Intervju
Trčite, vičite, skačite, samo nemojte griješiti
Subotički oratorij mjesto je okupljanja djece i mladih kojima nudi poseban program i vid duhovnosti, te ih približava Bogu kroz stvaran život, primjere, igru, zabavu, druženje. U Subotici, a kasnije i okolici, oratorij je pokrenula Vedrana Cvijin, tada studentica, a sad voditeljica Subotičkog oratorija. Još u srednjoj školi bila je aktivna u pastoralu mladih u župi sv. Roka, te aktivna članica VIS-a Ritam vjere. Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, nastavnički smjer – matematika upisala je 2012. godine, a tijekom studija imala je priliku upoznati rad salezijanaca kroz volonterstvo u crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu. Trenutačno je uposlena kao nastavnica matematike u OŠ Ivan Milutinović, a pred završetak studija, 2016. osnovala je Subotički oratorij. Predsjednica je Udruge hrvatske mladeži u Vojvodini CROV i salezijanske grane Don Boscovi prijatelji Hrvatska. Dopisnica je katoličkog lista Zvonik i odnedavno i voditeljica emisije Trčite, vičite, skačite, samo nemojte griješiti, emisije o don Boscovom životu na Radio Mariji. U slobodno vrijeme, kad ga ostane, voli čitati, putovati i crtati.
Pokrenuli ste oratorij u Subotici, koji je za ovdašnju mladež i djecu bio nešto novo. Što je zapravo oratorij? Koji mu je osnovni cilj?
Oratorij je kao pojam u Katoličkoj Crkvi već odavno prisutan, ali je značio nešto drugo. To je bilo mjesto za molitvu, pjevanje. Mnogi ga pripisuju don Boscu, međutim sv. Filip Neri je taj koji je prvi započeo oratorij u ovom smislu kako ga je don Bosco nastavio. Sv. Filip Neri je okupljao djecu, pružio im je malo zabave, duhovnost i ručak. Mislim da je to srž. Igra, hrana i duhovnost najjednostavnije opisuju oratorij. Jasno, to je nekada izgledalo puno drugačije, jer je tada i komad kruha bio veliki luksuz, kao i lopta koja je bila vrhunac zabave. I onda imamo današnjicu kada djeca imaju puno više pa im se drugačije treba i pristupiti iz tog aspekta igre, duhovnosti i hrane. Naravno, sve to što su sv. Filip Neri i sv. Ivan Bosco radili na oratoriju bilo je da pridobiju mlade, ne samo da budu dobri kršćani, nego i dobri građani. Don Bosco je tako i počeo oratorij što je oko njega bilo puno mladića koji su završavali u zatvoru zbog krađe i nemaštine. Onda je činio sve da ih može spasiti iz ljudskog zatvora, ali i vječne propasti. Nama je danas cilj isti, samo su sredstva drugačija.
S ovim načinom rada i misijom salezijanaca upoznali ste se na studijama u Zagrebu. Je li se tamo rodila ideja za oratorijem u Subotici i kada je on pokrenut?
U Zagrebu nisam bila animator oratorija, nego sam davala djeci instrukcije iz matematike. No, to je sve bilo u okviru oratorija i imala sam priliku vidjeti kako animatori rade. Tamo sam nekako sama za sebe upijala tu salezijansku karizmu. Ideja o pokretanju oratorija rodila se kasnije, nije mi to bila namjera. Kao studenti puno smo vremena provodili tamo, naravno i dajući se djeci, ali i međusobno u druženjima i upoznavanjima. Tamo su nastala moja najbliža prijateljstva, pa i kumstva. To je iskustvo mnogih. Ta atmosfera i bliskost koju su salezijanci njegovali je nešto zaista posebno. Na kraju pretposljednje godine fakulteta išli smo na Postire, gdje salezijanci imaju ljetne kampove. Među njima smo bili i nas osmero iz Subotice. Vraćali smo se za Suboticu kroz Bosnu i Hercegovinu, pa nam je jedan salezijanac savjetovao da stanemo u Žepče, gdje oni imaju svoju školu. Tada mi se prvi puta i rodila ideja da bismo mogli ovako nešto pokrenuti i u Subotici. Ako gledamo širu sliku, Hrvati su tamo na neki način također manjina. Kod njih sam prepoznala situaciju koja je slična nama u smislu da je ta škola centar gdje se okupljaju katolici, Hrvati, a kvaliteta rada je izuzetna. To mi se učinilo kao nešto što bismo mi mogli imati u Subotici. Tako je oratorij u Subotici započeo 17. rujna 2016. godine. Otišla sam nazad u Zagreb, a svoje prijatelje uvela sam da okupljaju djecu i rade dok ne završim studij. Oratorij sam pokrenula sa željom da jednoga dana u Suboticu dođu salezijanci.
