Širom Vojvodine
»Falje Isus. Jeste radi prelu?«
Ako je nešto izgradilo karakter, način života i običaje bunjevačkih Hrvata onda je to salaš. Stoljećima vezani za salaš i zemlju mukotrpno su radili, teško živjeli, ali su tu ostajali. Odlazili su oni koji su bili »na velikim škulama« ili stari »u kuću u varoš«. Ali onda se način života počeo brzo mijenjati i više nije bilo dovoljno samo mukotrpno raditi. Trebala je cesta, struja, voda... I salaši su počeli nestajati. Prvo bi se salašari odselili, pa bi se onda pod teretom nebrige počeli rušiti salaši oko kojih su ostali samo bagremari, pa su onda i oni posječeni i s njima je nestao svaki trag salaša i trag generacija koje su se tu rađale, živjele i umirale.
U Hrvatskom kulturno-umjetničkom društvu Vladimir Nazor u Somboru prigodnim programom koji je priređen u četvrtak, 30. siječnja, podsjetili su riječju, pjesmom i slikom na nekadašnji život na salašu, između Božića i korizme, što je bilo vrijeme zimskih prela. Program su osmislili Vinko Janković i Marija Šeremešić.
Riječ, pjesma i slika
»Faljen Isus. Jeste radi prelu?« Tim riječima ulazilo se u salaš domaćina koji su pozvali goste na prelo. A kako je to nekada bilo na prelu ispričala je Katarina Firanj. Ona je rođena u salašima Koćevi koji više ne postoje, a udajom je otišla u susjedne salaše Nenadić.
»Bilo je to zdravo lipo. Posli Božića i Nove godine kuća se čistila od slame i vraćo se u sobu stan i razboj. Tkalo se, plelo, divanilo. Dolazile su na prelo udate ćeri, strine, tetke. Spremale su se kokice, kuvani kuruzi, perece, lakumići, pečene bundeve. Dica su se sigrala u kujni. Od kočanjica su pravili čardake, bebe, lekali se kukuruzima i gravom, davali su im i gra da ga tribe. Muškarci su se kartali, uz vino, rakiju i pismu. Taka su bila prela u vrime mog ditinjstva i mladosti«, kaže Katarina.
Neka prela bila su samo večernja okupljanja, ali ako su se na prelo zvale tete, ujne, strine, udane kćeri prelo je bilo cijelog dana.
»Za ručak se rizalo smrznite slanine i kobasice, pečeni krumpir, sir i kajmak. Posli ručka reduše su odlazile u pokućar da spremaju užnu, a gošće su se laćale ručnog rada. Za užnu je bila krumpirača il pivčiji paprikaš, kupus s mesom il čorba i meso sa sosom od paradajke. Majke su otezale tisto za prisnac ili bundevaru, jel misile kaku debelu gibanicu s makom i orasima. Posli užne žene su opet radile svoje ručne radove, uspavljivale dicu i divanile o svemu i svačemu. Poso su prikidale tek kad bi reduša donela zdilu s dvi-tri fele dunca«, kaže Katarina Firanj.
Za Marin u domu u Nenadiću mladi su držali igranke i čajanke. Po salašima skupljali astale i klupe, donijeli bi i šporet i velike lonce u kojima se kuhao čaj od lipe i kamilice.
»O kartanju bi se moglo tušta divanit, jer bilo je malo salaša u kojima nije bio barem jedan zagriženi kartaroš. Bio je to nekima i pravi porok. Kogod od gazda znao je tušta novaca utuć u kartu. Kadgod bi koji s pijace svratio med kataroše pa začas planu novci od prodati prasica il kukuruza, dok oni kod kuće čekaju novce. Bilo je u Nenadić salašima nikoliko veliki kartaroša koji su se kartali priko cile godine, a ne samo kad su zimska prela. No, bilo je u salašima i onog zabavnog kartanja bez novaca, uz šale i smij. Često su i žene znale ostavit ručni rad, pa se s ljudima malo kartat da pokažu kako mogu bit bolje od nji«, sjeća se Katarina.
Vinko Janković kaže da je ideja o organiziranju programa koji će podsjetiti na nekadašnji život na salašu ideja članova literarne sekcije.
»Većina nas piše pjesme o salašima, slikari slikaju salaše, pjeva se o salašu i odlučili smo to sve prikazati na jednom mjestu«, kaže Janković.
Nije rođen na salašu, ali se oženio na Nenadić. S fijakerima i na neki način salašar je 40 godina.
Šokački salaši
Iako se salaši manje vezuju za Šokce, Marija Šeremešić kaže da su oko Monoštora bila 24 šokačka salaša.
»Oko Monoštora je 60-ih godina bilo 24 salaša. Najviše na cesti između Sombora i Monoštora, od Kiđoša prema Monoštoru do prije tri, četiri godine bilo je još nekoliko preostalih salaša. Salaša je bilo u Kozaračkoj šumi, prema Kupusini, Apatinu. Nisu bili ušoreni već u njivama i ataru, nosila su imena po ljudima ili obiteljima koje su tamo živjele«, kaže Šeremešić.
Kod Bunjevaca je bio običaj da su se stariji članovi obitelji selili u svoje kuće i varoši i salaš prepuštali mlađima.
»Kod Šokaca nije bilo tako, već su ukoliko su našli nešto drugo mladi odlazili sa salaša. To je jedan od razloga što salaša oko Monoštora više nema. Drugo, ti salaši bili su udaljeni od ceste, nije bilo struje. Posljednji koji je ostao bio je Pendin salaš. Do prije dvije godine još su se vidjeli ostaci salaša, a sada je to obična njiva«, kaže Šeremešić.
U programu koji je bio posvećen salašima sudjelovala je i vokalna solistica RTV Vojvodine Zorana Iđuški i slikari Stipan Kovač i Jene Višinka, koji su se također uklopili u temu salaša.
Z. V.
