Tema
Maratonom do Slobode – i Nobela
»Ovaj dan produžio mi je život deset godina«, izgovorio je u mikrofon Studentske televizije jedan vremešni nenovosađanin, koji je još dodao da ide unuci odnijeti čvarke »jer ona to najviše voli«.
Ove riječi – po skromnom mišljenju doljepotpisanoga – odslikavaju samu srž fenomena zvanog studenti, jer ne samo da je riječ o vidno učinkovitoj terapiji njihova prosvjeda nego je svoju kulminaciju (bar za sada) isti taj fenomen doživio protekle subote i nedjelje (1. i 2. veljače) na blokadi tri mosta u Novom Sadu. Oslobađanje najpozitivnijih emocija počelo je još onda kada su uz studente stali njihovi profesori i dekani, a zatim i srednjoškolci, glumci, glazbenici, sportaši, poljoprivrednici, odvjetnici... svi oni koji su svoje bitke za pravicu do sada vodili parcijalno da bi najljepša slika bila ona tijekom dvodnevnog maratona studenata kada su ih građani Beograda, Batajnice, Nove i Stare Pazove, Inđije, Beške, Srijemskih Karlovaca i Petrovaradina dočekivali kao nekoć partizane: s ushićenjem i suzama u očima, grleći ih i ljubeći, spremivši im topla i hladna jela i napitke s dva najdragocjenija sastojka: srcem i dušom i kada su ih domaćini u Novom Sadu u petak navečer na Varadinskom mostu dočekali s crvenim tepihom – poput kraljica i kraljeva.
Oslobađanje duha
Atomsferu slobode i sreće prekinula je u subotu dostojanstvena petnaestominutna šutnja građana koji su se okupili kod željezničkog kolodvora kako bi odali počast žrtvama neznanja, neodgovornosti, bahatosti i korupcije, a među njima i nekoliko desetaka veterana 63. padobranske brigade Vojske Srbije. Paljenje svijeća, cvijeće, igračke, slike i suze u očima dobrog dijela prisutnih na odavanju počasti najbolji su opis toga koliko su duboki bol i tuga građana za nevino stradalim ljudima, od kojih jedan broj njih još nije ni stao na prag života.
Da su ulice i bulevari Novoga Sada otvoreni za blokadu mostova dalo se naslutiti dobrih dva sata prije njihovog »službenog zatvaranja«: ogromna kolona bajkera defilirala je Futoškom i Bulevarom oslobođenja, pa onda preko centra i Keja nazad do Bulevara cara Lazara, gdje su ih trubljenjem, zviždanjem, mahanjem i skandiranjem pozdravljali vozači zaustavljeni u prometu i građani na pločnicima. Odmah nakon toga ogromna kolona građana – nešto poput derbija iz najslavnijih dana Vojvodine – zaputila se za njima u tri pravca: prema Žeželjevom, Varadinskom (Duginom) i mostu Slobode, potvrđujući na taj način da se odazivaju pozivu studenata da ih zajedno s njima blokiraju. Za sve to vrijeme, to treba posebno istaknuti, prometna policija regulirala je promet, sprječavajući na taj način da bilo kojoj zvijeri za volanom padne na pamet zaletjeti se u ljude.
Iako je blokada službeno počela u 15 sati, već sat vremena prije toga pješaci i biciklisti slobodno su se kretali uz rubove ceste na mostu Slobode i iz Novog Sada i iz Petrovaradina, a snimatelji i novinari TV N 1, Nove TV, Televizije Slovenija... zauzimali su najbolje pozicije za kasnije izvještavanje svojih gledatelja.
Ogroman broj ljudi okupio se već na samom početku blokade, i to iz svih pravaca: Promenade, Limana s obje strane i samoga mosta, a najveća gužva bila je kod zgrade NIS-a. Iz sata u sat broj ljudi stalno se povećavao: dolazili su roditelji sa svojom djecom, stariji građani, grupice mladih, a na improviziranim kartonskim štandovima prodavači zviždaljki (raznih veličina i boja), bedževa i zastava obavljali su pravu pravcatu žetvu novca. Poneki obavijeni zastavama, a mnogi naoružani uglavnom duhovitim transparentima, zviždeći i praveći galamu ubijali su vrijeme do pojave najočekivanijeg – kolone studenata. Ako bismo s nečim mogli uspoređivati doživljeno, onda je to svakako svečana povorka naše Dužijance (samo mnogo emotivnije). Na najavu djevojaka i momaka zaduženih za sigurnost da dolaze, sredina Bulevara oslobođenja za tili čas je imala svoj špalir s lijeve i desne strane kako bi omogućila nesmetan prolaz njihovoj prethodnici: poljoprivrednicima u traktorima i pokojem bajkeru. A nakon toga delirij: zviždaljke, paranje grla, mahanje, grljenje, poljupci, rosa, potočić i onda bujica suza s obje strane, posebno kod starijih.
Prinčevi-čistači
Iz kuta kako su on i njegovi doživjeli blokadu mostova u Novom Sadu Nenadležni je možda i u pravu: atmosfera je zaista podsjećala na vašar. Nesporazum vjerojatno nastaje oko njegove prirode: ako je mislio na šabački ili one »raspevane« u studijima Pinka, Happyja ili Informera, gdje kreštalac kreštaljku smjenjuje, onda je, kao i u mnogo čemu drugom, totalno fulao. Video bim, šatori, drva za loženje ili prase na ražnju u Limanskom parku, odnosno improvizirani teren za basket na Bulevaru oslobođenja ili zvučnici s glasnom muzikom Balaševića, EKV... koje su mladi ponijeli zaista je podsjećalo na vašarsku atmosferu, ali jednu drugu: već davno zaboravljenog Woodstocka 1969. Čak i taj detalj otkriva koliko su udaljeni paralelni svjetovi u kojima živimo.
»Tea time« mnogi su Novosađani, i oni koji su u glavni grad Vojvodine došli s istoka i zapada, juga i sjevera, iskoristili za šetnju uz obalu Dunava, od mosta do mosta. I taman kad pomisliš da si se iskobeljao iz nezapamćene gužve, dočeka te ona druga: na Varadinskom mostu, gdje je atmosfera u dlaku ista kao i onoj par stotina metara niže – »vašarska«.
Mnogi od vas zacijelo su u izravnom prijenosu gledali što se tijekom dva dana događalo u Novom Sadu za njegov Dan grada i dan poslije i mnogi od vas zacijelo imaju vlastiti doživljaj i sud o istom. Ono što je nesporno zacijelo je da su studenti kod ljudi koji ih podržavaju, a kojih je iz dana u dan sve više, probudili i oslobodili davno zaboravljene osobine i emocije kao što su empatija, solidarnost, ljubav, sreća i nada, izmamivši kod njih istodobno i osmijeh i suze. Za razliku od onih koji kao da sve vrijeme borave u Kraljevstvu zla: vječno natmurenih, zabrinutih, ogorčenih, strogih i punih mržnje prema svemu što voli i smije se. Zbog toga su i beogradski studenti, dočekani kao kraljice i kraljevi, ispraćeni na isti način: u koloni bijelih taksija koji su se ponudili besplatno ih voziti – poput princeza i prinčeva. Ispraćeni ljubavlju Novosađana i ovjenčani nominacijom za Nobelovu nagradu za mir. E, da: prije toga su – baš kao i nešto ranije na beogradskoj Autokomandi – zajedno s građanima počistili smeće koje su ostavili iza sebe. Čak i iz tako jednostavnog čina izvire – čista simbolika.
Zlatko Romić
