Intervju
Sve se vrti oko ljubavi
Na ovogodišnjem Velikom prelu u Subotici nastupio je i poznati glazbenik Neno Belan sa svojim bendom Fiumens. Belan ove godine obilježava četiri desetljeća profesionalnog bavljenja glazbom, od trenutka kada je potpisao svoj prvi ugovor s diskografskom kućom. Kako kaže, imao je sreće poći putem glazbe, iako je u to vrijeme bio pri kraju studija na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, što ga je moglo odvesti i u drugom smjeru.
Odlučivši se za glazbeni put, naš sugovornik je u međuvremenu postao »vlasnik« brojnih hitova zabavne i pop-rock glazbe te jedan od deset najizvođenijih hrvatskih autora. Slavu je stekao sa splitskim Đavolima i bezvremenskim pjesmama poput Pričaj mi o ljubavi, Stojin na kantunu, Jagode i čokolada, Ostani uz mene, Dugo toplo ljeto, Bambina, Điri điri i Cestom preko Zagore. Uslijedila je njegova, također zapažena, solo karijera s bendom Fiumens iz koje su nastale pjesme Vino noći, Dotakni me usnama, Rijeka snova, Ponoćna zvona, Ludo zaljubljen...
U svojoj dugogodišnjoj karijeri Belan je, među ostalim, nastupao i na Dori, Zadarskom festivalu, Melodijama hrvatskog Jadrana, Splitskom festivalu, etnofestu u Neumu te na Šibenskim večerima dalmatinske šansone i često osvajao prve nagrade. Godine 2008. s Fiumensima je dobio Porin za najbolji pop album, a album Tvornica snova je 2010. nagrađen Porinom u nekoliko kategorija – album godine, najbolji rock album, najbolja izvedba grupe s vokalom i najbolji koncertni album.
Suradnja s Massimom Savićem na pjesmi Zar više nema nas, za koju je Belan napisao tekst, također je donijela dva Porina, za najbolju vokalnu suradnju i za pjesmu godine. Dobitnik je i nagrade Hrvatskog društva skladatelja Milivoj Koerbler za skladatelja godine.
► Iza vas je četrdeset godina profesionalnog bavljenja glazbom. Iz ove perspektive, kako gledate na svoju karijeru, kakvi su je sve trenuci obilježili?
O tome bih Vam mogao pričati jedno tri dana. Ali ukratko, kada se osvrnem unatrag, bilo je uspona i padova, veličanstvenih trenutaka i razočaranja, ali ništa ne bih mijenjao, sretan sam što sam krenuo ovim putem i što je glazba moj poziv u pravom smislu te riječi. Tih četrdeset godina vezano je za profesionalno bavljenje glazbom. A i prije toga sam svirao u nekim skupinama, svirali smo klapsku muziku, dvije godine sam svirao mandolinu u jednom triju i tako zarađivao za džeparac. Višeglasje iz klapske muzike mi je čak pomoglo kasnije u pop rock karijeri. A 1985. potpisao sam svoj prvi ugovor s Jugotonom. Urednik u toj kući bio je čuveni Siniša Škarica. U to vrijeme bio sam na posljednjoj godini studija elektronike i kada mi je ponuđen ugovor bilo je pitanje kojim putem krenuti. Bila je to velika odluka, jer mogao sam propasti kao glazbenik za mjesec dana. Ipak, srce me povuklo glazbi, nije to bila racionalna odluka. Ali krenule su svirke po bivšoj državi, prvi album i eto tu sam gdje sam. Ponosan sam na čitavu svoju karijeru, na sve uspjehe, ali i na neuspjehe, jer su mi oni omogućili da na greškama učim.
► Jubilej planirate proslaviti i koncertima. Kažite nam više o tome...
Planiramo veliki koncert 8. ožujka, za Dan žena, u zagrebačkoj Areni. To će nam biti do sada najveći koncert u karijeri. Planiramo svirati četiri sata, duže od Brucea Springsteena. Bit će puno gostiju i muzičara na bini, imat ćemo kompletnu gudačku sekciju, udaraljke, klapu... Gostovat će Cubismo, moja kćer u dvije pjesme, jedan gost iznenađenja... Što se tiče Srbije, jubilej ću proslaviti 21. ožujka koncertom u Novom Sadu, u SKCNS-u. Planira se i koncert u Beogradu, u MTS dvorani. Jubilej će biti proslava mog načina života, glazbe kojoj sam se posvetio.
► U karijeri ste napisali više od 250 pjesama. Imate li neke koje biste posebno izdvojili?
Nemam pjesmu koja mi je najbolja ili najznačajnija, sve moje pjesme su »moja djeca« i iza svake stoji neka priča, neki trenutak iz života.
► Koje su ključne poruke u Vašoj glazbi? Rekao bih da su one dominantno ljubavne...
Ljubav je osnovni gradivni element života. Sve se vrti oko nje. Pritom ne mislim samo na ljubav između muškarca i žene, već i na ljubav prema obitelji, djeci, glazbi, hrani, životu općenito. Što je više ljubavi u tebi, tvoj je život ispunjeniji, ima više smisla. I o tome pričamo u pjesmama. Kao autor nisam socijalno angažiran, društvene prilike niti su bile dobre, niti jesu, niti će biti. Imam svoj mikrosvijet koji sam stvorio i u kojem se osjećam dobro. Taj svoj mikrosvijet pokušavam prenijeti publici, da se bar na par sati odvoje od stvarnosti koja zna biti surova.
