Širom Vojvodine
-24-01-25-08-58-52.jpg)
Skriveni dragulji Podunavlja
Nastavljajući predstavljanje baštine crkava u šokačkom Podunavlju u ovom broju predstavljamo slikarstvo u crkvama u Baču, Vajskoj, Bođanima i Plavni. Rad je objavljen u časopisu Nova riječ, a rezultat je projekta »Uloga osjećaja pripadnosti zajednici i prostoru u zaštiti na naslijeđa bačkih Hrvata Šokaca«, koji je financiralo Pokrajinsko tajništvo za visoko obrazovanje i znanstveno-istraživačku djelatnost uz potporu Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji.
Bač
U Baču se nalazi vrijedna riznica crkvenog slikarstva, koje se čuva u crkvi sv. Pavla, župnom dvoru i Franjevačkom samostanu. U crkvi sv. Pavla oltarnu je sliku naslikao Jozef Peški 1839. godine. Porodica Peški bila je slavna slikarska porodica. Njihov predak se doselio iz Moravske u Peštu, s njemačkom glumačkom trupom kao scenski slikar, gdje se kasnije posvetio crkvenom slikarstvu. Porodica je generacijama bila cijenjena i tražena, a naročito za oslikavanje oltarnih slika. Slika Sveti Josip iz 1847. godine, na jednom od bočnih oltara u istoj crkvi, djelo je slikara Jovana Kljajića iz Novog Sada. Slika Sveta Katarina Sijenska s Bogorodicom i Kristom jedna je od najstarijih na ovom prostoru. Izložena je u župnom dvoru u Baču, ranije samostanu časnih sestara, kamo je prenesena iz crkve. Na njenoj poleđini piše: »Ovu sliku je dao da se izradi plemeniti gospodin Johann Vilhelm Baron fon Pheffershaen komandant Petrovaradina, koja je odmah osvećena i čitana je sveta misa. Johan Fertl naslikao 22. januara 1730.«. Slika je crkvi u Baču darovana 1907. godine. U jednoj od prostorija bačkog župnog dvora čuva se i portret dr. Ludovika Hajnalda iz 1878. godine, autora Lošingera. Hajnald je bio nadbiskup, a kasnije i kardinal, koji je nadgledao izgradnju zgrade samostana. Konačno, sliku koja je izložena u hodniku prizemlja župnog dvora u Baču Bičevanje Krista naslikao je 1908. godine mađarski slikar Ferenc Lohr iz Budimpešte. Ovaj akademski slikar s Akademije finih umjetnosti u Münchenu ukrasio je brojne crkve širom Panonske nizine.
Franjevački samostan u Baču ne samo da je bogata galerija crkvenih slikarskih djela, već je i mjesto gdje se čuva kultura i tradicija Šokaca bačkog Podunavlja stoljećima unatrag. U njegovim odajama, zahvaljujući kolekcionarskom angažiranju fra Josipa Špehara, skladišteni su brojni etnografski predmeti, kao važan segment pokretnog materijalnog naslijeđa Šokaca od Berega do Plavne. Pod masivnim zvonikom, u uglu prizemlja samostana, nalazi se ikona poznata i kao Radosna Gospa Bačka. Sliku su iz svoje prapostojbine u Bosni donijeli upravo Šokci i to je spomen na svetište Gospe Gradovrške. Radosnu Gospu Bačku naslikao je slikar Dima 1684. godine, a okrunio je fra Jure Bačvanin 1685. godine. Milosni lik Radosne Gospe Bačke uvjerljivo povezuje Bosnu kao stari i Bačku kao novi zavičaj Šokaca. U franjevačkoj crkvi Uznesenja Marijina stoji nekoliko vrijednih djela poznatih autora. Franc Falkoner naslikao je sliku Stigmatizacija svetog Franje, oko 1774. godine. Tada je završena kapela na čijem se oltaru slika i danas nalazi, samo što su zidovi kapele naknadno uklonjeni. U lijepo oblikovanom baroknom oltaru nalazi se slika Sveti Antun Padovanski koju je naslikao glasoviti barokni umjetnik Paulus Antonius Senser. Slikarov umjetnički opus danas se može pratiti u Mađarskoj, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Njegovo djelo je i slika Sveti Rok, na kojoj je svetac prikazan uobičajeno sa štapom dok pored njega stoji pas. Sliku Posljednja večera u refektoriju samostana naslikao je također Senser. Ovo najmonumentalnije djelo šokačkog Podunavlja u Bačkoj datira iz 1737. godine. Do sada je više puta detaljno restaurirano, a zanimljivo je da je među restauratorima u jednom momentu zabilježen i već spominjani Mathias Hanisch (1805.), autor slika u crkvama u Beregu i Monoštoru.
