Širom Vojvodine
Nije život završio one večeri kada su nas otjerali
Mogao je Viktor Koska ostati živjeti u Srijemskoj Kamenici ili Novom Sadu, mogao je ispuniti očevu želju i završiti građevinski fakultet, mogao je još puno toga da njegova obitelj nije nakon višegodišnjih prijetnji, pritisaka, pa i fizičkog napada morala 1993. godine napustiti Srijemsku Kamenicu. Tada trinaestogodišnji Viktor s obitelji se preselio u Zagreb. Pored svega, naglašava da ne voli sebe nazivati žrtvom rata, ali ono što je proživjela njegova obitelj odredilo je njegov kasniji angažman na pitanju zaštite prava i integracije nacionalnih manjina.
Od prijetnji do fizičkog napada
Obitelj Koska trpjela je višegodišnje uznemiravanje i prijetnje susjeda. Ustaško »U« na kući, prijeteći pozivi, prijeteća pisma, mrtve životinje u dvorištu bila je od početka 90-ih svakodnevica ove hrvatske obitelji. Prvo prijeteće pismo dobili su još 1989. godine, nakon »antibirokratske revolucije« u Vojvodini, kada im je poslano pismo s mrljama od krvi i slikama zaklane djece.
No, jedan događaj iz 1992. godine posebno je bio traumatičan.
»Bilo je to u kolovozu 1992. godine. Zazvonio je telefon, tata se javio, da bi s druge strane čuo pitanje je li to klaonica. Odgovorio je da su pogriješili broj, naivno misleći da možda stvarno traže klaonicu. Odgovor je bio da oni nisu pogriješili broj, i ako nije klaonica doći će oni za tri dana, pa će biti«, faktografski, poslije više od 30 godina, Viktor slaže detalje.
I zaista, poslije tri dana došli su susjedi, okružili njihovu kuću u Gajevoj ulici, kako vjeruje Viktor, s namjerom da ubiju njegovu četveročlanu obitelj. Sretna okolnost bila je što je sestra bila kod bake u Novom Sadu, a roditelji i on u kući susjeda.
»Pri povratku kući vidjeli smo njih četvericu oko naše kuće i čuli povike ‘ustaše sad ćete dobiti svoje’. Tata je poslao majku i mene da trčimo nazad kod susjeda, a on će ih pokušati zadržati koliko može. Sjećam se kako su tatu srušili i udarali. Mi smo vikali ‘upomoć milicija’, a oni su odgovorili kako je to srpska milicija i ako će nekome pomoći, ‘pomoći će nama, a ne vama’. Do kuće susjeda bilo je oko 300 metara, a meni se to činila kao vječnost. Polako su se palila svjetla u kućama, ali iz hrvatskih kuća nismo mogli očekivati pomoć jer su i sami bili uplašeni. U kuću su nas primili susjedi kod kojih smo bili te večeri, Srbi. Mama i ja smo ušli u kuću i kada je tata vidio da smo na sigurnom, nekako se oslobodio napadača i krenuo trčati ka kući susjeda. Napadači su provalili kroz kapiju njihove kuće. Izašao je vlasnik kuće s lovačkom puškom i kazao da smo pod njegovom zaštitom, da nema metaka za sve, ali da će prva dvojica koja budu krenula dobiti metak«, priča Viktor.
Kaže kako su napadači vjerojatno očekivali da će se dogoditi kao i u drugim mjestima u Srijemu da će lokalni Srbi ostati po strani ili pomoći njima.
»To što su na našu stranu stali naši susjedi Srbi mene je odredilo kasnije u životu«, kaže Viktor.
Sjeća se da je policija koja je došla te večeri s napadačima otišla na pivo, a od tužbe koju su podnijeli Općinskom sudu u Novom Sadu dobili su rješenje da je riječ o svađi susjeda i da nema elemenata za napad na nacionalnoj osnovi. To rješenje Općinskog suda i sva prijeteća pisma obitelj Koska čuva i danas.
Da bi spriječili dalje napade, primili su kao podstanare jedno vojno lice, a otac je otišao u Zagreb, gdje je i završio studij građevine, kako bi pokušao naći posao i pripremio teren za preseljenje obitelji.
