Širom Vojvodine
Novinar ne bira teren, nego priča bira njega
Goran Rotim rođeni je Subotičanin. U Subotici je završio Osnovnu školu Jovan Jovanović Zmaj i Pedagošku gimnaziju. Kako kaže, odrastanje u tom prelijepom gradu zacijelo je razlog zašto je, kasnije, kao svoje doživljavao i gradove poput Baje, Bratislave, Budimpešte, Beča, Salzburga, Graza, Udina, Zagreba, Slunja, Krakowa ili Praga…
»Sve je to izraslo na kulturnim temeljima stare monarhije. Tko je tu istinski rastao i istinski volio isto to osjeća. Kaže li drukčije – laže ili nema pojma. Živjeli smo u Ulici Györgya Dózse koja se jednim krajem naslanja na Frankopansku, a drugim na Jasibaru. Ne znam postoji li Jasibara i danas? Mama Ana je rodom iz Tavankuta. Ondje i danas imam rodbine koju posjećujem. Kao i u varoši, naravno. Pokojni otac Mirko rođen je u Gornjem Gracu kod Širokog Brijega u Hercegovini. Moji su roditelji bili objekti politike 'humanog preseljenja'. Početkom 1993. preselili su u Osijek. U školama smo bili podijeljeni na srpskohrvatske i mađarske razrede. Učili smo sve isto, svak na svome jeziku. Točnije, mi na srpskom. Mađari su učili povijest svog naroda, a mi uglavnom povijest Srba. Tek puno kasnije, pred studij, spoznao sam da je hrvatski bio službeni jezik u školama do 1956. u Subotici. I da postoji i neka druga povijest«, kaže Rotim za naš tjednik.
Prva novinarska iskaznica iz Subotičkih novina
Studij sociologije završio je u Zagrebu. Kada ga pitamo zašto Zagreb, odgovara da su ga to isto pitali i mnogi prijatelji u Zagrebu.
»Još na početku 90-ih, kad u hrvatskoj javnosti gotovo nije značilo ništa specifično 'biti iz Subotice' ili Petrovaradina – danas je drukčije – odgovarao sam im 'to nema nikakve veze s ovim ratom'. Stoljećima Hrvati iz Subotice dolaze na studij u Zagreb, a Mađari u Budimpeštu, Srbi u Beograd. Neki ostanu na dva subotička fakulteta ili dvije više škole, ili odu u Novi Sad. To je tako. Sociologiju sam odabrao potkraj srednje škole. Učinila mi se kao najbolja podloga za opće znanje potrebno za biti dobrim novinarom. I nisam pogriješio. Diplomirao sam sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. A, još od 7. osnovne odlučio sam i znao da ću biti novinar. Počelo je na Radio Subotici nekoliko mjeseci. Školske vijesti s čitanjem u sinkronizaciji. Pa Pionirski glasnik Ruže Vučinić u Subotičkim novinama. U ljeto između 7. i 8. razreda, dakle davne 1983., dobio sam svoju prvu službenu novinarsku iskaznicu. Iskaznicu Subotičkih novina od urednika sporta, legendarnog čika Milenka Brustulova. I danas je imam. I više nikad nisam stao«, govori Goran o svojim novinarskim počecima u rodnoj Subotici.
Na televiziju pod oružanom pratnjom
Kao što je u Subotici kao učenik paralelno radio kao novinar, tako je Goran kao student u Zagrebu radio za nekoliko redakcija. Prije dolaska na HRT radio je za magazin Start i Večernji list. Na HRT je došao potkraj 1991. godine.
