Širom Vojvodine
U srcu europske poljoprivrede
Ivana Horvat, rođena Subotičanka, dio je tima svjetske tvrtke koja radi na ispitivanju novih kemijskih zaštitnih sredstava za poljoprivrednu proizvodnju za koje konačno odobrenje za uporabu daje Europska komisija. Iz obiteljskog doma otišla je nakon završetka srednje škole. Prvo na studij u Zagreb, zatim zbog posla u Zadar, potom Rijeku, a posljednjih osam godina adresa joj je u Milanu.
Zagrebačka top studentica
Ivana je rođena 1983. godine u Subotici gdje je završila osnovnu i srednju školu. Završila je prirodni smjer u gimnaziji, a taj smjer odabrala je jer ju je uvijek zanimalo sve što se događa u prirodi.
»Bavila sam se i sportom, najduže sam trenirala plivanje i moderni balet. Natjecala sam se u oba sporta. U plivanju najbolji rezultat mi je bio drugo mjesto na jednom maratonu, a u modernom baletu sam sudjelovala na republičkim natjecanjima i tu smo redovito osvajali prve nagrade«, kaže Ivana.
Kada je došlo vrijeme odluke o budućem zanimanju, Ivana je bez razmišljanja odabrala agronomiju. Kako kaže, nije sebe mogla zamisliti samo u uredskom poslu.
»Mama je na svom poslu uvijek bila u kontaktu s agronomima, dida je imao voćnjak i rado sam tamo išla. Izgledalo mi je lijepo biti doktor za biljke i zato se odlučujem za studij agronomije, smjer zaštite bilja«, priča Ivana.
Kako nije imala dvojbe oko toga što studirati, tako nije dvojila ni gdje studirati. Zagreb je bio jedini izbor, a uz to tamo joj je već bila sestra.
»Država Hrvatska davala je stipendije za studente iz dijaspore, međutim ja sam na prijemnom na fakultetu bila među 10 najboljih studenata i dobila sam stipendiju Ministarstva znanosti Republike Hrvatske za posebno nadarene studente. Tu stipendiju primala sam do kraja studija i imala sam mjesto u studentskom domu«, priča Ivana o svojim zagrebačkim danima.
Posebno ju je na studijama zanimala fitopatologija, pa se kao studentica uključila u jedno istraživanje, a podatke iz tog istraživanja koristila je u svom diplomskom radu. Pojašnjava da se istraživanje odnosilo na novi fungicid, s novim načinom djelovanja, a koji se trebao koristiti u zaštiti od botritisa, bolesti na voću i vinovoj lozi. Istraživanje je trebalo pokazati kako djeluje i pojavljuje li se rezistentnost na njega.
»Studirala sam još po starom programu, to su bili ozbiljni studiji, tražilo se puno znanja, ali imala sam sreće jer sam upala u jednu zaista dobru generaciju, koju su zvali top studenti. Jedni druge smo vukli, poticali i sada sve moje kolege rade na značajnim mjestima u Hrvatskoj kao agronomi«, kaže Ivana.
Terensko znanje
Posao u struci dobila je odmah nakon studija, i to u Zadru kao voditeljica zaštite bilja u jednom velikom, tehnološki naprednom voćnjaku.
»Fenomenalno iskustvo, možda moj omiljeni posao. Taj posao bio je prilika za stjecanje jednog velikog iskustva, mada bilo je naporno, ali biti na terenu i vidjeti ono što si do sada gledao samo u udžbenicima neprocjenjivo je iskustvo koje mi je koristilo u mom daljnjem radu. Kao zaštitar bilja mislim da svatko treba proći to iskustvo terenskog rada«, kaže Ivana.
Tamo je provela tri godine, a 2013. godine preselila se u Rijeku, gdje je bila dio tima koji je praktički od nule napravio novi proizvod za zaštitu bilja.
»Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju nisu sva stara sredstva za zaštitu bila usklađena s rigoroznim zakonima Europske unije. Moj tadašnji šef je s kemičarima napravio novu formulaciju postojećeg proizvoda koji je bio i na tržištu Hrvatske i na tržištu Srbije. Taj proizvod je priznat i prodaje se na talijanskom tržištu. To je bio zahtjevan projekt, jer su dosjei da se uopće može pristupiti Europskoj komisiji koja odlučuje može li taj proizvod uopće ići na tržište vrlo kompleksni. Moj posao je bio da odlučujem na kojim kulturama ćemo raditi istraživanja, kakva istraživanja i vodila sam ta istraživanja u Italiji. To su istraživanja gdje se dokazuje efikasnost našeg proizvoda i gdje se utvrđuje postojanje ili nepostojanje rezidua i može li taj proizvod dalje ići na tržište«, pojašnjava Ivana rad na poslu na koji je došla tako što se prijavila na natječaj.
Kako kaže, riječ je o proizvodu koji ima trostruko djelovanje, kao baktericid, fungicid i insekticid i jedini je takav preparat registriran na tržištu Italije, a koliko Ivana zna i na teritoriju cijele Europske unije. Njegova prednost je što se koristi prije vegetacije, tako da nema rezidua u voćarskoj, vinogradarskoj i proizvodnji maslina.
