Širom Vojvodine
Emocija kao ključ postojanja
Rođen u Monoštoru, Denis Kovač svojim je životnim putem obogatio mnoge sfere umjetnosti i kulture. Sada radi kao knjižničar u ogranku Knjižnica Grada Zagreba u knjižnici Novi Jelkovec. Otac je troje djece. Kao književnik, autor dviju slikovnica inspiriranih svakodnevnim zgodama svoje djece, Denis prenosi toplinu i čaroliju roditeljskih trenutaka u svijet dječje literature. Njegovo stvaralaštvo ne staje na knjigama – već više od četiri desetljeća posvećen je i glazbi, stvarajući pjesme koje često izvodi na ulicama, gdje pronalazi autentičnu povezanost s ljudima. Denisov životni put oblikovan je velikim odlukama, poput napuštanja rodnog Monoštora tijekom nemirnih godina početkom devedesetih, te novim počecima u Zagrebu. Usprkos fizičkoj udaljenosti, snažno je vezan za svoje korijene, često se vraćajući u rodne krajeve i dijeleći svoju umjetnost s publikom diljem Vojvodine i Hrvatske. Kroz iskren razgovor, Denis otkriva što ga pokreće, kako emocija prožima svaki aspekt njegova stvaralaštva te zašto vjeruje da su jednostavnost i ljubav prema životu najvažniji principi kojima se treba voditi.
Svijet dječje literature
Autor je dvije dječje slikovnice koje su ocijenjene pozitivnim kritikama, a kako kaže, to su dječje knjige koje su nastale pisanjem pjesmica o raznim situacijama koje se su događale njegovoj djeci.
»Oni se okliznu, potrče, ja napišem neku pjesmicu o tome, moja djeca su mi oduvijek bila inspiracija u pisanju. Supruga mi je predložila, budući da sam i crtao te njihove zgode, da sve to spojim u jednu slikovnicu za djecu. U narednih dvije godine uspio sam izdati svoju prvu slikovnicu koja se zove Ajde mi čitaj, to je bilo 2015. godine, a prošle godine izdao sam drugu slikovnicu pod nazivom Muha. Ideja za drugu slikovnicu je nastala sasvim slučajno na jednom rođendanu moje djece. Uletjela je velika muha i sletjela na tortu, žena je totalno poludjela, djeca su počela gađati muhu igračkama, onda je moj sin uzeo komad torte i bacio ga na muhu, nastao je kaos, a muha je uspjela izletjeti. Zbog te scene je i nastala druga slikovnica koja bajkovito završava za muhu koja je u šlagastom ruhu izišla van, liznula krila i bila sretna što je ne samo živa, nego se i usput slasno počastila. Ova druga slikovnica čekala je oko sedam godina da ugleda svjetlost dana, budući da je sve to veliki financijski teret, pa se ovakvom poslu zaista mora pristupiti s ljubavlju. Uglavnom, ako nemate izdavača, a ja ne volim te rokove ni izdavače, prepušteni ste sami sebi. Stvaranje pjesama je zadovoljstvo, rado dijelim svoje radove«, kaže nam Denis Kovač.
Odluci da se bavi dječjom književnošću uvelike je pridonijela činjenica da je roditelj troje djece jer, kako kaže, inspiraciju uvijek crpi iz svoje neposredne okoline.
»Na primjer, ako mi pauk odnese auto, naravno da napišem pjesmu o tome, jer prvo pomisliš ‘Otići ću tamo i sve razbiti’, jer osjećaš da je to neka nepravda. Umjesto toga, ja napišem pjesmu i odmah se osjećam bolje. Isto tako, kada se moj sin posklizne, padne, spasi bubu iz vode i ja sam ponosan na njega što je tako human, napišem pjesmu o tome. Uglavnom, ta inspiracija uvijek dolazi iz bliske okolice. Jednog dana možda napišem pjesmu za Hrvatsku riječ«, našalio se Denis.
Planovi za organiziranje promocija slikovnica postoje, Subotica mu je ostala u fantastičnom sjećanju, a tu su naravno Sombor i Monoštor koji su, kako Denis kaže, nezaobilazni u njegovom životu. Imao je promocije prošle godine diljem Slavonije, ove godine će se potruditi doći i na našu stranu. Na pitanje planira li objaviti i neku zbirku pjesama za odraslu publiku, Denis odgovara kako ima dosta takvih pjesama.
