Intervju
Jedini pravi izlaz iz ove situacije je razgovor između vlasti i studenata
U Novom Sadu su proteklog vikenda u blokadi mostova sudjelovali desetci tisuća studenata i građana. Blokade su organizirane točno nakon tri mjeseca od pada nadstrešnice u Novom Sadu kada je poginulo petnaest ljudi a dvoje teško ozlijeđeno i nakon više dva mjeseca blokada i prosvjeda diljem Srbije. Kako će se razriješiti ova društvena i politička kriza nakon višemjesečnih prosvjeda i pada Vlade, pitanje je koje visi u zraku i o kojem smo razgovarali sa sveučilišnim profesorom iz Beograda prof. dr. sc. Vladimirom Vuletićem.
Kako objašnjavate toliko veliku podršku koju imaju studenti među građanstvom, prosvjetnim radnicima, profesorima na fakultetima, poljoprivrednicima, odvjetnicima, inženjerima...?
Uzroci su različiti, kao i motivi onih koji sudjeluju i podržavaju studentske prosvjede. Upravo je jedan od najvažnijih razloga masovnosti to što ciljevi prosvjeda nisu jasno definirani pa svatko od sudionika učitava svoje ciljeve i interese vjerujući da će prosvjedi doprinijeti upravo realizaciji njihovih zamisli. Među onima koji podržavaju prosvjede su aktivisti i simpatizeri oporbenih političkih stranaka, zatim ljudi koji su izgubili vjeru u bilo kakvu promjenu i postali apatični pa ih je pojava novog aktera na javnoj sceni prenula iz apatije. Nemali broj je onih koji su tijekom posljednjih desetak godina surađivali u različitim područjima sa sadašnjim režimom pa osjetivši mogućnost promjene pokušavaju se predstaviti kao protivnici režima kako bi sačuvali svoje privilegirane pozicije itd. Osim toga, postoji i efekt ugledanja i grudve snijega. Sve to je na nivou pojedinačnih svijesti i onoga što ljudi mogu sebi objasniti. Na strukturnom nivou koji traži teorijsko objašnjenje uočavamo da glavnu podršku daju dvije socijalne grupe ili sloja. Važni su dijelovi srednje klase koji se bave nemanualnim zanimanjima u državnim sektorima koji uslijed promjena na tržištu rada doživljavaju stagnaciju. Riječ je prvenstveno o prosvjeti na svim nivoima, od predškolskog do sveučilišnog. U najkraćem, svi oni čiji materijalni položaj stagnira i društveni ugled opada. Oni na globalnom nivou, a to se prenosi i na nacionalni nivo, postaju svojevrsna lako zamjenljiva radna snaga kao što su nekada bili manualni radnici. U nastavi, na primjer, ostaju samo oni koji ne uspijevaju naći bolje plaćene poslove, a broj doktora znanosti i profesora se svake godine enormno uvećava kao i broj raznih fakulteta i viših škola. Dovoljno je reći da je danas broj novorođenčadi u Srbiji isti kao i broj akreditiranih mjesta na višim školama i fakultetima što statistički daje svakom svršenom srednjoškolcu šansu da postane student. Otuda i veliki broj profesora. Socijalni uspon drugih, nekada nižih, slojeva kao što su poduzetnici, krupni poljoprivrednici pa čak i visokokvalificirani radnici i majstori stvara kod pripadnika srednje klase osjećaj uskraćenosti i frustriranosti. Naravno, kao vjeran pratitelj svih potencijalnih buna i prosvjeda njima se, poput galebova koji prate brodove, pridružuju i oni s dna društvene ljestvice u (uzaludnoj) nadi da će promjene donijeti i njima neku sitnu dobit.
Studentski prosvjed se različito tumači: kao spontano nastao ili da su studenti instruirani, ispolitizirani ili pak pod utjecajem stranih (hrvatskih) službi? Kako ih Vi vidite?
