gleda u odnosu na resurse koje imate i slobodu medijskog prostora u kojem djelujete. Ako je cijeli teren ustrojen tako da favorizira vas, a guši vaše protivnike tada je pitanje što je tu poklonjeno, a što vaša umješnost. Neki političari iz susjedstva koje se hvali kao PR magove ne mogu izdržati jedan nenamješteni intervju. U tom smislu treba jasno razlučiti na kakvom se terenu igra komunikacijska utakmica. U sadašnjim hrvatskim okolnostima, okolnostima relativno fair političke utakmice i uvelike slobodnih medija Plenković najbolje komunicira perspektivu, inkrementalni rast, opasnost eksperimenta s drugima i preživljava sve turbulencije koje dolaze od raznih smjena mu ministara. Nedavno sam rekao da mnogi na hrvatskoj političkoj sceni i iz oporbe često igraju za njega, a da to ni ne znaju – zato jer igraju na njegovu narativnu terenu prema njegovim pravilima. Kada ga napadaju, napadaju ga na način kojim sebe dugoročno slabe. Milanović je pak uspješan u iskorištavanju i objedinjavanju odiuma prema HDZ-u različitih dijelova društva – uspijeva labavo objediniti sve nezadovoljno HDZ-om s lijeva i desna, a istovremeno zatomiti činjenicu da u pogledu premijerskih i predsjedničkih rezultata nema baš što pokazati. On je shvatio da postoji nekoliko kritičnih tema, nagaznih mina koje razdvajaju hrvatsku ljevicu i desnicu – njih pažljivo zaobilazi, dok se ne libi profitirati i na onim tzv. trans-temama na kojima bi do prije koju godinu trenirao strogoću – tema koronavirusa i pandemijskog odgovora, odnosa Rusije i Amerike itd.

► A u povijesti tko je bio najuspješniji?

Ne ulazeći u pravne kvalifikacije/procese, Ivo Sanader i Milan Bandić bili su poprilično suvereni komunikatori. Sanaderova komunikacija pratila je njegov pomno građeni i njegovani gard, gard koji je uspijevao dugo nositi i njime neutralizirati daleko »pravovjernije« i umreženije protivnike, a Bandić nikad nije prosipao vrijeme, energiju i resurse na one biračke bazene u Gradu Zagrebu (ili državi) za koje je znao da ih nikad neće imati. Točno je znao kome se obraća, kako se obraća i kada se obraća. U smislu političkog plakata i slogana – Tuđmanovo »Zna se!« ili »Glas naroda« uz podignute ruke do dana današnjeg ostaje možda najsnažnija poruka u najmanje riječi na nekom plakatu u povijesti neovisne Hrvatske.

► Često analizirate i politička događanja u regiji. Tko je najbolji komunikator od regionalnih političara?

Inovirat ću i reći – Giorgia Meloni. Jer za Hrvatsku je i Italija – regija. Naime, Meloni je od crne ovce talijanske političke scene evoluirala u osobu koja nekako uspijeva pomiriti nepomirljivo – progurati svoje politike u zemlji nakon godina ljevijeg statusa quo, povezivati se na europskoj i svjetskoj sceni s najrazličitijim akterima – a istovremeno ne potonuti u rubne i lunatičke vode kao neki iz te europske političke obitelji. Njezina komunikacija igra važnu ulogu u takvom (re)pozicioniranju – isticanje važnosti obitelji i čuvanja društvenog tkiva unutar Italije, važnost reda i zakona, a istovremeno nužnost inovacije i izbjegavanje začahurivanja i zaostajanja – da bi Italija bila snažna, mora biti itekako globalno prisutna. Najbitnije: svojom je komunikacijom razbila tuđe nametnute vrijednosne i percepcijske okvire.

► Kako vidite odnose između Hrvatske i Srbije?