»Svaka knjiga koju izdajete je kao nekakav financijski kolaps jer ti u nju moraš uložiti oko dvije do tri tisuće eura, a nažalost nema nekog načina da se ta investicija brzo povrati, recimo možda u nekih pet godina. Knjiga pjesama za odrasle po meni mora biti nekakav biser, a pjesama koji su biseri možda imam desetak, što znači da to nije dovoljno za knjigu. Imam stotine pjesama o raznim temama, ali to bi trebalo biti nešto vrijedno čitanja. Nekad mislim da je možda bolje i ne stvarati jer kao da bismo možda svi mi trebali tiše hodati kroz život, nekako više se okrenuti jedni prema drugima, a ne samo proizvodnji i stvaranju nečega«, odgovara Denis Kovač.
Pored izdavaštva vlastitih knjiga, Denis Kovač sudjeluje i na godišnjim susretima pjesnika Lira naiva, koji mu mnogo znače.
»Prošle godine je susret bio u Petrovaradinu, cijelu noć sam putovao, ali mi je bilo u srcu vrlo drago jer obožavam cijelu tu ekipu koja dođe. Puno je tu starijih ljudi, nema baš pomladak neki, što je šteta, ali je stvarno lijepo jer svi ti ljudi rade to s dušom. Volimo se vidjeti i družiti se, Katarina sve to odlično organizira i uvijek ima dio koji je malo vjerski, malo nacionalni, mada ja nisam ni najveći vjernik niti najveći nacionalist, čak malo i ignoriram tu pripadnost nečemu, ali me jako veseli doći i biti s dobrim ljudima«, kaže Kovač.
Uz književnost, tu je i glazba
Svoju svestranost Denis izražava i putem pisanja glazbe za vlastitu poeziju, a napravio je i nekoliko spotova za te pjesme koji se mogu pogledati na njegovom Youtube kanalu. Denis svira od svoje trinaeste godine, što znači da je već više od 40 godina u svijetu glazbe.
»Došao sam do toga da stvarno uživam u tome i proizveo sam puno pjesama, međutim sad sam postao malo kritičniji pa kad baš imam nešto za reći, onda to napravim. Vrlo je teško progurati pjesmu na radio, koliko god ona bila dobra, jednostavno to je sad sve neki korporatizam u pozadini pa onda to otežava. Ali jako me veseli sviranje, posebice kada dođem na ulicu. Osobno mislim da smo mi tu ne zbog materije nego zbog duha, nekako kad gledate nije materija to što nas vodi nego taj element duše. I onda mi je uvijek drago jer tu na ulici imam ljude koji su pozitivci, koji stanu, kao da postoji neki filter, sve one koji su loši, koji su nekakvi namćori, oni obilaze tebe koji sviraš i kao ‘što baš sad tu moraš’..., a ovi koji su pozitiva, oni stanu i uživaju. Ta glazba u stvari radi kao nekakav filter ljudi i onda naravno kasnije se ti družiš s njima i ostanete prijatelji do kraja života, a upoznali ste se na ulici. Emocija je ključ našeg postojanja. Imam na Youtubeu desetak spotova, imam još pjesama za koje nisu snimljeni spotovi nego su samo objavljeni s tih albuma koje sam prije radio. Imam dva albuma, jedan se zove Monoštor, to je bio prvi, on je izašao tamo negdje ‘96.-’97. godine, a drugi je Narandžasti dan, taj je izašao 2005. godine. Uglavnom, sad više nije to doba albuma nego ovako polako izbacujem kada nešto uradim. Inače moram reći da ja sad što radim u životu, imam skoro 60 godina, sve što radim, ja više uopće ne radim. U knjižnicu idem s velikom radošću, veselim se ponedjeljku, meni je super. Imam i hobi, to sviranje na ulici, kad idem svirati mene to veseli. Znate, nije ono kao moram ići... Prije kad sam bio gladan, zarađivao sam desetostruko manje nego danas kad odem svirati iz čiste ljubavi. Bio sam u Somboru, u Subotici i u Novom Sadu, svugdje sam svirao. Sviram po trgovima i jako me to veseli, moram reći da je narodu u Vojvodini još uvijek ostala ta duša velika i točno se to osjeti. Za razliku od Osijeka, Belog Manastira, gdje su ljudi malo stisnutiji. U Somboru čim sjednem ispred robne kuće, već se skupe ljudi, čak ona što prosi dođe tu i baci mi novac. Znači, to je fantastično kada tako dotakneš ljude«, priča nam Denis Kovač.