»Ja sam se nadao da nikada nećemo otići. Bio sam dijete i možda nisam oko sebe primjećivao znake koji su jasno pokazivali da nam u Srijemskoj Kamenici više nema života. U leksikonima koji su tada bili popularni među učenicima na pitanje što mislite o Viktoru Koski, pola učenika u razredu napisalo je ‘ustaša’, ‘tuđmanovac’, ‘treba da ga se ubije’«, kaže Viktor i naglašava da sebe ne voli vidjeti kao žrtvu rata.
»Za mene su tih godina bile važne dvije stvari. Prvo da su nam te kobne večeri pomogli lokalni Srbi i da Srba nije bilo, mi bismo bili mrtvi. Druga stvar je da tih 90-ih u Hrvatskoj okolnosti za pripadnike srpske manjine nisu bile znatno bolje. Kada smo se preselili u Hrvatsku, vjerovali smo da se tako nešto Srbima u Hrvatskoj, naročito u mjestima gdje nema ratnih djelovanja, ne događa. Ali kada smo dali u novine oglas da mijenjamo kuću, nama se na oglas javilo stotine obitelji. Onda dođemo na adresu kuće koja je ponuđena za zamjenu, a na vratima se pojavi uniformirana osoba i kaže ‘ova kuća je zauzeta, tražite drugu’. Ili kada sjedite u kući obitelji kao što je naša i vidite da se toj obitelji događa slična situacija, tada razvijete osjećaj solidarnosti da se ovako nešto ne smije nikome događati. U ružnim vremenima dobrim ljudima događaju se jako gadne stvari. I moramo raditi na tome da tim dobrim ljudima pokažemo da ima ljudi koji će stati uz njih i u tim vremenima. Nije nama bila dovoljna jedna srpska obitelj da ostanemo u Kamenici, bilo je potrebno društvo koje podržava takvu obitelj, a toga tada u Srbiji nije bilo. Ne samo društva već i države. Meni je važno da iz takvog iskustva ne izađe neka patologija etničkog, isključivog nacionalizma, već da se na toj priči svjedoči da se može biti nešto drugo. U obitelji koja nam je pomogala ja vidim ideal što bi ljudi trebali biti u takvim okolnostima«, kaže Koska.
Obiteljska trauma odrednica daljnjeg rada
Iako je očeva želja bila da završi građevinski fakultet, Viktor je shvatio da to nisu njegovi afiniteti i nakon prvog semestra napustio je studije i naredne godine upisao Fakultet političkih znanosti.
»Jako me zanimalo zašto se mojoj obitelji dogodilo to što se dogodilo. S druge strane, vidio sam koliko je bilo teško, naročito mojoj majci, naći svoje mjesto u Zagrebu. Mama nikada nije dobila posao u Hrvatskoj, kao Mađarica nije mogla automatski dobiti hrvatsko državljanstvo. To je mene i akademski i profesionalno odredilo toliko da se tim pitanjima bavim do današnjeg dana. Ono što je tužno da su i nakon 30 i više godina ta pitanja i dalje aktualna«, kaže Viktor.
Odlazak na Fakultet političkih znanosti za Viktora je bilo prvo mjesto za koje je osjećao da mu Zagreb može ponuditi ono što je smatrao da je normalno i ono što bi imao u Novom Sadu da nije bilo rata.
»Kada u novoj sredini nemate socijalni kapital, kad ste opterećeni time da vas ljudi gledaju na drugačiji način, da biste dobili neko priznanje tražite priliku u kojoj biste pokazali da možete biti dovoljno dobri, bolji od drugih, što znači da morate imati jaku motivaciju u sebi i puno se truditi. Na Fakultetu političkih znanosti vidio sam da postoje koncepti koji meni pomažu da razumijem, s društvenog i politološkog aspekta procese i raspada Jugoslavije i tranzicije u demokraciju, etničkih sukoba, prava nacionalnih manjina i da mi ponudi okvir kroz koji sam htio razumjeti što se to dogodilo mojoj obitelji«, kaže Viktor koji je bio student u generaciji koja je dala četvero sveučilišnih profesora, nekoliko savjetnika u Vladi i Svjetskoj banci.