»Na televiziju sam prvi put ušao, pod oružanom pratnjom, hodajući od vanjske porte do zgrade za vojnikom između protuavionskih mitraljeskih gnijezda 6. studenoga 1991. Te večeri bio sam u uredu šefa Informativnog programa Tomislava Marčinka. Samo dvanaest dana kasnije okupiran je Vukovar. Najteži i najcrnji dani u Hrvatskoj. Trudio sam se da što prije naučim osnove televizijskog izričaja i novinarstva: 'govoriti slikom'. Počeo sam s malim reportažama za tadašnju emisiju Spektar Nikole Kristića, pa ubrzo došao do izvještaja za Dnevnik. Dvije godine kasnije me je Jozo Ćurić 'adoptirao' u novu redakciju Vanjske politike u kojoj sam i za koju sam odradio više od 20 godina«, kaže Rotim.
Izvještavao je s ratom zahvaćenih područja u Domovinskom ratu. To nije običan teren. I pitanje za svakog novinara na takvim terenima kako je izvještavati s ratišta, koliko je teško ostati pribran, objektivan? »Izvještavati s terena u Domovinskom ratu? Pa, to je posebna novinarska zadaća, jer je svima nama, baš kao i našim vojnicima, iza leđa dom i obitelj. I, ako neprijatelj probije crtu, slijedi užas. Isti onaj koji se danas događa na ukrajinskom tlu. Izvještavati iz 'tuđih' ratova i revolucija je ipak malo drukčije. Meni je barem u tim situacijama bilo lakše biti i objektivan i hrabar. Recimo, bio sam u Tirani u Albaniji 1997., dan nakon što su pobunjenici socijalističkog premijera izveli tenk na glavnu ulicu pred Vladu i zauzeli Televiziju. Ja sam tog drugog dana bio na toj televiziji i snimao svoj izvještaj. Opet, naravno, pod oružanom pratnjom i uz tri sata čekanja na ulazu… Moje albanske kolege su drhturile od straha, a meni je sve to bilo tek zanimljivo… Ostao sam ondje nekih 15-ak dana i svakodnevno izvještavao za HTV«, kaže Rotim.
Kaže, u HRT-u jedino nije prao prozore. Sve drugo je radio. Danas uređuje vijesti na HRT-u 4.
»Najsretniji i najzadovoljniji sam kad sam sa snimateljem i dobrom ENG-ekipom na nekom terenu. Obožavam raditi dokumentarce. Za prvi, Mađarska – gulaš za Europu 1998., dobio sam najvišu nacionalnu novinarsku nagradu Marija Jurić Zagorka Hrvatskog novinarskog društva. I petnaestak godina kasnije sam, s kolegicom Moranom Kasapović dobio Zagorku za najbolju emisiju Paralele. Posljednji dokumentarac bio mi je u povodu 25 godina Daytonskog sporazuma Pax Americana. A vrlo drag dokumentarac mi je, dvije godine prije toga, Albanija – posljednja europska tajna«, kaže Goran.
Drugi novinar HRT-a u zemlji koja je ratovala protiv Hrvatske
Hrvatima u Vojvodini najviše se bavio 1990-ih, cijelo to desetljeće. Teme su bile pitanja ostanka i opstanka i kultura. Bio je drugi novinar HRT-a koji je izveštavao iz zemlje koja je ratovala protiv Hrvatske.
»U proljeće 1992., sjećam se da je premijer u SRJ nakratko bio povratnik iz Amerike Milan Panić, snimio sam dvije dugačke reportaže. Svaka je bila po 20 minuta. Objavljene su kod Denisa Latina u tada kultnoj emisiji Slikom na sliku. Snimao sam na području od Beograda, Petrovaradina, Tekije, Beške do Subotice. Došao sam iz Mađarske i vratio se na isti način. Bio sam drugi novinar koji je za HRT snimao na teritoriju zemlje koja je ratovala protiv nas. Prva je bila kolegica Silvana Menđušić s prvim izvještajem iz Pančeva na dan kad su ondje stigle prve snage UNPROFOR-a, nakon Sarajevskog primirja«, priča Rotim o svojim prvim novinarskim dolascima u Srbiju.