Prosvjed je počeo kao reakcija studenata FDU-a na fizički napad što se tijekom par tjedana proširilo po drugim fakultetima. Način na koji se prosvjed širio svjedoči da je osim spontane reakcije na događaj on bio i dobro organiziran, koordiniran i usmjeravan. Relativno mala grupa ljudi okupljena u takozvanim plenumima uspjela je, zahvaljujući blokadi fakulteta, privući pažnju javnosti i voljno ili nevoljno sve studente učiniti njihovim suučesnicima u bojkotu nastave. Značajnu ulogu u svemu tome imale su društene mreže preko kojih su dijeljene objave koje su privlačile sve veći broj studenata, nastavnika i ljudi koji su i ranije išli na prosvjede. Dakle, mada naizgled spontan, početak i širenje prosvjeda imali su značajne elemente takozvane horizontalne organiziranosti. Upravo ovaj tip organizacije karakterističan je za većinu društvenih procesa i promjena tijekom posljednjih dvadesetak godina, od onih koji su zahvatili arapske zemlje tijekom takozvanog arapskog proljeća, preko višemilijunskih prosvjeda u Brazilu ili dugotrajnih prosvjeda žutih prsluka u Francuskoj do prosvjeda Okupirajmo Wallstreet. I ovi prosvjedi su slični jer se oslanjaju na metode građanske neposlušnosti što podrazumijeva mirne prosvjede, blokadu institucija, blokiranje prometa i pozive na generalni štrajk. Podrazumijeva se da takva zbivanja uvijek pokušavaju iskoristiti različiti akteri za svoje ciljeve. To im omogućava horizontalna organizacija preko koje lakše učitavaju svoje ciljeve. Na osnovu tijeka i širenja prosvjeda, konspirativnosti, načina horizontalne organizacije očigledno je da postoji stručna koordinacija, ali se ne bih usudio tvrditi o kojim centrima moći je riječ. Ne bih komentirao prisustvo hrvatske tajne službe jer o tome ne znam ništa i to je uostalom pitanje za naše službe. Međutim, njeno javno pominjanje očigledno je imalo za cilj stigmatizaciju prosvjeda. Sigurno da je spominjanje isključivo hrvatske službe moglo nepovoljno utjecati na ugled hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Da bi se to izbjeglo, kasnije je pojašnjeno kako ključnu ulogu na terenu imaju zapravo Srbi iz Krajine koje je navodno vrbovala hrvatska služba. U svakom slučaju, djelovanje različitih tajnih službi u ovakvim okolnostima je vjerojatno, ali to je pitanje za kontrašpijunažu a ne za javnost.
Je li studentski prosvjed samo pokazatelj nagomilanih frustracija i nezadovoljstva s aktualnom vlašću, koji se za sada distancira od svih političkih stranaka, ili se radi o artikuliranom pokretu koji možda može prerasti i u neku političku snagu?
Kod studenata se svakako ne radi o frustriranosti aktualnom vlašću. Jedina institucija s kojom studenti imaju neposredan kontakt je Sveučilište, a ono je potpuno autonomno u odnosu na vlast. Studentska populacija nije kontaminirana ni medijskim monopolom vladajućih stranaka jer je njima glavni izvor informacija internet i društvene mreže. Položaj studentske populacije nije na bilo koji način direktno ugrožen o čemu uostalom svjedoči činjenica da u zahtjevima nema ničega što se odnosi na te teme. Mladi ljudi su, međutim, posebno osjetljivi na bilo koji vid nepravde i otuda ne čude njihove emotivnije reakcije na konkretne događaje. Osim toga, studentske blokade i prosvjedi daju studentima psihološke nagrade koje daje svaka grupna aktivnost, a također postoji i pritisak grupe da se ostane solidaran do ispunjenja nekog cilja. U ovom slučaju to su zahtjevi koji mnogima nisu ni jasni a više ni bitni, ali to je od drugorazrednog značaja u odnosu na samu grupnu dinamiku. To što se studenti distanciraju od stranaka ne znači da se one distanciraju od studenata. Naprotiv, kroz davanja takozvane podrške razne grupe građana koje često iniciraju stranački aktivisti motiviraju studente da nastave dalje i da čak žrtvuju godinu studija zarad ciljeva koje im sve češće tumače ljudi iz njihovog okruženja, uključujući razne stranke i pokrete. Samo je pitanje trenutka kada će energiju studentskog prosvjeda stranke pokušati pretočiti u borbu za vlast. To nije ništa novo niti specifično samo za Srbiju. Obično studentski ili ekološki ili neki drugi pokreti imaju inicijalnu ulogu, a kasnije se stranke infiltriraju u studentske prosvjede. To obično dovodi do podjele u njima, a nastavak procesa preuzimaju stranke. Tako je bilo uvijek, tako će biti i sada. Neki od studentskih aktivista završit će u političkim strankama, a većina će se povući. U borbu za vlast ući će preimenovane partije stare oporbe, ostaci vladajuće partije, pokret Kreni-promijeni i Proglas. Sve ove grupe i sada na različite načine pokušavaju i ostvaruju suradnju sa studentskim plenumima.