Vezanost za korijene
U Srbiju dolazi najmanje jednom godišnje, trudi se da to bude što češće, sukladno okolnostima koje, kako kaže Denis, u principu ne ovise više samo o njemu jer se mora prilagoditi i obvezama cijele obitelji. »Gledam dolaziti što češće, jedan moj prijatelj iz Bezdana pravi fini pileći paprikaš, onako pravi vojvođanski, pa te onda baš onako podsjeti na tu priču vojvođansku. Nemam više neke nekretnine u Vojvodini, ali jako se veselim kada dođem, imam puno prijatelja i poznanika u Somboru, Subotici, Novom Sadu, Beogradu, nisam nikad izgubio kontakt s njima«, nastavlja Denis.
Pitali smo ga prati li zbivanja u hrvatskoj zajednici u Srbiji putem medija ili kontakata s ovdašnjim poznanicima, na što nam odgovara kako ga politika kao ideja apsolutno ne zanima.
»Ja sam totalno apolitičan i totalno areligiozan. Tko god je našao sebi sreću u nečemu od toga, svaka mu čast, ja se neću miješati. Potpuno sam obrisao sve medije nevezano za njihovu lokaciju, ne pratim ništa, jednostavno gledam samo neke lijepe stvari. Kad mi netko kaže da je izašla neka dobra zbirka pjesama, netko je došao i napravio nešto lijepo, sve što je vijest tog tipa može proći. Političari bi trebali raditi iz ljubavi i iz srca, da pomognu ljudima za koje rade, međutim po meni to jednostavno nije slučaj. Brinem o stvarima koje mogu promijeniti, ovo što ne mogu, to me ni ne zanima više. Uživam u svakom danu, carpe diem što bi rekli«, govori Denis Kovač.
Budući da je osoba koja je živjela na različitim mjestima i prošla različita životna iskustva, pitali smo ga ima li možda neki osobni životni moto koji bi izdvojio i podijelio s našim čitateljima. Rekao je kako voli narodne mudrosti koje su i naši preci govorili.
»Jedna koja mi je baš onako zanimljiva i koje se držim je: Kad su pitali Budu da cijeli svoj život pokuša svesti u jednu rečenicu, što bi to bilo? On je rekao, ništa nije dovoljno važno da se za to zakačiš. Stvarno mislim da je moj životni moto kako smo tu zbog emocija, ne zbog materije. I gdje god nađem emociju, ja se kačim na nju, lijepim se, emocija je ključ našeg postojanja«, ističe Denis Kovač.
Planovi za budućnost
Na kraju smo Denisa pitali i za planove u godini koja je pred nama, a on je izdvojio upravo želju za nastavkom snimanja spotova za svoju glazbu.
»Moram priznati da imam puno materijala koje želim snimiti, koje želim dovršiti. Korona je bila nekakva loša situacija pa tad nisam uspio snimiti pet-šest spotova za koje sam završio muziku, pa bih onda volio dovršiti taj dio sa spotovima. Volio bih možda progurati još par pjesmica na radio koje mislim da zaslužuju da ih se čuje. Uglavnom nemam nikakvih napetosti, nikakvih rokova, samo uživam u životu i lagano stvaram onako kako mi dođe. Kad mi se crta, onda crtam, kad mi padne na pamet neka dobra pjesma, napišem je. Jednostavno ne mogu uopće zamisliti sretniji život od ovoga. Živim svaki dan kao da je posljednji, i jednog dana ću biti u pravu. Mislim da kad se čovjek pomiri sa svojom smrtnošću, s nekakavim životnim principima i pravilima, onda počne živjeti i uživati. Po meni je taj strah najgora stvar koju čovjek može imati. Stvari na koje ne mogu utjecati, neću brinuti o njima. Živim u sadašnjosti i živim baš lijep život«, zaključuje Denis Kovač.
Ivan Ušumović
