Širom Vojvodine
Glazba je dar i rad
Profesor harmonike Zvezdan Bašić Palković već gotovo dvije godine radi kao korepetitor u Hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo u Subotici, te uz to predaje glazbenu kulturu u osnovnim školama Đuro Salaj i István Széchenyi u Subotici. Kako nam je ispričao, na sate uvijek nosi harmoniku, jer možda će netko poželjeti zapjevati ili će ju iskoristiti kako bi sat učinio interesantnim.
Kada je sat glazbenog radost
Iako je gotovo 10 godina učio i studirao izvan Subotice, Zvezdana možemo svrstati među rijetke koji su se vratili u rodni grad.
»Nižu glazbenu školu, smjer harmonika, završio sam u Subotici u klasi prof. Veronike Binđesko Tót, a potom sam srednju školu, također na harmonici završio u Zemunu, prvo kod prof. Danijele Vagner, a kasnije kod prof. Stevana Ušljebrke. Kada je u pitanju akademija za harmoniku, i nije neka velika ponuda. Postoji tri opcije: u Kragujevcu, Nišu i Sarajevu, gdje sam i završio akademiju, prve dvije godine u klasi prof. dr. Zorana Rakića, a kasnije u klasi prof. Vladimira Blagojevića. Nikada nisam ni planirao ostati u Sarajevu. Volim Suboticu i ovu sredinu, ovaj miran način života. Istina je da mi je žao jer sam tamo ostavio dobre prijatelje, ali i oni su na raznim stranama svijeta. Iz Subotice sam otišao još 2012. godine i dolazio sam kad sam mogao, a sada tu planiram i ostati. Budući da još uvijek ne radim kao profesor harmonike, ukazala mi se prilika zaposliti se u školi, što sam i prihvatio«, priča Bašić Palković.
Glazbenu kulturu mnogi svrstavaju u sporedne predmete, ali naš sugovornik priprema se i radi na tome da učenicima svaki sat glazbenog bude i odmor i radost, ali i mogućnost kroz glazbu nešto naučiti.
»Ni u moje vrijeme nitko nije volio suhoparnu nastavu, gdje bi nastavnik diktirao gradivo i sve se svelo samo na to. Kod današnjih generacija takav način rada ne prolazi. Na meni je da ih zainteresiram, da im sve što je moguće kroz glazbu objasnim, da ih naučim, a da im pritom to bude interesantno i da ih ne zamara. Činjenica je da se udžbenici nisu previše mijenjali godinama, ali možemo promijeniti pristup. Ono što je novo jest digitalni pristup glazbi, koji je njima vrlo blizak. Učenici su opterećeni brojnim drugim predmetima i želim da im glazbeno bude nešto gdje će rado dolaziti. Moram reći da ima učenika koji su zaista zainteresirani i aktivni na satima, ali ima i onih kojima ništa nije zabavno, ne samo glazbeno, nego doslovno ništa. Učenicima koji žele raditi i učiti i ja želim posvetiti vrijeme, da taj predmet zavole, ali i glazbu koja je opća kultura«, priča sugovornik.
Zvezdan radi u dvije škole, te ima svoj odjel, ali kako je rekao ne voli »izigravati strogoću«, sve dok to nije potrebno, nego radije s učenicima ode na klizanje ili neku drugu aktivnost.
Korepetitor u folkloru
Folklorni ansambli često nemaju korepetitore, a više njih se u protekla dva desetljeća promijenilo i u HKC-u Bunjevačko kolo, gdje je sada u ovoj ulozi Zvezdan.
»Ne znam kako je točno bilo prije mene, ali imao sam sreće pa sam se uključio u ovu ekipu. Sestra Đurđica, koja svira violinu, svirala je u Mladosti i tada je radila s voditeljem folklornog odjela Marinom Jaramazovićem. Sada sam se i sâm uvjerio koliko je kompetentan i sposoban za ovaj posao. Nekada sam svirao za folklor u Zemunu, ali to je bilo samo za dječju skupinu. Folklor ima mogućnost sviranja melodija različitih regija, zemalja, što me je oduvijek privlačilo. Kada sam došao u Kolo, bilo je već dosta mladih koji su znali svirati tambure, a ujedno su se družili s folklorašima, pa su već često bili tu. Kao i kod folklora, mladi odlaze na studij, pronađu posao... i prosto se mijenjaju. Trenutačno imamo baš mladu postavku, ali kompletan sastav. Redovito smo prisutni i na probama folklora, ako ne svi, onda nas troje-četvero. Kad imamo određene nastupe ili putovanja, probe se češće održavaju i kao i u svemu zahtijeva se dodatni rad. Tako se kao orkestar usavršavamo. Po karakteru nisam takav da se postavim iznad njih, niti zbog zvanja ili godina, nego više volim da imamo prijateljski odnos i to je vidim urodilo plodom. Kada je potrebno, raspišem im note, ispravimo što treba, radimo, a onda i krajnji proizvod mora biti dobar«, kaže Bašić Palković.