S druge strane, kako tumačite formiranje Pokreta za narod i državu od strane već jedne etablirane, najveće i vladajuće stranke, SNS-a? Nije li to obrnut put od uobičajenog da od pokreta nastaju stranke a ne obrnuto? I kako tumačiti da je to nadstranački pokret u jednom višepartijskom sustavu?
Ideja o tom pokretu stara je bar tri godine. Formalno, cilj stvaranja pokreta je obrana nacionalnih interesa stvaranjem bloka sastavljenog od partija i utjecajnih pojedinaca. Problem je što ovaj pokret nikada nije šire elaboriran pa je zatajna ostala njegova struktura, ciljevi i organizacija. U svakom slučaju Aleksandar Vučić će biti zaštitno lice tog pokreta, ali sigurno neće imati nikakvu vodeću funkciju u njemu. Po mom mišljenju to je pokušaj da se jasnije razdvoje ciljevi i politike koju ova vlast vodi, od same vlasti kako se ona prakticira na terenu. Aleksandru Vučiću je jasno da, mada značajna za funkcioniranje vlasti, istovremeno predstavlja i smetnju za šire uključenje različitih društvenih slojeva u realizaciju državne politike. Drugo je pitanje da li i u kojoj mjeri ljudi to razumiju. Nije neobično da stranke budu inicijatori pokreta. Zapravo, u našoj povijesti najznačajniji takav pokret je bio Narodni front nakon Drugog svjetskog rata. Vodeća partija u njemu je bila KPJ koja je okupila sve tadašnje političke stranke koje su bile zainteresirane za suradnju i poslijeratnu izgradnju. Međutim, iako je taj pokret imao za cilj podršku društvenom i ekonomskom razvoju, on je kao posljedicu imao neutraliziranje djelovanja oporbenih partija koje su u njemu sudjelovale i monizam KPJ-a.
Rješavaju li se možda time problemi unutar SNS-a?
Kao i kod svih velikih »catch all« partija, i u okviru SNS-a razvijaju se različite frakcije i interesne grupe. To je možda u slučaju SNS-a manje vidljivo jer se na njenom čelu nalazi jak lider iza koga se se svi skrivaju pa se sukobi kada ih ima događaju izvan pogleda javnosti. Veći problem je što se u okviru SNS-a tijekom ovih godina nataložilo mnogo ljudi koji su javne i partijske interese stavili u drugi plan, a članstvo i položaj u partiji sve intenzivnije počeli koristiti isključivo u privatne svrhe i za ostvarenje osobnih ciljeva. Njima su ti interesi postali važniji od državnih interesa koje često i ne razumiju. Zato jeste vjerojatna teza da je rukovodstvu partije ovaj pokret trebao pomoći u pročišćenju redova i njenoj revitalizaciji popunjavanju s nekompromitiranim mladim i stručnim ljudima koje prije svega interesira politika a ne koristi od politike. Čini mi se da je to njegova osnovna funkcija danas. Naravno, sve to pod pretpostavkom da vladajuća stranka ima snage obračunati se sa slabostima u vlastitim redovima. Upravo od toga će i ovisiti budućnost pokreta koji je inicirala.
