Kultura
Popis materijalne baštine Hrvata u Srbiji
Zidni i stolni kalendar institucija hrvatske manjine u Srbiji za ovu, 2025. godinu ima zanimljivu temu – spomenike hrvatskih kipara na prostoru Srbije. Predstavljeni su radovi autora s područja Hrvatske, ali i onih rođenih u Srbiji. Jedna od ključnih osoba u izradi kalendara bio je stručni suradnik u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, povjesničar umjetnosti Branimir Kopilović. Osim o kalendaru, s njime smo razgovarali i o katalogu materijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji, čijom se izradom, nakon kataloga nematerijalne baštine, ZKVH bavi.
»Kalendar za 2025. godinu prikazuje bogato umjetničko naslijeđe te prožimanja hrvatske i srpske kulture u segmentu spomeničke materijalne kulturne baštine Srbije. Najveći dio prikazane spomeničke baštine nastao je tijekom zajedničke države putem državnih narudžbi što je rezultiralo velikim brojem spomenika, poprsja, kipova znamenitih povijesnih ličnosti ili skulptura s dekorativnom funkcijom. Javna spomenička baština krasi ulice, trgove i parkove naših gradova i sela te se ovim kalendarom dodatno želi pokazati značaj i utjecaj hrvatskih kipara na njihov današnji izgled. Kipari koji su uvršteni u kalendar su Ivan Sabolić, Toma Rosandić, Rudolf Valdec, Petar Pallavicini, Nesto Orčić, Frano Kršinić, Ana Bešlić, Antun Augustinčić, Ivan Meštrović i Vanja Radauš. Oni su rođeni na teritoriju današnje Hrvatske, dok su Nesto Orčić i Ana Bešlić uvršteni kao pripadnici hrvatskog naroda rođenih na teritoriju današnje Srbije. Zastupljeni su primjeri smješteni u mjestima širom države, od Subotice, Zrenjanina, Novog Sada, Plavne, Beograda, Zemuna, Kragujevca pa sve do Užica i Niša«, kaže Kopilović na početku razgovora.
Djela ovih kipara nastajala su tijekom gotovo cijelog 20. stoljeća, za vrijeme tzv. jugoslavenskog kulturnog prostora...
Djela prikazana na kalendaru nastajala su u vremenskom okviru od 1913. sve do 1992. godine. Primjerice, skulptura Dositeja Obradovića u Beogradu autora Rudolfa Valdeca nastala je još prije Prvog svjetskog rata. Poznato je i da se do tada tzv. jugoslavenski kulturni prostor već uvelike stvarao, treba navesti Prvu jugoslavensku izložbu 1904. godine u Beogradu kada su otkupljene slike srpskih, hrvatskih i slovenskih umjetnika za Jugoslavensku galeriju pri Narodnom muzeju u Beogradu. Do Prvog svjetskog rata jugoslavenske umjetničke izložbe održane su i u Sofiji 1906., Zagrebu 1908., i u Beogradu 1912. godine. Nakon rata održane su izložbe 1922. u Beogradu i 1927. u Novom Sadu.
Svakako se mora naglasiti važnost Ivana Meštrovića u ovom razdoblju. Njemu je bilo povjereno uređenje paviljona Kraljevine Srbije na međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. Na poziv srpske vlade grupa hrvatskih umjetnika izlagala je tada u srpskom paviljonu. Ivan Meštrović, Vladimir Becić, Ljubo Babić, Mirko Rački i drugi, prikazali su ostvarenja na temu Kosovskog ciklusa. Meštrovićeva skulptura Pobjednik, izvorno zamišljena kao dio monumentalne fontane na Terazijama u spomen oslobođenja od Turaka, a danas na Kalemegdanu stoji kao samostalna skulptura, izrađena je još 1913. godine ali je na svoje postavljanje čekala sve do 1928. što se onda i uzima kao godina službenog »postojanja« skulpture u javnome prostoru. Tijekom Kraljevine Jugoslavije javni spomenici su imali važnu ulogu kao reprezentanti i označitelji društvenog uređenja. U razdoblju socijalističke Jugoslavije spomenici imaju također važnu ulogu, a tada dolazi i do proširivanja tematike u vidu spomenika Narodnooslobodilačke borbe i mjesta komemoracije poginulim žrtvama. Važno je reći da je institucija javnih natječaja dobro funkcionirala te se time dolazilo do kvalitetnih, kako estetskih tako i funkcionalnih rješenja za spomen-komplekse, parkove ili pojedinačne spomenike. Natječaji su dakle bili otvoreni za sve kipare s prostora Jugoslavije, a hrvatski kipari su uz srpske imali dominantnu ulogu, najviše zbog činjenice da je naslijeđen sustav školovanja i tradicija još iz Austro-Ugarske. Naravno, bilo je i slučajeva kada su kipari (npr. Meštrović ili Augustinčić) angažirani izravnim putem za izradu spomenika od velikog značaja za državu.