Prva njegova reportaža svjedočila je o životu u Srbiji, raspoloženju, mišljenju ljudi o ratu protiv Hrvatske, početku djelovanja međunarodnih sankcija, kršenjima istih, medijima, lažima, slobodi i neslobodi. Druga je reportaža govorila o onome što se događa pripadnicima hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini, o bacanju bombi u dvorišta, prijetnjama i zastrašivanjima, ali i hrabrim tvrdnjama pojedinaca. Kao što je izjava tadašnjeg gradonačelnika Subotice Józsefa Kasze koji je u njegovu kameru izjavio: »Da, onih 18 (mislim da je 18) mladića nije trebalo poginuti u Vukovaru i onaj spomenik njima ispred kina Jadran nije nikada trebalo dignuti«.
»Čuo sam da je poslije imao problema zbog te izjave i tog nastupa«, kaže Rotim.
Prvi je stavio barjak na hrvatski konzulat u Subotici. U svojoj bogatoj karijeri imao je i nekoliko izleta iz novinarstva. U diplomaciju i privatni sektor. Njegov rad u diplomaciji pamte i Subotičani.
»Bio sam jedan od onih Subotičana koji su u Zagrebu imali stanovitog utjecaja i koji su se zdušno zalagali da Generalni konzulat Republike Hrvatske u Vojvodini bude otvoren upravo u Subotici, a ne u Novom Sadu (kao glavnom gradu Pokrajine) ili nekom drugom mjestu. Da bude ondje gdje živi i diše najveći broj pripadnika hrvatske nacionalne manjine i da upravo njima u prvom redu bude potpora i služi. I to je uspjelo. Našim putem je kasnije krenula i Mađarska koja je također otvorila konzulat u Subotici. Sjećam se, mađarski konzul je dolazio iz Beograda k meni u Suboticu da bi se raspitao o iskustvima, jer su i oni kanili baš u Subotici otvoriti svoj konzulat. U prvim danima rada, a ja sam osobno prvi stavio hrvatski barjak na zgradu 13. siječnja 2000., konzulat je služio ponajprije vojvođanskim Hrvatima da olakša putovanja u Hrvatsku. Još je bio vizni režim. Ali, služio je i hrvatskim Srbima povratnicima da se lakše i brže vrate domovima. Sjećam se sjaja u očima jednog djeda iz, mislim, okolice Gline koji je bojažljivo stajao u redu i potiho me pitao 'može li se putovat?'. Kad mi je rekao odakle je, rekao sam njemu i njegovoj ženi: 'Ajte ljudi kući, vraćajte se! Treba zemlju radit'. Oči su mu se zacaklile… A postupak je bio jednostavan – mi izdajemo jednosmjerni 'putni list', sve druge papire priskrbljuje doma kad se vrati«, govori Rotim o počecima rada Hrvatskog konzulata u Subotici.
Nepunu godinu dana Goran se oprobao i u privatnom sektoru. Bio je i generalni tajnik u Atlantic grupi. Kaže, bilo je to zanimljivo iskustvo, puno je naučio, ali opet je prevagnula ljubav i zov TV-novinarstva i kaže »vratio sam se kući na HRT«. Drugi put.
Suradnik Hrvatske riječi
Listajući prve brojeve tjednika Hrvatska riječ među novinarima koji su pisali za tjednik nalazi se i Goran Rotim.
»Pa, kako bih ja odbio zamolbu iz Subotice?! Dogovor je bio jednostavan, tadašnji glavni urednik Hrvatske riječi bio je Zvonimir Perušić s kojim sam dijelio 80-ih moju prvu pravu redakciju Subotičke novine. Odatle se znamo. On je smislio formulu da 'dva Gorana' (Milić i Rotim) dobiju dvije tjedne kolumne u Hrvatskoj riječi. Pa sam slao tekstove nekih godinu dana«, kaže Goran o svojoj suradnji s našim tjednikom.
Kada razgovarate s kolegom, onda je neizbježno pitanje prati li medije u Srbiji i vara li nas dojam da su hrvatski mediji bolji, drugačiji od srbijanskih?