Odnosi su loši, a pitanje je mogu li uopće i biti bolji. Nisam jedan od onih koji smatra da treba na silu težiti nekoj idili i ravnoteži. Hrvatska i Srbija trebaju surađivati tamo gdje to mogu, ako uopće mogu. Tamo gdje ne mogu, postoji pregovarački stol, sudovi ili u konačnici i ignoriranje. No valja biti svjestan da u odnosima između država često i podsvjesno robujemo jugo-matrici – sve gledamo iz vizure bivše države, zajedničkih institucija, zajedničkog javnog prostora. Hrvatska je danas, nakon godina lutanja i tada tek deklaratorne okrenutosti Zapadu – interesom, temama i problemima sve više istinski okrenuta Europi i Zapadu. Srbija je pak, interesom, temama i problemima u drugačijoj situaciji – i ovo ne kažem s visoka, nego objektivno. Srbija ima teritorijalne izazove, ogromne raskorake između sentimenta masa i geopolitičke računice vodstva države, a ako Hrvatska kada i ulazi u tu optiku, ne ulazi istinski, već kao jedna od tema medijskih instrumenata održanja tzv. izvanrednog stanja. Najnoviji slučaj u kojem je medijske potrebe radi i jedan benigni Tonino Picula pretvoren u ustašu najbolje to pokazuje. Prirode vlasti u Hrvatskoj i vlasti u Srbiji razlikuju se – mehanizmi njihova održanja stubokom su različiti. I zato na iskre između Hrvatske i Srbije sve manje gledam kao na neku tragiku, a sve više kao svojevrsnu danost trenutka, pri čemu stvarni interesi i pozornice dvaju država odavno divergiraju. Zbog dobrobiti Hrvata u Srbiji i dobrobiti Srba u Hrvatskoj bilo bi dobro da postoje neki snažniji institucionalni iskoraci, no ponavljam: radi se o dva potpuno različita politička eko-sustava, dvije različite logike moći i interesa. Neće tu biti lako naći zajednički nazivnik, a pitanje je treba li ga i tražiti.

► U jednom davnom intervjuu za Večernji list rekli ste da su intelektualci plaćenici, čuvari ne savjesti, nego postojećeg stanja. Nakon šest godina jeste li promijenili mišljenje?

Nisam, moj je odnos prema balkanskim intelektualcima i dalje negativan. Ono što sam u međuvremenu primijetio jest da je – uz eksploziju društvenih mreža, sve manji monopol na informaciju, ali i razarajući učinak kodova i algoritama na formiranje struja svijesti ljudskih masa – oni ustupaju mjesto novim agregatorima javnog mnijenja.

► Tko je danas intelektualac? Čini se da je ta odrednica općenito nestala iz javnog govora.

Intelektualaca u onome smislu u kojem se taj pojam rabio nekoć (»javni intelektualac« – osoba koja ima daleko dublji uvid i daleko veći prostor za obznaniti taj uvid) ima sve manje, ako ih još uopće ima. No, ne bih ovaj proces predstavljao kao nešto što je plod društvenog propadanja ili neke zavjere. Možda im je bilo i suđeno odumrijeti. Naime, ako pogledate prirodu informacije, medija, obrazovanja danas – sve je manje prostora za tzv. gatekeepere, odnosno autoritete (netko će reći »vračeve«) u polju javnog. Radi se o nesmiljenoj demokratizaciji u svim smjerovima, a demokratizacija, naravno, ne mora biti nešto nužno uvijek i svugdje pozitivno. Današnji pojedinac lakše no ikad dolazi do nekog znanja, plasira svoje mišljenje, mijenja mišljenje – sve mu manje treba dopuštenja ili putokaza za to. Instinktivna reakcija možda može biti da je ovo nešto loše, da otvara »rulji« prostor za odlučivanje o svemu i svačemu – no ako pogledate povijest 20. st. – intelektualci se nisu iskazali kao nešto što je čuvalo društvo i slobodu. Iza najgorih ideologija i zločina u 20. st. redovito su stajali intelektualci. U tom smislu ovaj proces odumiranja intelektualaca ne bih ocjenjivao ni kao pozitivan ni kao negativan, nego kao svojevrsnu danost našeg vremena. A o tome hoće li nam oni nedostajati odgovor je vjerojatno kako koji.

► Također ste rekli kako se »ljudi u Hrvatskoj općenito shvaćaju preozbiljno«. Kako ste to mislili i mislite li tako i danas?

Što više upijamo, čitamo, učimo… shvaćamo koliko malo znamo, koliko je svijet kompleksan, bogat detaljima, teško shvatljiv ili neshvatljiv, a koliko ovaj život kratko traje. Stoga je pred svakom osobom koja ima osnovni odgoj imperativ samokontrole i discipline. Niz je hrvatskih pisaca u 19. st. na različite načine ironizirao lažne veličine, usukane elitiste i razne bezveznjake koji se shvaćaju preozbiljno, i uvijek se njih sjetim kada vidim da se iste situacije ponavljaju i danas, više od 100 godina kasnije. Istinsko znanje uvijek mora pratiti i doza kvalitetnog humora i distance. To pokazuje da vam je stalo da vas netko uopće i čuje i eventualno shvati (a da ne držite monolog sebi samome, diveći se vlastitoj slici), a da istovremeno ne patite od patološke potrebe da svima usadite vlastito mišljenje pod svaku cijenu. Demokracija nije teren za smrknute i vječno uvrijeđene.