Nismo mogli izbjeći pitanje otkuda to da profesor harmonike radi za folklor, na što je sugovornik odgovorio:
»Istina je da harmoniku svi vide u kavani, rijetki na koncertnim scenama, a folklor nudi brojne mogućnosti. Nudi nešto što drugi ne nude, a to su razni melosi i broje mogućnosti. Tu imam priliku svirati ono što zapravo nema nigdje drugdje, a to me ispunjava«.
Harmonika
Prošao je naš sugovornik i razna natjecanja, gdje je, kako kaže, izvodio isključivo klasičnu glazbu. Program koji je obuhvaćen u nastavnom planu i programu muzičkih škola jest klasika, od koje danas mali broj ljudi može živjeti.
»Tijekom mog školovanja na repertoaru nikada nisu bili narodnjaci. Tu je uvijek zastupljena klasika, koju volim, ali nekako mislim da ne bi bilo na odmet i nešto drugo svirati. Kada bih mogao, to bih ipak malo promijenio, jasno ne u potpunosti, ali da učenici koji žele mogu nekada odsvirati i neko kolo i isprobati neki triler ili ukras, da imaju mogućnost improvizacije, naravno u granicama. Generalno, u klasičnoj glazbi postoje stilovi kod kojih nema odstupanja, što tako i treba biti, dok kod narodne ili konkretno u folkloru imaš određeni prostor za neki svoj stil sviranja. No, činjenica je da se i jedno i drugo mora vježbati i raditi. Znam dosta vrhunskih izvođača koji nisu završili ni osnovnu glazbenu školu. Naučili su note eventualno na privatnim satima, a pojedincima ni to nije bilo potrebno. Glazba je dar i rad. Oprobao sam se i u tezgarenju, budući da i moj otac svira harmoniku, ali nisam se tada pronašao u tome. Možda bih i imao želju osnovati neki svoj bend, ali u budućnosti. Moj karakter je drugačiji, dosta sam povučen i nisam netko tko će biti zabavljač na nekoj zabavi. No, moram biti jasan i tezgarenje zahtijeva puno vježbanja i rada, jer ti moraš imati repertoar, inače nemoj ni ulaziti u kavanu. Dakle, nisam protiv toga, ali se još nisam pronašao u tome«, kaže sugovornik i nadovezuje se na priču da je danas, osim za pojedince, gotovo nemoguće živjeti od klasične glazbe.
I oni koji se bave time profesionalno, bar velika većina uz to predaje u školi.
»U Srbiji je to poprilično teško, da ne kažem nemoguće. Nema ni neki veliki orkestar gdje bismo mogli nastupati... Tu je jedino orkestar Radiotelevizije Beograd i u sklopu srednje škole u Novom Sadu ima veliki orkestar harmonika. Izvođači iz Srbije koji se bave klasičnom muzikom nastupaju uglavnom u inozemstvu«, pojašnjava Zvezdan.
Kada sluša glazbu, onako sebi za dušu, Zvezdan, kako je rekao, sluša uglavnom instrumentalnu glazbu i to uglavnom za harmoniku. Najradije sluša rumunjsku, makedonsku, bugarsku interpretaciju, a voli poslušati i jazz. Današnju glazbenu scenu u Srbiji i regiji Zvezdan je prokomentirao:
»Svaka vrsta glazbe ima svoju publiku. Iako ne slušam novokomponiranu glazbu, prinuđen sam je čuti, jer učenici slušaju. Generalno, mislim da u toj vrsti nije bitan ni tekst ni glazba, nego samo doživljaj koji ona pruža, odnosno kako bi mladi rekli nek 'vajb'. Ne vidim u tome kvalitetu, pa i nisam u tome«, kaže Zvezdan.
Ž. V.