Ulazna karta za Italiju
Rad na tom projektu Ivani je otvorio nove mogućnosti, pa je nakon završetka projekta posao dobila u jednoj svjetskoj kompaniji koja se bavi istraživanjem zaštitnih sredstava za biljnu proizvodnju. S obzirom na iskustvo, odmah je dobila stalni posao i preselila se u Milano.
»Na ovom poslu sam od 2016. godine. Prvo sam više radila terenski dio, a sada više radim data management, znači sada se više bavim obradom podataka nego što sam na terenu. Na terenu radimo probe i tako dokazujemo efikasnost preparata i eventualne rezidue u proizvodima koji kasnije idu za ljudsku ishranu«, kaže naša sugovornica i pojašnjava da radi za privatnu multinacionalnu tvrtku koja ima biznis diljem svijeta.
Istraživanja koja se rade u Italiji ista su kao i u drugim državama Europske unije i dosjei koji se rade i kasnije evaluiraju u Europskoj komisiji rade se u svim državama, u različitim klimatskim uvjetima.
Naručioci posla su najveći proizvođači zaštitnih sredstava u biljnoj proizvodnji.
Kaže, na život u Italiji sada se već naviknula, ali je na samim počecima najveći problem bilo talijanski jezik koji nije govorila.
»Kao što sam rekla, radimo paneuropske poslove i službeni jezik je engleski. Lokalni dio je na talijanskom i to mi je bilo najteže. Biti tu, a da ne razumiješ i da tebe nitko ne razumije. Bilo je teško bez znanja talijanskog dogovarati se s poljoprivrednicima koji nam ustupaju zemlju za naše probe. Što se tiče načina rada u Hrvatskoj i Italiji, rekla bih da su to potpuno dva različita sistema«, prisjeća se Ivana svojih početaka u Italiji.
Zaštita pod kontrolom
Ivana je prava osoba za pitanje koliko današnja suvremena intenzivna proizvodnja ne može bez sredstava zaštite. I kako to pomiriti sa zahtjevima tržišta za zdravstveno sigurnim proizvodima.
»Mislim da je tu glavnu ulogu igrao razvoj analitičke znanosti što nam je dozvolilo da imamo dublji uvid u to kako neka kemijska sredstva djeluju. Sigurno se više pažnje počelo obraćati na to tek kada su se počeli pojavljivati zdravstveni problemi. Mnoga zaštitna sredstva skinuta su s tržišta, sva prolaze nove, puno rigoroznije kriterije da bi ostala na tržištu ili ponovno stavljena s nekom novom formulacijom, ali s istima aktivnim tvarima. Zakoni Eurospke unije su rigorozni što se tiče dozvoljenih ostataka u namirnicama«, kaže Ivana.
Neka zaštitna sredstva koja se još uvijek mogu koristiti u Srbiji ne mogu se pojaviti na tržištu EU, ali će se i Srbija, ako želi u Europsku uniju, morati prilagoditi zakonima EU.
»U EU se dosta rigorozno provode ti zakoni, puno inspektora izlazi na teren, uzima se puno nasumičnih uzoraka koji se analiziraju. Naravno, nikada nećemo imati savršenu situaciju, ali težimo tome. Možda ide sporo, ali primjećuje se napredak u tome da se poljoprivrednici više drže zakona, da paze kako tretiraju svoje biljke i sve su više svjesni koliko je važno da proizvodi budu zdravi za ljudsku ishranu«, kaže Ivana i dodaje da je edukacija poljoprivrednika vrlo važna karika i na tome se radi.
»Da bi se moglo pristupiti bilo kom zaštitnom sredstvu u biljnoj proizvodnji, uz to što se mora biti registriran poljoprivrednik, moraju se proći i obuke. U Hrvatskoj sam imala dozvolu da radim kao predavač za poljoprivrednike. Na kraju se polažu testovi i tek poslije toga poljoprivrednici mogu dobiti pristup kupnji sredstava za zaštitu bilja. Edukacija je kontinuirana i na svakih pet godina mora se obnoviti znanje. Poljoprivrednici se pomlađuju, a mladi su odrasli s tom sviješću o pravilnom korištenju zaštitnih sredstava«, pojašnjava naša sugovornica.
Kako kaže, Milano nije neko agronomsko središte, ali za sada ostaje tamo. Preuzela je neke nove poslove u tvrtki u kojoj radi. Ideja za dalju budućnost ima, ali su, kako kaže, na čekanju.
Što se tiče dolaska u Suboticu, nema pravila. Nekada dođe i dva-tri puta tijekom godine, a ove godine prvi dolazak bit će joj za Božić.
»Naravno, voljela bih da je tih dolazaka više, ali moj partner je sa Sardinije, pa dok obiđemo njegovu obitelj ode nam dosta vremena. Volimo i putovati te se ne stigne češće dolaziti i duže biti doma«, kaže Ivana.
Subotica joj nedostaje, prije svega obitelj i prijatelji, ali kaže većina prijatelja je otišla iz Subotice tako da su navikli da su daleko jedno od drugih, da se sreću ne u Subotici već na drugim mjestima.
Z. V.
