Kolumne
»Deklaracijom« protiv pitanja
Kako studentski prosvjed sve više poprima oblike općegrađanskog bunta, tako i vlast u igru uvodi sve teže verbalno oružje. I dok se prosvjednici uglavnom drže četiri zahtjeva studenata kao osnovnog preduvjeta za uspostavu kakvog-takvog normalnog života i eventualnog dijaloga nakon toga, vlast po principu toplo-hladno mijenja taktiku ne bi li ostvarila osnovni cilj: skretanje pozornosti upravo s temeljnih zahtjeva koje su im studenti postavili i od kojih ne odustaju. Što li sve nisu učinili najviši dužnosnici u posljednjih tri i nešto mjeseca: batinaši, pokušaji podmićivanja mladih putem stambenih kredita, priče o ustašama i hrvatskim obavještajnim službama koje stoje iza svega, povišice plaća prosvjetnim radnicima, uhićenja pa »pomilovanja« i onih protiv kojih se sudski postupak niti ne vodi... I opet ništa. Zapravo, ljudi na ulicama iz dana u dan sve više.
Sada je na red došao da se u igru uvede i jedan od najjačih aduta, toliko jak da se oko njega masa promptno zbije i ujedini. Riječ je, naravno, o teritorijalnoj cjelovitosti Srbije, a takvo što ne ostavlja prostora za suvišna pitanja ili akademska filozofiranja. Srbija već odavno za ovakve prilike na raspolaganju ima vrlo konkretnog materijala, najviše, naravno, kada je riječ o Kosovu, ponekad se u igru ubaci i Sandžak, a sada je na red opet došla Vojvodina u kojoj je, kako znamo, sve i počelo još davne 1988. godine. Jer, u Vojvodini su se – grmi državni vrh uz odjeke najglasnijih mu razglasa s nacionalnom frekvencijom – opet pojavili separatisti koji bi da ju otcijepe od Srbije, koristeći za to sveopću gužvu i buku koja odzvanja društvom. Predsjednik države, premijer koji to zapravo nije, »analitičari«, voditelji u studiju i spikeri ovih dana spadaju s nogu ne bi li pronašli nove i iskopali stare dokaze o separatistima i njihovim paklenim planovima; prave se specijalne emisije pod nazivom Dosije Vojvodina u kojima se u pozadini smjenjuju slike Dinka Gruhonjića i Nenada Čanka kao novih i starih, a u stvari uvijek istih, nositelja ideje o samostalnosti, odnosno nezavisnosti Vojvodine uz sveopće zgražavanje i salve uvreda koje na njihov račun izriču prisutni u studiju. I na taj način na glave im se crta meta koja označava da je lov na separatiste i veleizdajnike otvoren do daljnjeg.
U cilju sprječavanja ostvarenja tako strašnih ciljeva predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će na Sretenje u jednom vojvođanskom gradu (ali ne Novom Sadu) na »narodnom skupu« biti objelodanjena Deklaracija o Vojvodini koja će, kako Blic prenosi njegove riječi, »biti ozbiljan tekst«, a u čijoj izradi će, osim Srpske napredne stranke, sudjelovati i Savez vojvođanskih Mađara kojem će ponuditi da i sami nešto dodaju u tekst ili nešto iz njega izbace.
Nakon ovako žestoke predigre i kulminacije u formi narodnog skupa »u jednom vojvođanskom gradu« (Srijemska Mitrovica!) postavlja se jedno pitanje iz dva osnovna razloga: što fali ovim ljudima? Prvo, Deklaracija o Vojvodini sadržana je već i u samom Ustavu Srbije, gdje su od članka 180. do 187. precizno definirane njezine nadležnosti i ovlasti, uključujući čak i poslovni aranžman s njom u vidu nikada u potpunosti provedenog sedampostotnog finaciranja Vojvodine iz republičkog proračuna (čl. 184.). Ako tvorci Deklaracije smatraju da je Ustav manjkav, zašto to javno ne kažu, pa da se onda pristupi njegovoj izmjeni po jednoj drugoj proceduri? Drugo – a koje je u dlaku isto kao i u slučaju natpisa na željezničkom kolodvoru u Subotici – zašto se Deklaracija radi u kooperaciji sa SVM-om? Zašto SVM, kao, u očima vlasti, »reprezentativni predstavnik Mađara« ujedno predstavlja i sve nacionalne zajednice, pa i građane u Vojvodini? Gdje su tu Hrvati, Slovaci, Rusini, Rumunji, Romi, Ukrajinci... pa da kulisa za ovu predstavu bude u pravim bojama? Uostalom, ako su već toliko za dijalog, zašto predstavnici vlasti – prije no što su ih označili separatistima, a samim tim i državnim neprijateljima – nisu prvo pozvali predstavnike Lige socijaldemokrata Vojvodine i stranke sa sličnim programima, uključujući i nevladin sektor, pa da s njima utanače sva pitanja koja im se ovih dana čine sporna? Odgovor na ovo pitanje, naravno, zna svatko tko glavu ne koristi samo za nošenje kape: pa di su tu onda neprijatelji? Posebno kada se u vidu ima koliko će ih istoga dana, znači na Sretenje, biti i na drugom mjestu: u jednom šumadijskom gradu. A među njima i Subotičani, opterećeni puno jednostavnijim pitanjem: tko su odgovorni za smrt 15 ljudi u Novom Sadu i kada će biti uhićeni?
Z. R.