.jpg)
Vajska, Bođani, Plavna
U crkvama u Vajskoj, Bođanima i Plavni također se nalaze slike, prije svega one na glavnim oltarima, veoma važne za crkveni život zajednice, ali ne toliko i sa stanovišta umjetničke vrijednosti. Nesporno je da i one predstavljaju bitan segment kulturnog naslijeđa zajednice Šokaca u Podunavlju Bačke. Kao posebna vrijednost ovdje ističe se slika koja stoji u vezi sa župom u Plavni, iz 1721. godine, a koja prikazuje svetog Jakova starijeg. Najvjerojatnije da je ranije bila u funkciji oltarne slike u lokalnoj crkvi. Na traci izvedenoj sivom bojom u donjem dijelu stoji natpis na osnovi kojeg se može pretpostaviti da su sliku na ove prostore donijeli franjevci iz Bosne. O vrijednosti ovog slikarskog djela govori i to što je, na prijedlog Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Petrovaradina, ono zaštićeno kao spomenik kulture 1969. godine.
.jpg)
Značaj slikarstva u šokačkim crkvama
Značaj šokačke zajednice za slikarstvo crkava u selima od Berega do Plavne treba promatrati s dva bitna stanovišta. Kao prvo, prisutnost katoličke zajednice bačkih Šokaca, svakako i s ostalima na ovom prostoru, a prije svega Mađara i Nijemaca, omogućilo je u danim povijesnim momentima nastajanje većeg broja slikarskih djela kroz namjensko angažiranje svih spomenutih i poznatih slikara, ali i onih koji nam danas nisu poznati. Kao drugo, vitalnost zajednice u prethodnom periodu omogućila je i očuvanje vrijednog crkvenog slikarstva na licu mjesta, što je značaj koji se najbolje može sagledati u usporedbi sa slikarskim djelima iz crkava onih naselja s nekada većinskim njemačkim stanovništvom, koja su u međuvremenu nestala ili su izmještena.
U budućem periodu, sadržajno, vrijedno i bogato naslijeđe crkvenog slikarstva u šokačkim crkvama Podunavlja u Bačkoj trebalo bi više podrediti suvremenim tehnikama interpretacije i tumačenja naslijeđa, kako bi ono postalo dostupno svima koji su za ovu temu zainteresirani. U tome bi trebala pomoći i činjenica da je svih sedam naselja koje Šokci nastanjuju u Bačkoj odnedavno sastavni dio UNESCO-ovog prekograničnog Rezervata biosfere Mura – Drava – Dunav. Ovaj prestižni i međunarodni status je diljem svijeta posvećen očuvanju prirodnog i kulturnog naslijeđa kroz ostvarivanje strategija održivog razvoja. Tako bi se, kroz promatranje prezentacije naslijeđa, zajednica Šokaca mogla povezati ne samo s ostalim zajednicama na prostoru gdje žive stoljećima, već i sa svim ostalim duž tokova Mure, Drave i Dunava, tamo gdje je ovaj rezervat proglašen (Austrija, Slovenija, Mađarska, Hrvatska i Srbija).
prof. dr. sc. Vladimir Stojanović
Izvor: Nova riječ