Koliko su spomenuti spomenici očuvani?
Spomenici se uglavnom nalaze u dobrom stanju, nadležni zavodi za zaštitu spomenika vode računa o njima, iako se na nekima uočava zub vremena i bit će im potrebna obnova u nekom narednom periodu.
Izradom spomenutog kalendara ZKVH je započeo intenzivniji rad na istraživanju materijalne kulturne baštine Hrvata u Vojvodini, odnosno Srbiji. Koji su ključni izazovi u tom projektu glede kriterija, je li moguća »etnifikacija« objekata koji su zajednička baština više etničkih zajednica, kakva je dostupnost arhivske građe…?
Vrlo je važno odrediti kriterije po kojima će se neki objekt, artefakt ili umjetnik smjestiti unutar ovog korpusa. Kod npr. pojedinačnih autora nešto je lakše odrediti tko bi mogao biti uvršten na popis, to su primjerice arhitekti, slikari ili kipari pripadnici hrvatske nacionalne manjine u Srbiji ili oni koji su rođeni u Hrvatskoj a imaju ovdje ostvaren značajan opus. Svakako da je kultura nešto što je zajedničko, pogotovo na multunacionalnom i multikonfesionalnom području poput Vojvodine gdje više nacija pripadaju istoj religiji ili kulturnom obrascu i slično. Dostupnost arhivske građe ne bi trebala biti problem, barem ne u većim gradovima, dok spomenutu »etnifikaciju« treba još dobro razmotriti kako bi se najbolje pristupilo određenom slučaju. Ne treba unaprijed propisivati gotova rješenja, ovo je proces koji je tek započeo te će se kriteriji tijekom rada dodatno »iskristalizirati«.
Okvirno rečeno, što će se naći u katalogu materijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji?
Materijalna kulturna dobra ovisno o fizičkim, umjetničkim, kulturnim i povijesnim svojstvima dijele se na nepokretna i pokretna. U nepokretna spadaju spomenici kulture, prostorne kulturno-povijesne cjeline, arheološka nalazišta i znamenita mjesta. U pokretna kulturna dobra ubrajamo umjetničko-povijesna djela (predmet ili grupu predmeta koji samostalno ili zajedno imaju poseban značaj za upoznavanje povijesnog, kulturnog, znanstvenog i tehničkog razvitka), arhivsku i filmsku građu, stare i rijetke knjige te zbirke predmeta u muzeju, galeriji ili drugim ustanovama kulture. U širem smislu dakle u jedan potencijalni katalog ulazi sve što podrazumijeva materijalne predmete od značaja za hrvatsku nacionalnu manjinu u Srbiji – djela likovnih i primijenjenih umjetnosti, crkveni inventar, arhivska građa, zapisi, dokumenti, pisma, rukopisi, filmovi, stare i rijetke knjige, dokumentacija o kulturnim dobrima, kazališni rekviziti, kostimi, namještaj, odjeća, prijevozna sredstva, etnografski predmeti i uređaji koji svjedoče o razvoju znanosti i tehnike. U početnoj fazi rada na katalogu, fokus će biti na područjima arhitekture, kiparstva i slikarstva.
Dio ove građe, konkretno sakralni objekti i etno kuće, dostupan je kroz tekstove i fotografije na sajtu ZKVH-a (www.zkvh.org.rs) u odjeljku Materijalna kulturna baština... Kažite nam više o tome?