U vrijeme izbora 2000. godine Viktor se uključio u građanski aktivizam, kao promatrač na izborima u GONG-u, na fakultetu je izabran za predstavnika studenta godine. Među imenima mladih perspektivnih studenata na fakultetu počelo se spominjati i ime Viktor Koska. Na drugoj godini studija dobio je stipendiju fondacije Soros za perspektivne studente društvenih znanosti i godinu dana proveo je u Americi.
»Dogodilo se da je upravo moje iskustvo izbjeglištva i tako vjernog osobnog svjedočanstva nacionalnog raspada države, nacionalnih manjina, zločina prema Hrvatima u Vojvodini nekako davalo težinu mojim akademskim ambicijama da se posvetim istraživanju zaštite nacionalnih manjina u Hrvatskoj i suočavanju s ratnim posljedicama u Hrvatskoj. Nikada ne znate za koje dobro vam se događaju ružne stvari u životu i da je meni one večeri kada su nas došli ubiti netko rekao da će jednog dana upravo to iskustvo biti ono koje će me istaknuti u moru fantastičnih studenata i otvoriti mi priliku za studij na najprestižnijim svjetskim sveučilištima i kasnije rad na savjetodavnim pozicijama u Vladi Hrvatske i na fakultetu i da ću moći dati svoj doprinos na izgradnji kvalitetnijih odnosa i Srbije i Hrvatske i sa srpskom manjinom u Hrvatskoj i da ću moći biti od koristi Zajednici prognanih Hrvata u Vojvodini, ja bih rekao da je to nemoguće. Međutim, baš to se dogodilo kod prijave za Soroševu stipendiju. Kada sam rekao da me kao bivšeg izbjeglicu zanima istraživanje izbjeglica u Hrvatskoj, naročito onih koji su istjerani zbog manjinske pripadnosti, netko je prepoznao kao potencijal za ono što bi te stipendije trebale generirati«, objašnjava Viktor kako je stigao na studij političkih znanosti u Seattleu na Sveučilištu Washington i kasnije dobio i stipendiju za ljetnu praksu u Koaliciji za Međunarodni kazneni sud u New Yorku.
»U jednom trenutku ste sebe doživljavali kao izbjeglicu koji baš nema puno perspektive, a za sedam godina imate 23 godine, volontirate u jednoj od najjačih međunarodnih nevladinih organizacija i svakoga dana idete u gradu Ujedinjenih naroda, upoznajete ljude s kojima prepoznajete neke vrijedne projekte koje kasnije možete donijeti u Hrvatsku. Stvarno sam imao osjećaj dužnosti opravdavanja te investicije u moje obrazovanje, i zbog moje osobne priče i zbog odgovornosti prema ljudima koji su nam pomogli i u Hrvatskoj, u Vojvodini, prema obitelji, a naročito majci koja je dolaskom u Zagreb jako puno žrtvovala za svoju obitelj. Da pokažem da život nije završio one večeri kada su nas otjerali«, kaže Viktor.
Nakon povratka u Zagreb nastavio je studije, ali i otišao korak dalje i s nekoliko kolega pokrenuo studentski časopis za društveno-politološke teme Mali levijatan koji, na što je Viktor posebno ponosan, i danas izlazi i ima regionalni značaj za mlade politologe i društvenjake. S još nekoliko kolegica koje su bile na studiju u Americi u suradnji sa Sveučilištem u Rodgersu organizirao je na Fakultetu političkih znanosti program ljetne škole građanskog obrazovanja i aktivizma, a kasnije se to proširilo na srednjoškolski program u nekoliko manjih sredina.
Magisterij na Oxfordu
Magisterij iz prisilnih migracija Viktor je završio na Oxfordu. Istraživao je uvjete povratka Srba u Hrvatsku, a za terensko istraživanje izabrao je područje Grada Gline. Područje je to koje je 90-ih pretrpjelo etnički progon stanovništva. Prvo su krajiške vlasti izvršile etničko protjerivanje Hrvata koji su tamo živjeli, 1995. godine domove je napustilo srpsko stanovništvo.