Iako ovo nisam namjeravala pitati, sada se samo nametnulo. Postoje glasine u svezi dolaska salezijanaca u Suboticu, ali koliko je to točno?
Nisam osoba koja bi se trebala oglašavati o tome niti u ime salezijanaca, a ni naše Subotičke biskupije, ali mogu samo reći da ima naznaka i da bi salezijanci mogli doći u Suboticu.
Kako je prihvaćena ideja o pokretanju oratorija u Subotici i kako su izgledali počeci?
Naš župnik, mons. dr. Andrija Anišić je vrlo otvoren za sve inicijative koje župljani imaju, pa je tako bio i za ovo. Bila sam na par sati vjeronauka u OŠ Ivan Milutinović, gdje su uglavnom i pripadnici naše župe, odigrali smo par igara da im na neki način približim oratorij i tako smo počeli. Nekako se to samo zaukavalo. Bilo je sve više zainteresiranih, a župnik nam je uvijek bio podrška. U počecima smo bili isključivo u župi sv. Roka, a tada su djeca sve sama odradila. Oni su zvali svoje prijatelje iz drugih župa, te je tako sljedeća župa bila Uskrsnuće Isusovo. Rastao je broj djece, pa i broj animatora. Kada smo uvidjeli da u jednoj župi ima potrebe, mi bismo tamo poslali animatore. Primjerice, sada za vikend imamo Zimski oratorij u Monoštoru, gdje smo prisutni već nekih 4-5 godina i gdje imamo i Ljetni i Zimski oratorij, pa i subotnje. Sada ćemo u formaciju uključiti i lokalnu ekipu animatora, što nam puno znači. To je značajna stvar kada ne moramo slati 10 animatora iz Subotice, nego samo par ljudi. Ono što je naš česti problem jest prijevoz jer velika većina animatora ne vozi, a ni nema svoj auto. Osobito nam je to problem kada idemo u Srijem, Beograd, Monoštor, jer pet animatora je malo, a više zahtijeva dodatan auto ili kombi pa je uvijek upitno tko će voziti. Očito je da kako rastemo tako su nam i troškovi veći.
Subotnji oratorij traje nekoliko sati, a Ljetni i Zimski po 7-8 sati, i to pet dana u cjelini. Okupiti, animirati i nahraniti 250 djece nije mala organizacija. Uz to, kod Ljetnog oratorija tu je i prijevoz. Velika organizacija i odgovornost, kako sve stižete?
