Kolumne
Kada on postane mali...
Biti ignoriran – a svakome se to dogodilo, ili se može dogoditi u životu – zacijelo je jedan veoma neugodan osjećaj. Onaj koji ignorira – ako iza toga ne stoje neki drugi motivi koji su, recimo, vezani za nečistu savjest – najčešće na taj način želi pokazati svoju (nad)moć nad drugim bićem dok se onaj koji je ignoriran obično osjeća pokislim, poniženim, a nerijetko i uvrijeđenim što vrlo brzo izaziva i osjećaj srditosti, gnjeva, pa i želje za osvetom. Naravno, u ovisnosti o okolnostima i kasnijem odnosu snaga kao najjačim adutom za provedbu te namjere. U svakom slučaju, ti osjećaji, ma koliko kod ignoriranog bili potisnuti, su jaki i mudra osoba ignoriranje drugih si ne bi smjela niti priuštiti, a ako to i (u)radi reakciju kad-tad svakako može očekivati.
U priči koja nam je već puna dva mjeseca dobro poznata okolnosti su takve da se njihov rasplet teško može predvidjeti, ali su zato metode dobro poznate. S jedne strane stoji On i svita mu koja uporno ignorira realnost, a s druge oni sa zahtjevima koje i orangutan razumije. Za Njega i svitu mu – recimo kod većine subotičkih medija – oni ne postoje: nema ih na Trgu slobode kako u isto vrijeme i u točno određenoj minutaži sa svojim transparentima šutke stoje, a nema ih ni tamo negdje preko puta Elektrovojvodine kako rade isto što i građani u središtu grada. Kada ih tako nema niti u jednom kadru ili novinskom retku, nema, naravno, niti priče o njima: zašto su tamo, što ih motivira da po ovoj zimi izađu iz svojih domova i na ulici stoje i šute; traže li nešto, jesu li nečime nezadovoljni i sve tako nekakva pitanja koja se idealno uklapaju za pristojnu novinsku reportažu o običnim građanima s neobičnim dlanovima i čudnim ponašanjem. Dodatni motiv za jednu pristojnu reportažu svakako bi bila činjenica da je među tim čudnim sojem ljudi već više od mjesec dana najviše mladih, pa čak i onih koji tek za koji mjesec mogu podnijeti zahtjev za dobijanje osobne iskaznice. Ljudi, dakle, koji »ono pravo« ignoriranje do sada još nisu niti doživjeli, ako izuzmemo ono u krugu obitelji ili u školi kada ti nastavnik uzvraća za nestašluk (možda i bezobrazluk) ili pak simpatija jer ju jednostavno »smaraš«.
Da, boli taj osjećaj kada imaš osjećaj da si manje vrijedan, nedorastao problemu, možda i kriv zbog nečega a da ni sâm ne znaš zbog čega. Povlačenje u sebe, introvercija, gubitak samopouzdanja, nerijetko i depresija posve su normalne posljedice takvog neprirodnog i nepravednog odnosa među ljudima. Jer, izostalo je povjerenje, a samim tim i mogućnost za dijalog sasječena je u korijenu. I, što drugo preostaje negoli...?
Povlačenje u četiri zida svoje sobe, učionice ili u najgorem slučaju nekog kafića u kom će se raspravljati o temama o kojima matorci i tako nemaju pojma niti ih to zanima. Da, to je idila koju onaj koji ignorira najviše voli: glupo, pametno, mlado, staro – svi jedno stado. I pod kontrolom.
Ima, međutim, jedan detalj na koji On i svita mu nisu računali: što kada Ga oni također ignoriraju, a što se već brat-bratu više mjesec dana događa? Sliku iznenađenja već smo vidjeli kada ih je za vrijeme jednog od svog bezbrojnog obraćanja samo po jačini buke koju su pravili prebrojao da ih ima 600. I to kroz zatvoren prozor! Iznenađenje, međutim, do dana današnjega traje, jer se pokazalo da oni vode igru i da je svaki Njegov potez ne samo iznuđen nego i improviziran: na direktora koji u dvorištu škole meditira oni ispred sviraju Balaševića, na Njegove crnokapuljaše oni pod baka Zagorkinom terasom pjevaju serenadu Izađi mala, na Njegove kuće od čokolade s prozorima od marmelade kažu jednostavno: »Ne tražimo mi to«, na Njegove kobre pozovu sto tisuća građana na Slaviju, na Njegovu blokadu nastave teta Slavici na stubište ostave udžbenike za razbijanje dokolice tijekom raspusta... Evo sad se pojavila i grupa hrvatsko-ukrajinskih mladih špijuna, prerušenih, naravno, u studente koji su kao takvi vršljali i po beogradskim fakultetima!
I gledaš Ga i slušaš i sve češće vidiš kako podiže ton, viče i urla, maše rukama i stišće ih. Pa onda surfaš malo po društvenim mrežama i sve češće Njegovu sliku vidiš usporedo s nekim srditim likom s čudnim brčićima – kojemu je Boris Dežulović posvetio cijeli jedan znanstvenofantastični roman pod nazivom Christkind – i mašta ti odjednom postane svašta. I koliko god se takav činio moćnim i velikim, on se odjednom piše malim, a Oni velikim slovom. I sve to samo zbog ignoriranja.
Z. R.