»Recimo to ovako. U pogodnom plodnom tlu, močvarnom, mutnom i zatrovanom, farme trolova i propagandista naprosto bujaju. Vrlo rijetko, kao neka zezalica na društvenim mrežama, do mene dođu naslovi i naslovnice glavnih beogradskih tabloida. Pa se zgranem. Pa se milijuniti put u životu pitam – ljudi Božji, tko je vama dao za pravo da nekoga ili cijelu moju zemlju i narod zovete ustašama?! Jeste li normalni, znate li kamo to vodi? S druge strane, ne znam koliko uopće takvi mediji, kao i deseci kojekakvih televizija (sastavljenih po receptu: 900 gr cajki i 100 gr informativnog otrova, ili obrnuto) uopće imaju dosega i utjecaja? To ne znam, ne poznajem situaciju u srbijanskom društvu i medijima. Da je to dobro – nije. Da nema utjecaja – valjda ne bi vlast guslala u iste gusle posljednjih 40 godina. Ne znam. Želim im sve najbolje… Što se tiče hrvatskih medija, stanje nije usporedivo. Mi nemamo cajkaško-reality televizije i onakve tabloide. Srećom. Je li kod nas dobro? Nije. Ekonomsko stanje profesionalnih mainstream medija, privatnih i javnih, je jezivo. I to danas u svijetu kad uloga profesionalnih novinara – ja u to vjerujem – nikad nije bila važnija za opstanak našeg načina života. Demokratskog, slobodnog, zapadnog. A ne vidim da se Hrvatska s tim izazovom makar pokušava nositi na pravi način. Duga je to priča«, kaže Rotim.
Usprkos tome, i dalje u njemu ima strasti za nove novinarske izazove i kaže već dugo sprema dokumentarac u dvije epizode po 52 minute.
»Šefice su ga odobrile, čekam njihove odluke o producentu, redatelju i sl. Kad bude, pričat ću«, obećao je.
Klasični i novi mediji
Dotaknuli smo se i teme klasičnih i novih medija.
»Ne bih ni jednom mediju davao prednost pred drugim. Mislim da dobar i svestran novinar treba vladati svim mogućnostima izražavanja, svim kanalima. Pisati tekst izvještaja za novinsku agenciju i za televizijski prilog – s istog događaja – sadržajno su bitno različite stvari. I jedan i drugi su važni. I treći i četvrti. Mislim na radio i na društvene mreže. To je, pak, posebna tema o kojoj se mogu pisati knjige. Društvene mreže i vijesti objavljene na njima, ako su 'produžetak' novinarskog uratka – što znači, objektivnog, provjerenog iz barem dvaju izvora itd. – imaju korisnu društvenu ulogu da 'povećaju doseg' neke informacije. Nažalost, u ovo internetsko doba, puno češće ih zlorabe propagandisti a ne novinari. Odašilju dezinformacije a ne provjerene i objektivne informacije. I tako štetno djeluju na opće javno mnijenje i raspoloženje, na stanje demokracije. Tu mislim na ruske i sjevernokorejske, ponajprije, 'farme trolova'… D(r)uga priča«, kaže Rotim.
U Suboticu dolazi, ali ne često koliko bi želio. Svaki dolazak mu je lijek za dušu i punjenje baterija.
»Već kad pogledom preletim vrhove klasja i kuruza od Bezdana do Bajmaka osjećam se potpuno opušteno i nasmijano. Lani sam bio dvaput. Od toga je jedan dolazak bio proslava 40 godina završetka 8.a razreda Osnovne škole Jovan Jovanović Zmaj. Na Paliću se okupilo pola razreda. Puno je prošlo, a ovo je bilo prvo okupljanje. Neki se nisu međusobno prepoznali… A, eto, još se družimo i još se volimo. Mi Subotičani«, kaže Rotim na kraju razgovora.
Z. V.
