Kolumne
Mogućnosti asocijacija složenih aluzija
Je li vam jasan naslov? E, ako jeste, – a naravno da jeste – onda možemo i na drugi sličan primjer: »Ustaše su ponovo napale Srbiju. Ja uvek nazivam stvari kako treba da nazivam. Iza svih ovih događaja stoji hrvatska obaveštajna služba, i mi imamo sve podatke«.
Iza ovih jednostavnih poruka gradonačelnika Subotice Stevana Bakića, izrečenih u subotu (25. siječnja) na Banijskom prelu – za razliku od tumačenja predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislava Žigmanova, predsjednice Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasne Vojnić, gradskih odbora Stranke slobode i pravde, Nove Demokratske stranke Srbije, Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara, oko 4.500 Subotičana na nedjeljnom prosvjedu od Prozivke do Patrije i mnogo više tisuća onih u svojim domovima – ne krije se govor mržnje neprimjeren ovom gradu nego, shvatili ste to vjerojatno već do sada, kristalno jasna aluzija na profesora Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Dinka Gruhonjića i studenticu Milu Pajić. Jer gradonačelnik stvari uvijek naziva onako kako treba.
Subotički Hrvati, studenti i građani Subotice čijim ušima i dušama ne godi ovakav tip narativa sada ne samo da mogu odahnuti nego bi se trebali pomalo i sramiti zbog toga što su promptno, i bez ikakvog razmišljanja, u izjavi gradonačelnika prepoznali aluziju na sebe kao ustaše, a ne onu pravu i toliko očitu o ustašama iz Novog Sada čije je vršljanje stiglo i do našeg grada. Dinko Gruhonjić, kao što je poznato, a nebrojeno puta potvrdili su to i sâm predsjednik Aleksandar Vučić i najpoznatiji istraživački novinar s ovih prostora Dragan J. Vučičević, već dugi niz godina radi na rušenju ove države, a Aleksandru Pajić i još nekoliko studenata-istoideologa najpreciznije je označio gradonačelnik Kraljeva Predrag Terzić pored karte Nezavisne Države Hrvatske, s ustaškim kapama čiji je jedini cilj stvaranje »velike Hrvatske«.
Ali, i pored toga što, kako sam kaže, »ima sve podatke«; i pored toga što iste podatke imaju i takvi autoriteti kao što su predsjednik države, glavni urednik Informera i trust najumnijih studijskih obavještajno-političkih analitičara, djeluje gotovo nevjerojatno da su Dinko Gruhonjić i Mila Pajić još uvijek na slobodi i da nesmetano i dalje rovare protiv ove države, njenog mira, stabilnosti i prosperiteta! Gotovo je nevjerojatno da država pokazuje toliku slabost i da vrhovna javna tužiteljica Zagorka Dolovac još nije našla vremena da protiv istih izda nalog za uhićenje i pokrene kazneni postupak za veleizdaju. Znajući je, vjerojatno je zatrpana gomilom posla kojim se svih ovih godina tako besprijekorno bavi, pa vjerojatno ne stiže i ovo. Ali, što bi rekao stari, gluhi i kljasti spasilac davljeniku: »Čovjek treba biti strpljiv, ne ide sve od prve«.
Ako smo sada utvrdili osnovno gradivo, a vjerujem da jesmo, pokušajmo dokučiti i ono najvažnije: gradonačelnikovu poruku. Kako se iz objašnjenog može razumjeti, iza njegovih saznanja da ustaše ponovno napadaju našu Srbiju stoji zapravo apel ne samo Zagorki Dolovac nego i svim časnim Hrvatima, među kojima ima mnogo prijatelja, kao i zavedenim studentima da ne sudjeluju u rušenju države, pa još ako iza toga stoji tako mračna pozadina.
I pored ovako jasnih aluzija, gradonačelnik je u svom nadahnutom i emotivnom govoru – ljudski je to – iznio i par diskutabilnih i par netočnih podataka. Koliko god da osobno volio muziku i stihove estradnog velikana Baje Malog Knindže, Bakić bi negdje u podsvijesti – makar samo zbog toga što je gradonačelnik svih Subotičana – morao imati misao o tome da ga veliki dio građana ovdje doživljava kao ekvivalent onoga kako Srbi u Vukovaru doživljavaju muziku, a posebno, stihove Marka Perkovića Thompsona. Koliku god imao razvijenu svijest o ravnopravnosti ljudi koji ovdje žive i koliku god imao skupštinsku većinu, bunjevački govor ne može imati kategoriju jezika, čemu u prilog govori činjenica da takvo što nije potvrdila nijedna katedra za jezik na ovdašnjim fakultetima niti bilo koja relevantna institucija (što ne znači da neće), jer bi se time potkopao najbitniji temelj Bečkog književnog dogovora, ustanovljenog još 1850. Koliko se god divio veličini spomenika koji od Jadrana zaklanja pogled prema Gradskoj kući, a s Korzoa prema Jadranu, inicijativu za podizanje spomenika kralju Petru I. Karađoređviću podnio je (o trošku građana) Bakićev prethodnik na funkciji gradonačelnika Bogdan Laban. I konačno: Aleksa Kokić, kao »saradnik, desna ruka Mile Budaka«, umro je od bolesti kao vojnik Kraljevine Jugoslavije 17. srpnja 1940. na Centinju. Dvije stotina šezdeset i sedam dana prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske.
Z. R.