Rekli ste kako se podjele u društvu, odnosno podrška, ne odražavaju u Narodnoj skupštini. Posljedica čega je to? Pristrasnosti medija, nedemokratskih izbora, nesposobnosti oporbe ili nečeg drugog?
Ako pogledamo ukupno javno mnijenje, vidimo da je politički podijeljeno za i protiv Vučića na nivou koji je nerazmjeran podjeli na partije vlasti i oporbe u parlamentu. Takva nerazmjera je izvor frustriranosti pristalica oporbe što nalazi oduška u čestim uličnim prosvjedima. Oporba često ističe da su njeni slabi rezultati posljedica neravnopravnih izbornih uvjeta među kojima posebno ističu medije i izborne manipulacije. Istina je da je medijska scena naklonjenija strankama vlasti i posebno Aleksandru Vučiću, ali to nije nikakva novost. Utjecaj televizije je danas zapravo mnogo manji nego što je bio prije dva desetljeća jer je porastao značaj interneta i društvenih mreža. Također, kada je riječ o izbornim manipulacijama tu je više riječ o sumnjama nego o realnim dokazima. Pitanje je, dakle, jesu li kapilarni glasovi i glasanje ljudi koji imaju dvojno državljanstvo nedozvoljeni budući da je to praksa u mnogim zemljama. Izvjesno je, međutim, da oporbi nije oduzet nijedan glas, odnosno da ima točno onoliko koliko je ljudi za nju glasalo. Dakle, čini se da je veći problem u tome što oporbene stranke nisu našle pravi put do birača koji nisu naklonjeni vlastima. Oporbene stranke prihvatile su »igru« za ili protiv Vučića. Takva polarizacija je osigurala da oni koji su za njega predstavljaju relativno homogeno i ujedinjeno tijelo, dok oni koji su protiv njega nemaju jasnu alternativnu politiku već im teme određuje Vučić. Osim toga, razjedinjenost oporbe je dovela do toga da i tamo gdje je izborna pobjeda bila izvjesna – kao u Novom Sadu i Beogradu, nije došlo do preuzimanja vlasti. Ne treba sumnjati da su i mnogi političari oporbe korumpirani pa i to otežava jedinstvo oporbe. Najveći problem je, međutim, nepostojanje jasne alternativne političke strategije nego se politčki ciljevi ravnaju protiv onoga za što se Vučić zalaže, čak i kada je to suprotno njihovim interesima.
Često se govori, prosto žali na to, kako je Srbija podijeljena i stalno se traži jedinstvo. Je li to možda indikator neprevladanog naslijeđa jednopartijskog sustava i suštinskog neprihvaćanja višestranačja, demokracije? Oko čega je u državi potrebno jedinstvo, a oko čega su razlike i različiti pogledi normalni u jednom višestranačkom društvu?
Normalno je da u jednom društvu postoje razlike po različitim pitanjima, zato i postoje političke stranke. Nekada nije moguće postići čak ni konsenzus o važnim nacionalnim pitanjima, pa ni to nije nepremostiv problem. U osnovi uvijek postoje različiti pogledi, ali neke ideje prevladaju u tihoj većini i to onda predstavlja konsenzus. Na primjer, ne slažu se svi u Srbiji po pitanju rješavanja kosovskog problema, ali to nije problem jer je jasan stav većine prema tom pitanju bez obzira na stranačke razlike. Problem je što razlike koje postoje često stvaraju jaz među sugovornicima koji onemogućava bilo kakav dijalog i poštovanje većinskih odluka. Drugim riječima, većina ljudi, bilo da su na jednoj ili drugoj strani, naprosto podrazumijevaju jednoumlje, a kada ga nema podrazumijevaju da je njihovo mišljenje jedino ispravno. Kada se sudare dva mišljenja čiji zastupnici smatraju da je njihovo jedino ispravno, dolazi do sukoba koji slabe čitavu zajednicu. Demokratizacija društva na političkom planu uvođenjem višepartijskog sustava samo je prvi korak, ali dok ne dođe do promjena u političkoj kulturi, što je mnogo sporiji proces, ovaj problem će opterećivati zajednicu. Dakle, nije rješenje u nužnom jedinstvu stavova nego u toleranciji prema različitosti koja podrazumijeva i poštovanje odluka većine i većinskog mišljenja dok je ono na snazi.
