Kultura
Mračan, nerijetko i bizaran svijet
Mladi Monoštorac Marko Nađ ili umjetnički Nadj (rođen 1997. godine) uspješno se bavi fotografijom. Osim što vodi svoj studio, bavi se i umjetničkom fotografijom koja ga je odvela do slavnoga Voguea i naslovnica knjiga za strane izdavače, među kojima i čuveni Penguin Books.
Djetinjstvo je proveo u Monoštoru, »selu na sedam Dunava«.
»Legenda kaže kako se iz našeg sela ne može otići, a da se ne prijeđe niti jedan most. Poslije završene osnovne škole u Monoštoru most smo prelazili svakodnevno na putu do srednje medicinske škole u Somboru. Nakon perioda od nekoliko godina života u inozemstvu vratio sam se u naše krajeve te upisao Medicinski fakultet u Beogradu. Od upisivanja fakulteta pa sve do sad pokušavam izbalansirati ne samo umjetnost i znanost, već i mjesta stanovanja. Uglavnom sam na relaciji Novi Sad – Sombor«, kaže Nadj.
Ulazak u svijet fotografije
Marko nam je u razgovoru otkrio kako zapravo nikada nije imao želju biti fotograf, već da se to dogodilo slučajno.
»Čitajući intervjue drugih fotografa shvatio sam kako to uopće nije rijetko. Većina fotografa su, ispostavilo se, slikari koji nemaju dovoljno strpljenja ili ljubavi k usavršavanju raznih likovnih tehnika. Ideja kako bih mogao biti fotograf pronašla me je kada sam pronašao fotografije Dolores Juhas iz Osijeka. Gledajući njene radove zainteresirao sam se za kreativnu fotografiju i počeo sam shvaćati koliko fotografija može biti zanimljiva i lijepa.«
Kako kaže, kada se osvrne na svoje početke i dalje ga obuzima osjećaj ponosa. Istakao je kako je počeo bez ikakvih očekivanja i planova.
»Sebe sam nazivao fotografom s 13 godina, mnogo prije negoli sam napravio dobre fotografije i prije negoli sam uopće i imao svoju prvu kameru. Fotografirali smo se brat i ja kamerom njegove majke, potom drugarica i ja njenom kamerom; zatim sam dobio od bake i djeda prvu kompaktnu kameru koja se poslije svega par dana slomila. Nakon nekoliko godina dobio sam novu – samsung ES75. Bilo je to vrijeme kada je oprema bila nedostupna i skupa. Odatle i taj fokus na ideje i razvijanje kreativnosti. Oprema do danas nije postala velik faktor u mome radu«, rekao je on.
Komercijalna i umjetnička fotografija
Naš sugovornik vodi i svoj fotografski studio. Kako nam je sam objasnio, Marko Nadj studio je nastao kao iskorak ka drugim žanrovima fotografije, komercijalizaciji i klijentima.
»On je i moj način da pomirim posao s krativnošću. U umjetničkoj fotografiji i osobnim projektima nema kompromisa, studio je nešto drugo; on se svodi na to da što kreativnije ispunim želje drugim ljudima. Poslije nekoliko godina stvari su se namjestile tako da najčešće fotografiram djecu. Otkrio sam da imam veliku ljubav ka dječjoj fotografiji, prvo kroz suđenja natjecanja dječje fotografije, a potom i kroz fotografiranja. Fotografiranje djece je zahtjevno, iziskuje jako preciznu mjeru između navođenja i dokumentiranja. Potrebno je umjeti biti promatrač, dopustiti sebi nakratko ulazak u dječji svijet, s ciljem da ga zabilježiš onakav kakav je. Djeluje jednostavno, ali nije. Kada u tome uspijemo, fotografije uvijek budu vanvremenske jer su djeca sposobna pokazati cijeli spektar ljudskih emocija«, priča naš sugovornik.
Markov umjetnički izričaj možete pronaći na Instagram profilu pod imenom kidofOzz. Upravo je s tim radovima i privukao pozornost šire javnosti.
»Fotografije koje sam stvorio su neodvojivi dio mene, moje življenje ovog života koje obuhvaća ne samo moj svjetonazor već i druge ljude, interakcije s njima, spektar životnih iskustava i emocija koje nas mogu oblikovati kao ljudska bića. Stilski, moj rad je najčešće opisivan kao nesvakidašnji i mračan, nerijetko i bizaran. Ja svoje fotografije vidim kao konceptualne, pune simbola, vizualno upečatljive, drukčije. Možda ponekad i hrabre, a da toga nisam ni svjestan«, rekao je sugovornik.