Moram reći da nam je u početku bilo teže. Na prvom Zimskom oratoriju s 40 djece bilo je teže nego danas s 250. Tada je sve bilo novo i puno toga nismo znali, sada je to rutina. Ono što je dobro jeste da je to bio prirodan rast i s time smo i mi sazrijevali. S porastom broja djece širili smo aktivnosti, logistiku i mlade. Tako danas imamo 100 animatora, od kojih je 60 stalno aktivnih. Dobra stvar je što su animatori odgovorni mladi ljudi, pa puno toga mogu uraditi i pomoći. Oni preuzimaju na sebe veliki dio posla i organizacije. Budući da smo aktivni u 13 župa to nam je od velikog značaja. Jednostavno, ne mogu se stvoriti na raznim mjestima, a zahvaljujući odgovornosti mladih oni sami odrade kompletan subotnji oratorij u nekoj od župa. Na našim sastancima dogovaramo temu i kako ćemo pristupiti tome, stoga su svi upoznati s onim što se treba raditi, jer da sve ovisi o meni, vjerojatno ne bismo otišli dalje od župe sv. Roka. Nemoguće je biti svuda. Kada su u pitanju Ljetni i Zimski oratorij, dodat ću da za sve treba i pripremiti majice, igre, materijale... Istina, to je velika organizacija, osobito autobusi i prijevoz djece. Ali kada razdijelimo zaduženja i imamo odgovorne animatore, onda svatko radi svoj posao i sve štima. Činjenica je da nam je prijevoz velika obveza, ali tako olakšamo roditeljima i omogućimo i djeci da dođu. Za svaki autobus, odnosno liniju je zadužen netko i mogu dodati da imamo sreće da su i djeca i roditelji disciplinirani i nemamo nekog natezanja. Uglavnom, do sada je to sve bilo dobro, to nam je nekako najkompleksniji dio. Same pripreme kreću mjesec-mjesec i pol ranije. Sve što možemo uradimo na vrijeme, pa kada je potrebno posvećeni smo tim momentima i djeci. Imamo i podršku svećenika, a i našeg biskupa Franje Fazekasa, koji redovito dođe i na Ljetni i na Zimski oratorij.
Sve što smo nabrojali treba i platiti. Kako se financirate?
Financiramo se uglavnom preko projekata. Mada, kada su u pitanju oratoriji u župama ili neki trošak koji moramo pokriti, onda su često župnici ti koji pomažu. Zimski i Ljetni oratorij financiramo isključivo putem projekata, jer su tu veliki troškovi, a apliciramo na natječaje Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Autonomne Pokrajine Vojvodine, Grada Subotice, Hrvatskog nacionalnog vijeća, a ove godine dobili smo i sredstva od Katoličke zaklade Rhema. Moram naglasiti kako nam je posebno drago da imamo i tu vjersku stranu koja nas podržava, jasno uz župnike. Prošle godine uspješno smo proveli i prekograničnu suradnju sa školom u Hrvatskoj, koju planiramo i ove godine, a prvi puta ćemo se upustiti i u projekte Erasmus.
Ovu Jubilejsku godinu započeli ste hodočašćem u Rim. Što vas je potaknulo da budete među prvim hodočasnicima?
Na hodočašće je išlo 35 mladih, a odlučili smo da je bolje sada nego po velikim vrućinama i gužvama, a i tad je oratorij. Imala sam priliku ranijih godina u siječnju biti u Rimu i znala sam da možemo imati lijepo vrijeme, te sve na miru obići. Nije bila užasna gužva, kakve mislim da će tek biti. To nas je motiviralo da sada u miru možemo obići sve ono što smo zacrtali. Uz to, jasno je da to mora biti u vrijeme raspusta kada su animatori, a i ja izvan škole. Imali smo priliku biti na audijenciji kada je papa Franjo imao svoj nagovor, a kada smo bili u bazilici sv. Pavla izvan zidina, tamo je bio prisutan i papa Franjo, no to smo tek kasnije saznali. Svakako je ovo mladima novo iskustvo, duhovni rast i poticaj za dalji rad.
Nedavno ste imali organizirane odgojne večeri koje su bile namijenjene roditeljima. To je novina, da se osim oratorija i rada s djecom na neki način radi i s roditeljima. Odakle ideja i kakvi su krajnji dojmovi?
Nisam mogla pretpostaviti koliko će se ljudi odazvati ovom pozivu, pa smo sve organizirali u dvorani Augustinianuma, koja je bila, Bogu hvala, prepuna. Odziv je bio veliki i to je samo pokazatelj da nam fali takvih tema i da je potrebno razgovarati o roditeljstvu. U našoj biskupiji postoje večeri s duhovnim tema, ali odgojnih, osobito u ovim neizvjesnim situacijama kada i roditeljima trebaju odgovori ili samo potvrda jesu li na dobrom putu, nema. Povratne informacije su izuzetno pozitivne, roditeljima je ovo značilo i voljeli bismo da se to ponovi. Kao i za sve ostalo, tako ćemo i za ovo i u budućnosti gnjaviti salezijance, možda ne u istom sastavu, jer smo don Mihovila jedva dobili, ali htjeli bismo svakako nekog salezijanca da progovori na neku temu.