Zašto je oporbena politička ponuda toliko rascjepkana i neprepoznatljiva?
Do velikih političkih promjena u Srbiji uglavnom je dolazilo na nedemokratski način i uz pomoć stranog faktora. Bilo da je riječ o smjeni dinastija; bilo o 27. ožujku 1941; socijalističkoj revoluciji 1945: 5. listopadu 2000. Jedino je SNS na vlast došla na izborima, ali i tu je bio očigledan utjecaj stranog faktora. Dakle, gotovo nikada oporba nije pobijedila vlast na izborima, već bi se uvijek stara vlast urušila pod pritiskom unutrašnjih proturječnosti, a onda bi uz pomoć stranog faktora bila zamijenjena i na njeno mjesto bi dolazili oni koji su se tu našli. Takva situacija ne motivira oporbu da se ukrupnjava i stvara alternatvne političke planove s kojima bi izlazila na izbore. Dovoljno je biti najglasniji protivnik vlasti i tako zaslužiti mjesto u budućoj nomenklaturi kada dođe do smjene vlasti. Drugi razlog je što stranke vlasti aktivno rade na podrivanju i korumpiranju stranaka oporbe. Nekada u potpunosti stvaraju i financiraju fiktivnu oporbu. Najzad, kada partije padnu s vlasti, u njima dolazi do rascjepa i podjela pa one ne mogu biti snažna oporba. To se dogodilo i sa SPS-om i s DS-om i vjerojatno će se dogoditi i sa SNS-om kada jednog dana padne s vlasti.
Kada se promatra politička scena, vidi se da među političkim suparnicima nema dijaloga već samo obračunavanja, uvreda na dnevnoj bazi preko medija. Što je uzrok tome i može li se prevladati takva situacija? Kako se može uspostaviti dijalog u društvu?
Pažnja javnosti teško se stječe kultiviranim dijalogom, mnogo lakše senzacionalizmom i to je jedan razlog što umjesto dijaloga češće čujemo govor mržnje. Nisu svi podjednako obdareni smislom za humor. Drugi razlog je što su pojedini mediji postali propagandna sredstva bilo da podržavaju stranku na vlasti bilo da joj se protive. Taj propagandni rat u kome se ne biraju sredstva i u kome dominiraju lažne vijesti i govor mržnje prenosi se na društvene mreže koje multipliciraju taj problem. Rast njihovog značaja vidljiv je posljednjih desetak godina, a poseban problem predstavlja to što se preko njih uglavnom kontaminiraju mlađe starosne kategorije stanovništva. Vidimo da rast ekstremizma nije specifičnost samo Srbije. Najbolji primjer za to su SAD. Slično kao i tamo, i ovdje se vodi svojevrsni kulturni rat između zagovornika takozvane woke kulture i onih koji se zalažu za retradicionalizaciju kulturnih vrijednosti. Kulturni simboli su zgodni za grupnu homogenizaciju pa često skrivaju dublje socijalne sukobe.
Kako se može razriješiti? Koji su mogući putovi razrješenja aktualne političke i društvene krize? Što je izvjesnije: nova vlada ili novi izbori?