► U istom tom intervjuu 2018. rekli ste da će Hrvatska za pet godina biti »barem malo urednije društvo«. Jeste li dobro predvidjeli? Što se promijenilo za prethodnih pet godina?

Ispravno sam slutio: Hrvatska je danas barem malo bogatija, smirenija i razboritija no što je bila prije pet godina. Struktura gospodarstva je zdravija, s manjim udjelom rizičnih sektora i sektora prošlosti, na političkoj sceni manje je agresivaca, galamdžija i mrzitelja, a nove hrvatske generacije sve ravnopravnije ulaze u utakmicu i bivaju konkurentne Zapadu i Istoku. IT industrija, organska poljoprivreda, schengensko područje, Eurozona, vojska i policija – u svim ovima domenama bilježe se promjene nabolje. Demografija ostaje kritično područje, kako prije pet godina, tako i danas, i mora postati najsnažnija tema za novu političku generaciju. Nasuprot tlapnjama o tome da »sve razvijene države muče muku s demografijom« (pa se, eto, navodno treba pomiriti s postojećim) – smatram da je to, uz obrazovanje za svijet sutrašnjice – ultimativno pitanje svake države koja drži do sebe i želi živjeti, preživjeti i jačati.

► Kako sada vidite Hrvatsku za pet godina?

Pred Hrvatskom je važno raskrižje. Hrvatska može nastaviti ovakvim, uvjetno rečeno srednjim korakom i pomalo napredovati, no pitanje je može li takva ikad uhvatiti priključak za najrazvijenijim državama Europe. U ovom slučaju i dalje će se živjeti relativno korektno (u odnosu na vlastitu produktivnost i lošije alternative), no neće biti ispunjen puni potencijal države i ljudi koji ju čine. Ako pak bude smionija, ako odigra najvažnije karte na sektore najviše dodane vrijednosti, upareno s temeljitom promjenom (!) (ne »reformom«) sustava obrazovanja i prione demografskoj regeneraciji, Hrvatska ima priliku biti jedna od država Europe u kojoj će se najbolje i, bitnije: najhumanije živjeti. Hrvatska je sigurna, prirodno raznovrsna, lišena ozbiljnijih društvenih razdora i ekstremizama te bi bila i neopisiva šteta kada bi prevladao pristup lažnog ziheraštva, umjesto hrabrosti istinskog izlaska u susret svim tektonskim promjenama koje vidimo oko nas.

► Kako komentirate uhićenje Vilija Beroša? Ima li danas više korupcije u Hrvatskoj ili sudovi i tužiteljstva danas bolje rade?

Svaka korupcija je loša, a ona na koju se sumnja u zdravstvu pogotovo je loša zato što se radi o sektoru koji skrbi o onima najslabijima u društvu: bolesnima i umirućima. Objektivno gledano, sudovi i tužiteljstva rade bolje nego prije, čemu svjedoče brojna imena koja doslovno preko noći padaju s pozicija moći i ulaze u sudske postupke, što nije u prošlosti bio slučaj. To je, na kraju krajeva, nešto čemu je hrvatsko društvo i težilo. No moj pogled na korupciju lišen je petparačkih iluzija i prigodničarskih općih mjesta. Umjesto maštanja o pronalasku/izglasavanju »savršenih ljudi na savršenim mjestima (upravljanja)«, umjesto sufliranja raznim moralizatorskim daviteljima jedini stvarni lijek protiv korupcije ograničenje je količine moći i novca kojom političari raspolažu. Načelo ograničene vlasti, preciznog uvida u trošenje svakog javnog eurocenta, načelo osobne odgovornosti i jamčenja osobnom imovinom u slučaju stupanja na dužnost – to su putokazi za ograničenje korupcije. Vjerovanje u to da političarima, ili ljudima općenito, treba vjerovati na riječ, ili da treba tražiti anđele na zemlji, smatram ne samo naivnim, nego stupidnim i opasnim.

Podijeli

Tweet