»Mene je jako zanimalo što je te Srbe iz Hrvatske motiviralo da se vrate već od 1998. godine u područje gdje je vjerojatno da će od većine biti percipirani kao neprijatelji hrvatske državnosti. Istraživanje sam radio 2006. i 2007. godine. Bilo je iza njih devet godina iskustva života nakon povratka. Očekivao sam da ću čuti da su dominantni problemi fizička nesigurnost bazirana na etničkim podjelama. Ali nakon prvih traumatičnih iskustava ljudi su kao pozitivno istaknuli gospodarsku suradnju što je pokazalo da postoji prostor za razvoj razumijevanja, solidarnosti«, kaže na sugovornik.
Na Fakultetu političkih znanosti bio je znanstveni novak, asistent na nekoliko kolegija, suradnik na nekoliko međunarodnih projekata. U prošlom mandatu Vlade Andreja Plenkovića bio je savjetnik u Uredu potpredsjednika Vlade iz redova srpske manjine na pitanjima društvenih djelatnosti i ljudskih prava.
»Puno me ljudi pitalo zašto sam izabrao da se bavim prognanim Srbima iz Hrvatske, a ne Hrvatima u Vojvodini. Tada mi se činilo da bih se u takvom istraživanju ja slomio, da bi mi bilo prebolno. Nisam bio siguran da bih na primjeru onoga što se neposredno dogodilo mojoj obitelji ja uopće mogao biti objektivan, a neutralan stav je iznimno važan u istraživanju takvih tema. Tragedija mora biti osnova za izgradnju društva i politika da se iz njih nešto može naučiti i da ta lekcija bude da idemo izgraditi društvo u kome se to može prevladati. Za mene je to značilo da pokušam pristupiti jednoj drugoj zajednici koja je imala slična iskustva u državi koju sam smatrao svojom novom domovinom, kojoj sam nacionalno pripadao i kojoj s ponosom pripadam i kojoj želim dati takav doprinos da se više nikada ne može dogoditi nešto što se meni dogodilo u meni najdražem gradu«, kaže Koska.
Trenutačno radi kao viši savjetnik u Agenciji za mobilnost i programe Europske unije. Radi i na doktorskoj disertaciji, a tema je integracija Srba izbjeglih u novu sredinu, na primjeru Novog Sada. Surađuje sa Srpskim narodnim vijećem i Zajednicom protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata, a odnedavno i s nekim drugim saborskim zastupnicima nacionalnih manjina.
»Sa Zajednicom protjeranih Hrvata realiziramo projekt ‘Zagreb nije hladan grad’ u kome se želimo podsjetiti Hrvata koji su došli 90-ih kao migranti i prikazati njihove integracijske priče. Sa SNV-om surađujem kroz projekt čiji je voditelj prof. Nebojša Blanuša s Fakulteta političkih znanosti. Želimo razviti istraživački indeks kojim bi se mogla pratiti zaštita prava nacionalnih manjina u svakoj pojedinoj državi Europske unije. Isto tako, sa SNV-om i Zajednicom protjeranih Hrvata planiramo u ožujku jednu tribinu na kojoj bi se govorilo o manjinskoj zaštiti u Hrvatskoj i Srbiji i upozoriti na probleme i izazove koji još postoje«, kaže Viktor Koska.
Na kraju razgovora neizbježno je pitanje kakvo je njegovo mišljenje o tome je li se Srbija suočila sa zločinom nad Hrvatima 90-ih.
»U javnom prostoru u Srbiji teško je dobiti priznanje da je Hrvatima u Vojvodini bilo jako teško, da su bili izloženi pritiscima, likvidaciji, diskriminaciji; da se tu radilo o Hrvatima koji nisu bili politički neprijatelji. Čak i ljudima koji su iz građanskog miljea jako je teško priznati činjenicu da su u uvjetima kada nije bilo ratnih sukoba njihovi sugrađani hrvatske nacionalnosti bili primorani otići. U Hrvatskoj se, što zbog ulaska u EU, što zbog jakog civilnog društva polako razgovor o tim temama uveo u prostor javne rasprave. Ipak nešto znači što su predstavnici srpske manjine sudjelovali u nominalno konzervativnoj vladi, što postoje mjesta komemoriranja«, kaže Koska.
U Novi Sad poslije svega često dolazi. A koliko je vezan za Novi Sad govori i to što se vjenčao u crkvi Imena Marijinog u Novom Sadu.
Z. V.