Širok je dijapazon mogućih izlaza od kojih se za neke, vjerujemo, ili se bar nadamo, da neće doći do izražaja i zapravo i ne predstavljaju izlaz već ulazak u dublju krizu. U osnovi postoje dva glavna puta: zakonski i nezakonski. Oba puta imaju račvanja, odnosno podvarijante. Odmah treba reći da su neka rješenja već predložena. S jedne strane, savjetodavni referendum nakon kojeg bi se predsjednik države povukao, a s druge strane prelazna vlada. Ni o jednom od ovih prijedloga ne postoji politički konsenzus. Zakon predviđa da u situaciji u kojoj premijer podnese ostavku dolazi do formiranja nove vlade ili ako se ona ne formira u određenom roku do novih izbora. Kada je riječ o formiranju nove vlade, predsjednik može dati mandat bilo kome tko ga uvjeri da će imati stabilnu većinu u skupštini a to, u zavisnosti od političkih dogovora, ne mora nužno biti netko iz vladajuće stranke. Izvanredni izbori imali bi smisla samo ako se najvažniji politički akteri suglase o njima. Način na koji bi oni bili organizirani posebno je pitanje. Alternativa ovim zakonskim modalitetima je da demonstranti nasilno pokušaju preuzeti vlast stvaranjem »plenuma« u različitim državnim institucijama. Pokušaj nasilnog preuzimanja vlasti nosi, međutim, rizik od fizičkog nasilja pa čak i oružanih sukoba. U takvim okolnostima obično dolazi do uvođenja izvanrednog stanja ali, u zavisnosti od intenziteta sukoba, ono ne mora nužno dovesti do smirivanja situacije već može rasplamsati sukobe. To je najgori scenarij koji zemlju uvodi u razdoblje dugotrajnog kaosa i borbe za vlast pa čak i stvaranja različitih paramilitarnih milicija. Zato je jedini pravi izlaz iz ove situacije razgovor između vlasti i studenata koji bi bio u interesu obje strane.
Smatrate li da je stabilnost društva i države, ekonomskog razvoja ugrožena studentskim prosvjedima? Ili će možda upravo ovi prosvjedi i aktiviranje brojnih građana, udruga, komora, stručnjaka dovesti do jedne kvalitativno nove faze u razvoju društva?
Studentski prosvjedi su inicijator promjena. Do čega će te promjene dovesti zavisi od ponašanja ostalih političkih aktera, ali i studenata. Ukoliko studenti dozvole da budu uvučeni kao svojevrsni trojanski konj i štit u političku borbu, to može dovesti do destabilizacije društva. Ukoliko, međutim, ostanu dosljedni svojim deklaratornim zahtjevima i oslonjeni na Sveučilište mogu doprinijeti, a već i jesu demokratizaciji društva.
Rekli ste kako pojedini mediji stvaraju toksičnu atmosferu. Zašto se ne reagira prema takvim medijima, REM na primjer? Ili zaštitnik prava građana? Recimo, često se događa da se svi Hrvati proglašavaju ustašama, što je vrlo otvoren govor mržnje, a na to nitko ne reagira.
Takva izjednačavanja svakako su neprihvatljiva i nema opravdanja za takve pojave. Slično tome, partije u Srbiji se međusobno etiketiraju kao fašističke što je također nonsens. Objašnjenje je, međutim, jednostavnije. Obzirom na tragično povijesno iskustvo dvadesetog stoljeća politički predstavnici, dva u kulturnom i geografskom pogledu najbliža naroda, nerijetko koriste te emocijama nabijene narative da bi, prije svega, homogenizirali unutarnje politike. Vidimo da se po pravilu takvi narativi pojačavaju u razdobljima prije izbora ili u situacijama određenih unutarnjih napetosti. Problem je što, nažalost, nacionalne manjine na taj način postaju svojevrsni žrtveni jarci. Budući da je broj pripadnika tih manjina mali, nema opasnosti od nekog većeg otpora pa je tim lagodnije koristiti takav uvredljiv rečnik.
Intervju vodila: Jasminka Dulić / Foto: Beta/Branislav Božić