Kada su u pitanja duhovna zvanja, možemo se osvrnuti na prošlogodišnju mladu misu vlč. Ive Šokčića, salezijanca iz Subotice, te da su dvojica mladića otišla u Zagreb također kod salezijanaca. Kako na to gledate i koliko je oratorij zaslužan za to?
Duhovna zvanja su po meni vidljivi plod neke zajednice. Iz ove naše zajednice možemo se pohvaliti našim animatorima, koji su otišli prvo za Zagreb, a sada su u Torinu. To su Dominik Kujundžić i Ivan Huska koji su kod salezijanaca, a tu je i Filip Svirčev koji je na bogosloviji u Đakovu. To ne mora biti nužno zasluga oratorija, ali mi to podržavamo, potičemo, puno pričamo o duhovnim zvanjima, i muškim i ženskim. Njegujemo to u svakom slučaju. Dakle, možda nije samo zbog oratorija, ali je moguće da je doprinijelo njihovoj odluci, ako nikako drugačije onda kroz podršku. Moram reći kako je informacija o našim kandidatima koji su sada u Torinu baš odjeknula, jer se za Suboticu čulo i u širim salezijanskim krugovima, ne samo u Hrvatskoj nego na razini čitave salezijanske obitelji.
Vidljivi ste i na društvenim mrežama, što je danas mladima itekako bitno. Tko ih vodi i kako se oko toga organizirate?
Moram dodati da nam je u izradi i web stranica, koju je izradio jedan od animatora, a i društvene mreže vode animatori koji imaju predispozicije za to. To je još jedna dobra strana oratorija što oni uspiju isprobati nekoliko stvari i vidjeti što im leži i u čemu su dobri. Zahvaljujući prekograničnom projektu prošle godine smo kupili gitare i imali smo i imat ćemo školu gitare, a zahvaljujući tome nekolicina mladih je sada spremna glazbeno animirati svete mise. Ove godine planiramo raditi na vizualnoj opremi, fotografiji, multimediji. Tako da nudimo mogućnost usavršavanja, koju na kraju plasiramo na naše društvene mreže. Neki u tome ostanu, a neki odluče isprobati nešto sasvim novo.
Kakvi su vam planovi za ovu godinu kada je u pitanju oratorij?
Mislim da je dovoljno ambiciozno održavati ovo što smo započeli bez nekih novih momenata. Imamo četiri ciklusa subotnjih oratorija i proći ćemo četiri teme. Dakle, po četiri oratorija u 13 župa, pa već to je dovoljno. Uz to, u planu imamo i tri vikenda za sedmaše i osmaše, te formacije za animatore. Tu su Ljetni i Zimski oratorij u Subotici i Monoštoru, a Ljetni i u Iloku. Planiramo ove godine još jedno putovanje, za što još čekamo potvrdu, ali planiramo ići na Maltu, jer smo se i tamo povezali sa salezijancima. Voljeli bismo imati i Ljetni oratorij u Srijemu, za koji smo dogovore započeli u suradnji sa župnikom u Maradiku i Beškoj. Tu ću stati i dodati da se nadamo i dolasku salezijanaca pa će nam neke stvari možda biti lakše.
Po struci ste profesorica matematike i radite u školi. Je li Vam rad u školi pomogao u radu s djecom u oratoriju?
