Kolumne
Solidarnost kao takva
Ima na fejsu zabilježen video uradak (ako se to tako zove) kada dvojica muškaraca nedavno idu subotičkim Korzoom i bilježe koja se to radnja odazvala pozivu studenata da se priključi pozivu za jednodnevni generalni štrajk. Na radost kroničara lokalnih prilika sve se to odvijalo prije dva petka (24. siječnja) u vrijeme kada je više od tisuću Subotičana nakon petnaestominutne šutnje kod Jadrana upravo Korzoom došetalo na Trg slobode kako bi zviždanjem i bukom ispred Gradske kuće, kao simbolom »jedinice lokalne samouprave«, iskazalo nezadovoljstvo radom državnih institucija i poslušalo što su im imali reći profesori koji su odlučili da ne nastave nastavu u drugom polugodištu. Na snimci se dobro čuje nezadovoljstvo vlasnika radnji zbog aktivnosti slučajnih prolaznika koji su, iz tko zna kojih razloga, odlučili praviti inventuru objekata koji su se pridružili studentskom pozivu.
Ako bi se neaktivnost radnji koje su stupile u jednodnevni generalni štrajk moglo nazvati solidarnošću, po istom načelu mogla bi se istim imenom nazvati i aktivnost dvojice muškaraca – nazovimo ih kodnim imenima Ilija i Đura – koji su radili to što su radili iz tko zna kojih pobuda: za osobne potrebe (»uspomena i dugo sjećanje«) ili pak kasniju širu društvenu korist. Uostalom, javna je tajna da se i ravnatelji škola već neko vrijeme bave istim aktivnostima: bilježe koji su to nastavnici ili profesori u štrajku i to dostavljaju svojim nadređenima kako bi ovi onda imali materijala za prijetnje umanjenjem plaća i ucjene gubitkom radnog mjesta. I te aktivnosti direktora škola – ma koliko i same bile iznuđene – mogle bi se podvesti pod pojam solidarnosti s nositeljima vlasti koji zbog 15, 155 ili 1.555 ljudskih života nisu spremni na to da država stane. U najširem smislu – ma koliko to djelovalo odvratno i bolesno – solidarnošću se mogu nazvati i aktivnosti vozača-ubojica (»u pokušaju«) koji svojim zalijetanjem u djevojke ili medicinske radnice pokazuju fanatičnu odanost politici mira, stabilnosti i napretka zemlje, žrtvujući čak i vlastitu slobodu zarad potencijalne medalje za građansku hrabrost iskazanu u ovako kriznim vremenima.
Solidarnost, kao i medalja, ima i svoju drugu stranu. Uvidjevši da se među studentima i učenicima nalaze i njihova djeca ili pak unuci; djeca ili pak unuci njihove rodbine ili susjeda, ili pak jednostavno nečija djeca – ali ipak djeca – u sve većem broju starijih proradio je iskonski nagon za obranom, i to tako što će stati na stranu onih koji na svojoj strani nemaju silu. U prilog tome zacijelo ide i činjenica da su studenti sve veći broj društvenih slojeva pridobili svojim gandijevskim metodama borbe za univerzalne ciljeve kao što su neometani i pošteni rad institucija, odnosno funkcioniranje pravne države. Toliko univerzalni da su to prepoznali i njihovi vršnjaci u zemljama regije čije se vlasti (opravdano) boje sličnih potresa i na svome tlu. Odsustvo lidera i brisanje ideologije u javnim nastupima, jasan i nedvosmislen rječnik i odlučnost da na verbalnu mržnju i fizičko nasilje odgovore lijepim odgojem i još većom istrajnošću politika je koja poput tihe vode otapa i najhladnije srce i dušu.
To što su se pozivu na generalni štrajk u Srbiji, pa tako i Subotici, odazvali brojni pekari, kafići, frizeri... zacijelo je akt individualne časti, ali je zaista – čak i izvan okvira naše države – teško istu vrstu solidarnosti bilo očekivati i od tzv. kompanija koje i kod nas i u svijetu sve više poprimaju oblike nemilitantnih vojarni, čiji su radnici tek uniformirani (dakle, bezlični) redovi kojima čak i govor o visini primanja predstavlja najgrublji vid kršenja poslovne tajne. Pa ipak, upravo to se dogodilo tog 24. siječnja u Subotici: u znak potpore studentima prodavaonica Slatka kuća kompanije Swisslion Takovo u Ulici Matka Vukovića bila je zatvorena. Boljim poznavateljima tržišnih prilika zacijelo nije promakla informacija da je ova kompanija sredinom prosinca, u znak potpore studentima, pokrenula i prodaju studentskog bloka, i to po sniženoj cijeni od samo 34,5 dinara za pakiranje od 80 grama.
Provjerom po okolnim dućanima utvrdili smo da je imenovani proizvod sumnjivog naziva ili planuo za Novu godinu (kada je bio i dijeljen) ili je proizvodnja istog obustavljena. Ne znajući jesu li Ilija i Đura s početka teksta u svoju bilježnicu unijeli i da Slatka kuća 24. siječnja nije radila, a još manje znaju li da je vlasnik Swissliona Rodoljub Drašković (rođeni brat Vuka istoga prezimena) slobodni smo ih uputiti na naknadnu provjeru ovih podataka. Za osobnu uporabu ili pak iskazivanje solidarnosti i lojalnosti onima kojima to ovih dana više treba.
Z. R.
