Kolumne
Rupe i protivnici
Ćirilično pismo i srpski jezik (da, tako smo ga zvali iako mu je službeni naziv bio srpskohrvatski/hrvatskosrpski) u ovome su gradu najvećem dijelu njegovih stanovnika najnormalnija stvar još i prije raspada Austro-Ugarske. Mađarski jezik je i nakon njezina raspada, a posebno u vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u Subotici bio jezik društvene sredine koji se obavezno učio u školi i njegovo poznavanje bilo je ponekad i uvjet za zapošljavanje. Engleski jezik... ha, pa poznato je da je on u međuvremenu sve više počeo ulaziti u pore i prvog i drugog nabrojanog i danas je dobio neformalni status zamjenskog jezika za materinski.
Sa stajališta elementarnih komunikacijskih potreba ova bi tri jezika bila posve dovoljna da se najveći dio građana međusobno razumije, jer će većina njih u izrazima poput »hleb«, »kenyér« ili »bread« prepoznati značenje riječi. I, naravno, rečenica, jer se dobar dio sugrađana manje ili više služi s dva, a mnogi i sa sva tri jezika.
Odnedavno – a znamo i na čiju zapovijed – takva je praksa ustanovljena i na renoviranom željezničkom kolodvoru u Subotici, gdje je u najvećem broju ispoštovano pravilo ispisivanja obavijesnih natpisa na tri jezika: srpskom, mađarskom i engleskom, kao jezicima države u kojoj se živi, manjinskog naroda koji u njoj živi i kao svjetski jezik za one koji ne vladaju ni prvim ni drugim. Stranac koji će se ubuduće zateći u Subotici vjerojatno će biti zadivljen civilizacijskim dostignućem u području poštivanja nacionalnomanjinskih prava države u kojoj se našao i zacijelo će te svoje pozitivne dojmove širiti u sredini u kojoj živi. Taj isti stranac, međutim, sigurno neće razmišljati o tome živi li u ovom gradu osim Srba i Mađara i još netko i ima li i taj drugi netko ista prava koja je imao priliku pročitati na službenim pločama. Ako ćemo pravo, postavimo si pitanje bismo li mi u sličnoj situaciji lupali glavu o istoj temi u nama nekoj nepoznatoj sredini, napose ako su prvo što vidimo na ulazu u postaju trojezični natpisi. Ali, pustimo strance i njihova eventualna razmišljanja o ovoj temi.
Trojezični natpisi na željezničkom kolodvoru u Subotici predstavljaju vrh pragmatičnosti i maksimum što se od ove države i većine ovoga društva može očekivati. Sve ostalo, a tiče se recimo i hrvatskog jezika, vlast, i to na svim razinama, doživljava kao »hleb preko pogače« ili »šlag na tortu« čije »davanje«, odnosno ispunjenje ovisi o senzibilnosti rukovodećih struktura kada su manjine u pitanju, političkim odnosima i interesima ili pak jednostavno kakve su volje ili na koju su nogu ustali predsjednik, tajnik ili gradonačelnik. Ta drmala svjesna su, naravno, postojanja Ustava, zakona i pokrajinskog i lokalnih statuta koji pod određenim uvjetima garantiraju nacionalnim manjinama pravo na službenu uporabu svog jezika i pisma na teritoriju gdje te uvjete ispunjavaju, ali ta drmala isto tako svjesnim činjenjem ili nečinjenjem svojim sugrađanima svakodnevno pokazuju od kakvog je ljudskog materijala sazdana struktura vlasti u državi u kojoj živimo. Ako se, recimo, na dopis pokrajinskog tajnika za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine – nacionalne zajednice Róberta Ótotta Gradu Subotici i upravi Železnica Srbije da su u obvezi poštivati zakon i statute u jedinicama lokalne samouprave i na temelju toga postaviti na željezničkim stanicama natpise na jezicima u službenoj uporabi na njihovu teritoriju još od 30. rujna ove godine gleda kao na fiskalni račun o kupovini žvakaće gume na kiosku, onda to govori ne samo o tome kakav je odnos gradonačelnika Stevana Bakića – može i predsjednika Aleksandra Vučića, u praksi je to 3. listopada pokazao ne spomenuvši ih, a znajući za njih – prema Hrvatima u Subotici i njihovim pravima koja im garantira i postojeći Statut Grada nego i o njegovom odnosu prema svim pravnim aktima kojima se regulira javni život jedne države, jednog društva i jednog grada. Jer pitanje hoće li na javnim natpisima, osim tri nabrojana, biti ispisan i četvrti jezik nije pitanje prekoračenja proračunskih sredstava (Grad to i tako ne plaća) ili pak skupe farbe i metala od čega su ploče sazdane nego je riječ o mnogo dubljem uzroku, ovoj vlasti i u mnogo težim slučajevima posve stranim i nepoznatim: empatiji, senzibilnosti i odgovornosti, što najbolje vidimo upravo ovih dana stalnim trpanjem pod tepih primarnih i proizvodnjom sekundarnih i tercijalnih problema.
Jedna od omiljenih radnji »ekvilibrista na žici legaliteta« oduvijek je bila traženje rupa u zakonu dok je Nikola Pašić to uprostio i upravo za ovu državu patentirao najprecizniju definiciju koja se u kontinuitetu provodi u praksi: »zakoni su za protivnici«. U slučaju svih nivoa sadašnje vlasti »rupe« i »protivnici« čine savršen spoj njezinog funkcioniranja.
Z. R.
