Širom Vojvodine
Nakon stoljeća 136 potomaka
Prije točno stotinu godina, 1924., vjenčali su se Elizabeta Gabrić i Stipan Dulić Frasin.
Stipan ili Stipe, kako su ga mnogi zvali, rođen je 27. prosinca 1901., od roditelja Nikole i Đule, rođene Dulić, a preminuo je 1992. godine. Bio je član Bunjevačkog momačkog društva i gradski bandaš 1920. godine.
Elizabeta – Liza, kako su je svi zvali, rođena je 24. rujna 1903. godine od roditelja Laze Gabrića i Mande, rođene Vukov, a preminula je 1971. Bila je kao djevojka članica Katoličkog divojačkog društva.
Ovom svijetu, narodu i Crkvi darovali su i iza sebe ostavili, do sada, 136 potomaka, a uskoro se očekuju i novi članovi ove brojne obitelji.
Prikupljeni podaci i izrađeno obiteljsko stablo
I sami potomci, osobito oni mlađi naraštaji, ne poznaju se osobno. Stoga su se okupili unuci i unuke i odlučili napraviti obiteljski susret, kako bi se mlađi naraštaji upoznali, pa i zbližili.
»Sestra Nevenka i ja već nekih pet do sedam godina planiramo ovaj skup, no, nikako nismo uspjeli naći odgovarajući termin i do kraja se organizirati. Prošle godine kada sam vidio da blagdan Sv. obitelji pada na nedjelju, a želja nam je bila okupiti se između Božića i Nove godine budući da tada dolaze i oni koji žive izvan Subotice i okolice, odmah sam zakazao misu kod franjevaca i precizirali smo datum našeg susreta. Okupili smo organizacijski odbor i primili se posla. Prikupljali smo podatke, te se i sami iznenadili podatku da su se majka i dida vjenčali 1924. godine i da se baš poklopilo da će naš susret biti u sklopu stote godišnjice njihova vjenčanja. Osnovni cilj ovog okupljanja je da oživimo sjećanja na majku i didu, da se okupimo, oni mlađi koji se ne poznaju da se upoznaju i da učvrstimo naše obiteljsko zajedništvo«, priča Franjo Dulić, idejni tvorac ovoga skupa i jedan od unučadi spomenutih Elizabete i Stipana.
Po njegovim riječima obiteljsko stablo je za ovu prigodu izradio Gabriel (Gavro) Dulić, a Nevenka Tumbas je napravila prezentaciju u kojoj su prikazani podaci i stare fotografije.
»Mi kao unučad majke i dide smo sada postavili temelje, izradili stablo i pokrenuli okupljanje, a sada je na mladima da to dalje nastave. Bogu fala pa nas ima, a budući da još ima puno praunučadi koja se još nisu ni podomila, tek će nas biti. Ni sami nismo bili svjesni koliko nas je potomaka dok nismo sjeli i počeli prikupljati podatke, tako da je ovo bilo i nama zanimljivo. Nažalost, većina naših roditelja su se preselili u vječnost, a oni koji su još s nama bili su nam izvor informacija. Ono što me dodatno raduje jeste da smo za ovu prigodu i obnovili majkinu i didinu grobnicu i što je ona u našoj familiji. Jednom prilikom mi je dida Stipan rekao ‘čuvajte, dico, ovu grobnicu, u njoj su tri žene koje su imale po 14 dice’. Bogu fala, sačuvali smo je i ostala je u našoj familiji«, priča Franjo Dulić.
Sjećanje na didu i majku
Na ovome susretu potomaka okupilo se oko 120 ljudi, a najstariji među njima bio je Antun Dulić sa svojih 93 godine.
»Jako sam zadovoljan i sritan da sam mogo doć na ovaj susret. Nisam najboljeg zdravlja, al ovo nisam želio propuštit. Teško da ću doživit ponovni susret, al sam zafalan svima koji su se potrudili i ovako nas sitili na naše roditelje i dicu. Puno tog pamtim i znam da mami i bači (kako smo zvali oca) nije bilo lako, često su se selili i tribalo je sve nas odranit, ali sad kad bi ovo vidili, bili bi sigurno sritni«, priča Antun. Uz njega na skupu je bila i najmlađa kći Blaženka (81 godinu) dok s. Jasna (84 godine) nije mogla doći zbog bolesti, te s. Ignacija (87 godina) zbog udaljenosti i bolesti nije bila.
Antun nam je ispričao i kako su se on i njegove dvije sestre Ružica i Mira rodili u Jarmini (naselje blizu Vinkovaca – Hrvatska), te da su njihovi roditelji živjeli u raznim mjestima, odnosno selima a tamo su se i djeca rađala. Tako su kao obitelj živjeli: u bajmačkom i tavankutskom ataru, potom u Hrvatskoj, na Gabriću, na Bikovu, u Đurđinu kod pruge, a kasnije su izgradili svoj salaš koji je bio s lijeve strane na ulasku u Đurđin kada se ide iz Mišićeva, na kom je i on sam živio do preseljenja u Suboticu.
Elizabeta i Stipan su izrodili 14 djece: kao bebe i mala djeca su umrli (Mićo, Gabor, beba bez imena i Nevenka), a ostali desetero su: Manda (1927. – 2009.) kasnije s. M. Cecilija u samostanu Pohođenja Marijina u Zagrebu, Terezija (1929. – 1997.), Antun (1931.), Ružica (1933. – 2022.), Mira (1935. – 2018.), Justina (1937.) kasnije s. M. Ignacija u samostanu Pohođenja Marijina u Zagrebu, Julija (1938. – 2024.), Marija (1940.) kasnije s. M. Jasna u samostanu Družbe Kćeri milosrđa (Blato i Subotica), Blaženka (1943.) i Stipan Braco (1945. – 1988.).
Dakle, od desetero žive djece tri kćeri su časne, a njih sedam se podomilo i ostavilo 21 unuče: +Marin, Gabriel, Ivan, Marija, Suzana, Ljiljana, Krešimir, Jacinta, Franjo, Ivan, posinak Žarko, Tugomir, Elizabeta, Ružica, Gordana, Nevenka, Anđelka, Davor, Zdenko, Silvija i Željka. Elizabeta i Stipan imaju i 64 praunuka, te 41 šukununuče.
Unuci su na kraju susreta ovako zahvalili majki i didi: »Majko i dida, danas bi vam mogli čestitati 100. godišnjicu braka, te se ovom prigodom zahvaliti i za živote svih nas – vaših potomaka, kojih za sada ima 136. Hvala vam što smo baštinili od vas, priko naših roditelja ljubav prema katoličkoj vjeri i ponos na našu lipu bunjevačku granu hrvatskog naroda«.
Ovom prigodom, po riječima Franje Dulića, dogovoreno je kako će se sljedeće godine, na isti datum ponovno svi okupiti na misi za majku i didu, te da će sljedeći susret biti 2030. godine.
Ž. V.