Rekla bih da je baš suprotno. Nikada ne koristim nastavu da promoviram oratorij, ali bude situacija da dijete koje me zna s oratorija pita nešto na tu temu, pa ne mogu reći da se o tom ne priča na odmorima. Kada je u pitanju oratorij, mislim, odnosno sigurna sam, da je kod mene suprotna situacija. Volontiranje u Zagrebu i rad u oratoriju pomogao je mom radu u školi. Budući da znam koji su principi don Bosca, kojima se on vodio: ljubaznost, riječ na uho... Odnosno da ne idem grubim ili strogim pristupom. Ne kažem da uvijek savršeno odreagiram, osobito jer sam temperamentna, ali radim na tome. Čak kad ne odreagiram najbolje, kad se smirim, vratim se na te salezijanske postavke i sagledam sve. Definitivno je oratorij i salezijanska karizma to što me vodi u radu u školi i čini me da budem bolji nastavnik.
Kako danas gledate na obrazovni sistem u Srbiji?
Ljudi su danas pretjerano negativni oko obrazovanja. Meni je lijepo jer učinim da mi tako bude. Možda se s ovim netko od mojih učenika ne bi složio, ali... Matematika nije popularna, ali i čak kad netko ne voli matematiku i ne ide mu, mislim da sam bar postigla to da mu to nije najveća noćna mora i da se ugodno osjeća, kao i da zna dok god se trudi da će se sve riješiti. Taj dio rada učinim da nam bude pozitivan. Više gledam na odnos s učenicima i da ih naučim ono što smatram da je nužno, a tko hoće više dobit će i to znanje. Meni je lijepo, ali da uvjeti mogu biti bolji, definitivno mogu. Radila sam i u Hrvatskoj gdje sam vidjela sređene škole, gdje je kuhani obrok normalan, klima, funkcionalne učionice. Ti uvjeti su kod nas daleko godinama iza, kao i papirologija, koju su u Hrvatskoj gotovo ukinuli. Ne dozvoljavam da mi ti neki vanjski faktori utječu na moj rad i odnos s djecom. Danas je obrazovanje u posebnom fokusu. Rekla sam kolegama, koji su u štrajku sa mnom, da naša djeca u sedmom razredu nauče ono što djeca u Americi ne nauče ni s 18 godina, pa su živi i zdravi. Ako ove godine ne stignem zbog štrajka uraditi nešto, poput dijagonalnog presjeka piramide, mislim da nitko radi toga neće ispaštati u životu. Znam što im je bitno i s kojim znanjem moraju otići u srednju školu, na to ću se fokusirati, i dopunski držim redovito i tko bude htio saznati i dijagonalni presjek piramide može doći i naučiti. Ne smatram da će to ići preko njihovih leđa. Tu su i primjeri kada je škola bila u kaosu za vrijeme korone, kad se dogodila tragedija u Ribnikaru... I sada je Ministarstvo donijelo odluku, na temelju koje mi u Vojvodini nismo stradali, jer smo imali kraj polugođa, pa su nam samo produžili zimski raspust, ali u centralnoj Srbiji su skratili dva tjedna bez ikakvog pardona. Obrazovani sam stručnjak i znam što je djetetu potrebno da bi bilo pripremno za dalji razred ili srednju školu i svakako djeca neće ispaštati. Mislim da djeca neće biti zakinuta znanjem, za razliku što mogu biti zakinuta za čitav život u ovom društvu, ako se stvari ne promijene.
Predsjednica ste CROV-a, te predsjednica salezijanske grane Don Boscovi prijatelji Hrvatska, tu je i Zvonik, i Radio Marija. Kako sve stižete?
Udrugu CROV preuzela sam 2018. godine i ponovno smo je oživjeli. Zapravo, članovi ove udruge su animatori i skupa donosimo odluke što ćemo raditi. Sve se to na kraju odnosi na oratorij, jer jedni bez drugih ne možemo funkcionirati. Salezijanska obitelj, osim što ima salezijance koji su svećenici, ima i časne sestre Kćeri Marije Pomoćnice, te još 31 laičku salezijansku granu. Jedna od tih salezijanskih grana su don Boscovi bivši učenici/prijatelji i mi obnavljamo tu granu. Sve te laičke grane su produžena ruka gdje ne mogu stići salezijanci, a tako je pokrenut i naš oratorij. Stižem sve jer imam veliku količinu energije, a pomaže i što sve to volim. Užitak je raditi s mladima i za mlade.
Intervju vodila: Željka Vukov