Na web stranicama ZKVH-a nastavljamo s prikazima elemenata materijalne kulturne baštine putem stručnih tekstova. U narednom razdoblju planira se obraditi i predstaviti svu onu građu koja se istražuje, kako terenski tako i radom po arhivima, knjižnicama i sl. To su redom javni spomenici, poprsja i kipovi, umjetničke slike i kiparski radovi značajnih umjetnika, zatim profana arhitektura – zgrade i objekti javne namjene i stambene kuće od velikog značaja, potom sakralna arhitektura – sakralni objekti s pripadajućim umjetničkim slikama i kipovima u sakralnim objektima. Obradit će se i sepulkralna arhitektura i kiparstvo (grobljanske kapele, značajnije grobnice i kiparski radovi na njima) kao i djela narodnog graditeljstva. U katalogu će svakako biti zastupljeni značajni arhitekti, slikari i kipari – pripadnici hrvatske nacionalne manjine u Srbiji kao i oni koji su rođeni u Hrvatskoj a imaju značajan opus u Srbiji.
ZKVH planira i formiranje likovnog fundusa Hrvata u Srbiji. Tu je izazov otkupa i načina smještanja artefakata...
U planu je formiranje likovnog fundusa u narednom periodu. Nekolicinu djela već posjedujemo zahvaljujući donaciji pokojnog Đure Lončara a nešto smo pribavili i vlastitim sredstvima otkupom od pojedinaca. Tu su djela Gustava Matkovića, Martina Džavića, Cilike Dulić Kasiba, Ivana Tikvickog i drugi manje poznati autori. Popis umjetnika i umjetnica čija bi se djela otkupljivala (bilo da su oni aktivni, tj. djeluju i danas ili onih koji nisu živi) se često ažurira, redovito pratimo produkciju i izložbe, kako stvaratelja u području suvremene umjetnosti tako i one »klasičnijeg« izraza te svakako i amatere koji najviše rade na brojnim likovnim kolonijama. Nakon što se obavi terenski rad popisivanja svih ili barem većine djela kojima raspolažu udruge kulture s područja Vojvodine, može se pristupiti valoriziranju i otkupu djela, primjerica slika, grafika, kipova pa i djela primijenjene umjetnosti koja su umjetnički reprezentativna. Otkup će, naravno, biti vremenski uokviren raspoloživošću financijskih sredstava na godišnjem nivou. Nakon sastavljanja popisa pristupit će se valorizaciji djela i odredit će se svojevrsna lista prioriteta za otkup. Osnovna ideja je da od određenog umjetnika treba posjedovati po jedan raniji i jedan kasniji rad, ili čak i novostvoreni, ukoliko se radi o aktivnom umjetniku. Treba imati na umu i način smještanja artefakata što je posebna problematika i zapravo osnovni uvjet za kreiranje jednog fundusa, odnosno potrebne su adekvatne prostorije gdje bi se takva jedna zbirka mogla adekvatno čuvati i prezentirati na izložbama ili putem stalnog postava.
Pojedine hrvatske udruge imaju svoje arhive ili funduse. Konkretno, istraživali ste arhiv HKUD-a Vladimir Nazor u Somboru. Što nam možete reći o tome?
U Somboru je odrađena otprilike polovica inventara, predstoji još jedan odlazak u goste i rad u Nazoru. Tamo se nalazi nešto više od stotinu slika, uglavnom amatera, koje su u udrugu pretežno dospjele putem kolonije Colorit. Kolekcije udruga inače ne bih nazivao fundusima, jer su to uglavnom ad hoc zbirke slika koje su skupljene na gomili te se čuvaju u prilično neadekvatnim uvjetima. Naravno, znamo da udruge nemaju sredstava za nešto više od toga, te ih ne treba ni kriviti za to. Ali treba naglasiti da se minimum »skladišnih« uvjeta ipak može zadovoljiti i bez novca, te bi se na te slike moglo bolje pripaziti.
Kakva su iskustva drugih manjinskih zajednica na planu popisivanja materijalne kulturne baštine?
Zavodi za kulturu nacionalnih manjina u Vojvodini imaju slične programe na bilježenju i očuvanju materijalne baštine svojih zajednica. Koliko sam uspio ispratiti, na tome najviše rade zavodi mađarske, slovačke i rusinske manjine. Kulturno naslijeđe predstavljeno je na njihovim web stranicama, a Zavod za kulturu vojvođanskih Mađara svakako prednjači sa svojim brojnim publikacijama.
D. B. P.