► Oprobali ste se u različitim žanrovima glazbe...
Da. Đavoli su bili pokušaj rekonstrukcije zvuka 50-ih i 60-ih godina. Kada je bend prestao s radom, išao sam dalje u solo karijeru, pa sam malo modernizirao aranžmane kao u pjesmi Vino noći. Ima kod nas i latino glazbe, Ivona je reggae pjesma, ima i ska elemenata. Glazba je širok pojam, volim istraživati ali da na kraju to ipak bude neki moj zvuk.
► Nakon Đavola, koji su Vas proslavili u Jugoslaviji, 90-ih započinjete solo karijeru. U međuvremenu formiraju se i Fiumensi s kojima ste već 28 godina. Je li prelazak u Rijeku, koja važi kao rockerski grad, utjecao na Vašu glazbu?
Nakon Splita odlazim prvo u Zagreb, a 1993. mi izlazi prva solo ploča Vino noći koja je postigla lijep uspjeh. Tek sam 1995. otišao u Rijeku i od tada tamo živim bazno, iako živim i u Zagrebu, Splitu te Pućišćama na Braču. Svaka od tih sredina ima neke svoje specifičnosti, neke prednosti i nedostatke. Što se tiče Rijeke, ona više nije toliko rockerski grad, ali sigurno da su mi Fiumensi dali neki ‘touch’. Bubnjar je bio pjevač riječkog benda Ogledala. No, mi smo svi različiti karakteri, kao Beatlesi, a svi zajedno smo to što jesmo. Rijeka snova jest »tvrđi« zvuk, ali sam u Rijeci napisao i druge pjesme za koje se ne može reći da su rockerske. Trudim se biti svoj, ali okruženje svakako daje neki ‘touch’. Inače, što se tiče Fiumensa, ista četvorka koja je prvi put popela na binu 1997. penje se i danas.
► Poznati ste i po suradnji s klapama, a one rado i obrađuju Vaše pjesme...
Ja sam Dalmatinac po rođenju i odgoju, odrastao sam okružen tim zvucima. Godinama sam se pitao kako spojiti tradicionalnu dalmatinsku glazbu s pop rock izričajem. To sam pokušao još u vrijeme Đavola s pjesmom Bila krila galeba. No, konkretnije je to bilo 2003. s pjesmom Srce od leda koju sam snimio s klapom More iz Šibenika.
► Niste samo glazbenik, već ste otišli i korak dalje: bavite se i produkcijom i aranžiranjem, a radite i primijenjenu glazbu...
U suradnji s redateljicom Ninom Kleflin radio sam autorsku glazbu za kompletna tri dječja mjuzikla – Buratino, Matilda i Čarobnjak iz Oza. Uživao sam u tom radu i pekao kazališni zanat. Mjuzikli su igrani na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Radio sam i glazbu za predstavu po Krležinom romanu Povratak Filipa Latinovicza u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu. Volim sve što je vezano uz muziku, ali da je vezano uz muziku (smijeh).
► Kako Vam se čini današnja glazba?
Nisam prestručan pričati o tome, ali općeniti dojam je: super celofan a lošiji sadržaj nego prije. Produkcija je otišla visoko, stvarno pjesme fantastično zvuče, nekad smo o tome mogli samo sanjati. Ali kreativnost je malo opala, mada se uvijek nađe nešto dobro. Slušam svu glazbu, i stariju i novu. No, mislim da je zlatno doba popularne muzike iza nas, da je počelo 60-ih a završilo 90-ih godina.
► Trend je da se sve manje objavljuju albumi, da se ide na singlove. I Vi, čini se, slično razmišljate. Vaš posljednji singl bio je Regata života...
Ja sam jedan među prvima na ex-yu prostoru koji je »skužio« da internet mijenja način slušanja muzike. Prije skoro dvadeset godina, 2003., prestao sam raditi albume. Od pjesme Srce od leda nemam albuma, samo kolekcije singlova, kada ih skupim. Konceptualni albumi danas nemaju puno smisla a i publika je, čini mi se, navikla na singlove.
► Imate blizu sedamdeset svirki godišnje, što nije mali broj. Otkud energija da i dalje sjedate u kombi, putujete i nastupate?
Ne znam, spojeni smo na neku univerzalnu energiju koja prolazi kroz nas. Sviranje i koncerti nas drže mladolikim. Mi smo muzičari, nismo pozeri, volimo to čime se bavimo, i to se vidi.
► Kakva je publika na Vašim koncertima u smislu uzrasta?
Publika nam je »od 7 do 77 godina«, što bi se reklo. Ima onih koji su odrastali uz moju glazbu pa me još uvijek prate. A mlađi ljudi uglavnom slušaju neku drugu glazbu, ali ima i njih na našim koncertima. I to me veseli. Mladi u publici su sad već dvostruko mlađi od nekih mojih pjesama. To je jedna od ljepota karijere duge četrdeset godina.
► Daljnji planovi?
Sad smo fokusirani na zagrebački koncert i jubilej a nakon toga slijede nove pjesme, novi koncerti i nastupi.