Pitali smo Marka i odakle crpi inspiraciju za svoje radove:
»Da bi je dostigao, čovjek se mora prepustiti i dopustiti da procesuira svijet oko sebe, svjesno i nesvjesno. Umjetnost leži u tom međuprostoru. Ako pričamo manje apstraktno, uvijek me inspiriraju određeni šabloni ljudskog ponašanja i situacije u kojima se svatko od nas ponekad nađe. Kako ih vizualno predstaviti? Kako predstaviti osjećanja koja prouzrokuju? Koji elementi na fotografiji mogu ponuditi rješenja ili navesti gledatelja na razmišljanje? Ukoliko želim raditi nešto manje zahtjevno, inspiraciju lako nađem u jednostavnijim pojavama – bojama, vodi, poeziji, rukama...«, kaže Nadj.
Naslovnice knjiga i drugi projekti
Možda najzapaženiji dio opusa našeg sugovornika su naslovnice knjiga.
»Do prvih naslovnica došao sam spontano i neplanski. Kada sam počeo kačiti fotke na Facebook i fotografske sajtove, internet je bio savim drukčije mjesto koje smo kao korisnici aktivno kreirali. Nije bilo algoritama pa smo lako dolazili do ljudi. Tada je jednu moju fotografiju vidjela pjesnikinja iz Amerike kojoj sam ustupio fotografiju za naslovnicu njene zbirke. Uslijedilo je još nekoliko poklonjenih naslovica pa sam potom počeo surađivati s agencijom koja se bavi time. Ispostavilo se to kao savršena kombinacija jer su moje fotke privlačile dosta pozornosti, te su zbog toga bile licencirane, a agencija je umjesto mene radila sve što bih inače ja (vrlo nespretno) morao. Tijekom godina izdavačke kuće su se počele same javljati, a ja bih potom odabrao one s kojima bih želio raditi. Tako je i nastala moja najveća komercijalna suradnja, naslovnica za jednu od najprestižnijih izdavačkih kuća na svijetu Penguin Books, koju smo radili za njihov tada novi naslov The Girls are Never Gone. Iako mi fotografija sama po sebi nije posebno draga, rad u timu s vodećim ljudima u industriji prilika je kojoj sam zahvalan i koja me je naučila mnogo toga«, priča sugovornik.
Iza njega je veliki broj projekata, te mu je teško izdvojiti jedan rad ili projekt.
»Volim svoje rane autoportrete u vodi koji su nastali od 2010. do 2014. koji su od Monoštora stigli sve do uredništva talijanskog Voguea. Volim i projekt Human Behavior jer se bavi međuljudskim odnosima i jer tjera ljude na razmišljanja, interaktivan je. Kad bolje razmislim, dragi su mi skoro svi projekti jer već dugi niz godina skoro uvijek radim sa svojim prijateljima. Čak i kada bih radio velike i inozemne projekte to bi bio jedan od uvjeta koje bih pokušao ugovoriti«, priča mladi fotograf.
Marko je trenutačno više okrenut radu s drugima:
»Mislim na radionice, podučavanja, mentorstva. Imam osjećaj kako sam sazrio u ovome što radim i da je nov stepenik podijeliti to sa svijetom i ljudima. Izgraditi zajednicu, dati drugima sve ono što je meni dano, pa i više od toga. Također, volio bih češće raditi s muzičarima. Volio bih dati vizualni identitet zvuku, raditi naslovnice albuma. Prošle godine imao sam prilike uraditi po koju naslovnicu za singlove i to me je učinilo baš sretnim«.
Još uvijek čeka izložbu
Do sada nije imao samostalne izložbe, samo grupne, no kaže kako nije isključeno da će se jedna velika izložba dogoditi u budućnosti.
»Volim raditi sve kvalitetno, a u kontekstu izložbi to se ispostavilo kao skupo i teško izvodljivo. Prečesto se realizacija svodi na poznanstva i blizinu s ljudima koji odlučuju o tome tko, gdje i koliko dugo izlaže. Drugi veliki problem za mene je i tisak jer rijetko koja tiskara može proizvesti takvu kvalitetu printa da bi se oni poslije mogli arhivirati i ozbiljnije prodavati. Ipak, i pored svega, radim polako na tome da se dogodi jedna velika retrospektivna izložba. Vidjet ćemo koliko daleko ću dogurati«, priča Nadj.
I. Benčik
