Satirik, političar i odvjetnik

Danas, 20. veljače. navršilo se stotinu i pedeset godina od rođenja jednog od velikana Hrvata u Srijemu – književnika, publicista, odvjetnika i političara Živka (Živana) Bertića. Rođen je 20. veljače 1875. u selu Kukujevci. Odrastao je u podijeljenoj većoj obiteljskoj zadruzi Bertića. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu (1881. – 1885.), gimnaziju u Osijeku (1885. – 1894.) i Zagrebu. Kao gimnazijalac bio je član literarnog društv Javor u Osijeku (1891. – 1893.) i srednjoškolskog lista Tomislav u Zagrebu 1894.

Studij i novinarstvo

Studij prava upisao je 1895. u Zagrebu, ali je zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića za boravka austrijskoga cara, ugarsko-hrvatskog i češkog kralja Franje Josipa I. iste te godine sa Stjepanom Radićem i drugim sudionicima isključen sa sveučilišta. Osuđen je na tri mjeseca zatvora koje je izdržao u Bjelovaru. Studij je nastavio u Pragu (1896. – 1899.) gdje se javlja s publicističkim radovima. Čim je došao u Prag, počeo je opisivati svoje dojmove o Češkoj i Česima na stranicama Hrvatske domovine. Isticao je kako ga je u Prag doveo više razum nego srce jer su Hrvati u to vrijeme počeli gubiti simpatije prema Česima zbog negativnog pisanja dijela čeških novina o Hrvatima. Međutim, ubrzo je upoznao njihovu srdačnost i susretljivost. Bio je jedan od urednika praških časopisa Hrvatske misli (1897.), koje je pokrenuo sa suradnicima i Novog doba (1898.) Hrvatska misao uglavnom se bavila kulturnim, ekonomskim i socijalnim pitanjima, a manje književnošću. U tom je razdoblju surađivao sa Stjepanom Radićem, Milivojem Dežmanom, Franjom Poljakom, Milanom Heimerlom, Franjom Hlavačekom, Milanom Šarićem, Svetomirom Korporićem i drugima. Osim u objavljivanju listova, sudjelovao je u njihovu širenju u domovini.

Odvjetništvo i politika

Za doktora prava promoviran je u Zagrebu 1902. Zbog političkih uvjerenja i javnih istupa nije dobio državnu službu u Zagrebu, pa je sudsku praksu imao u Srijemskoj Mitrovici, nakon čega je otvorio samostalni odvjetnički ured u Zemunu 1906. Jedan je od osnivača zemunskoga Hrvatskog obrtničkog i trgovačkog pjevačkog društva Rodoljub. Tijekom Prvoga svjetskog rata kao austrijski rezervni časnik bio je zatvoren i interniran, kasnije poslan na talijansku frontu gdje je bio ranjen. Bio je istaknuti član Hrvatsko-srpske koalicije, a pred sam slom Austro-Ugarske bio je zastupnik varaždinskog kotara u Saboru (1918.). Ujedinjenje u Kraljevstvo SHS-a dočekao je kao član Plenuma i Središnjeg odbora NV-a i SHS-a. Varaždinski odbor Narodnog vijeća i Narodni odbor Međimuraca molili su da se zauzme u Vrhovnoj komandi u Beogradu da zaposjednućem Međimurja dokrajči progone koje su vršili Mađari nad tamošnjim hrvatskim narodom.

Bio je član Privremenog narodnog predsedništva u Beogradu (1919. – 1920.), nakon čega se uključio u rad Hrvatske zajednice. U to vrijeme bio je sklon ideji južnoslavenske uzajamnosti te je reagirao na divljanje radikalskih šovinista u Zemunu čiji su se prosvjedi protiv komunista pretvorili u protuhrvatske demonstracije. On je ispred svoje kuće uzviknuo: Živjela Jugoslavija, dolje Velika Srbija!, na što je iste večeri bio zatvoren u Upravu grada Beograda, zbog navodnoga raspirivanja mržnje, te je otpremljen u Mitrovicu, gdje je kasnije pušten na slobodu. Jedno vrijeme je djelovao u Demokratskoj stranci koju je zbog njezina vezivanja uz centralizam napustio. Bio je jedan od branitelja u procesu pokrenutom protiv Vladka Mačeka nakon uvođenja Oktroiranog ustava 3. rujna 1931. Nastojao je kralj Aleksandar Karađorđević u više navrata posredovanjem stupiti u kontakt s Mačekom i Antom Trumbićem, međutim do sporazuma s hrvatskim političarima nije došlo.

Satira i kritika

Pisao je feljtone, pripovijetke, satirično-humorističnu prozu iz suvremenoga političkog života, kritičko-publicističke i političke članke. U pripovijetkama dominira tematika srijemskoga seoskog života s naglašenom socijalnom notom, osobito o životu žene na selu, ali i aktualnim društvenim i nacionalnim problemima njegova vremena. U književnosti se javlja s prvim crticama i pripovijetkama upravo u vrijeme kada su se unutar tokova tradicionalne hrvatske književnosti počele javljati nove tendencije u shvaćanju funkcije i smisla književnosti. Njegovo je prvo objavljeno djelo proza Krvičkova nezgoda u Bosni, koju je tiskao u zagrebačkoj Prosvjeti (1893., 23), a njegov se književni rad može pratiti sve do žanr-slike Na vašaru (1905).

Iako je Stjepan Radić u njemu vidio uzor velikoga pučkog realističkog prozaika seljačkoga podrijetla, to ga nije spriječilo da ga s bratom Antunom 1905. napadne zbog blasfemične naturalističke crtice Na vašaru. Otada se relativno rano za svoju dob povlači iz književnog života iako je i prije i poslije surađivao u mnogim domaćim i inozemnim publikacijama: Spomen-knjiga Javora, Prosvjeta, Hrvatski branik, Vienac, Hrvatski narod, Hrvatska misao, Hlas, Narodna misao, Novo doba, Glas, Nada, Život, Obzor, Pokret, Hrvat, Hrvatski pokret, Samouprava, Slobodna tribuna, Srpski književni glasnik, Balkan, Graničar, Hrvatska riječ, Hrvatska sloboda, Politika, Narodny list i Danica.

Na području publicistike također je bio narodnjački naprednjak (prema književniku i kritičaru Miroslavu Vaupotiću, rođenom Petrovaradincu). Pisao je o tadašnjim društveno-gospodarskim problemima. Objavio je veću raspravu o seljačkom, obiteljskom zadrugarstvu (Novo doba, 1898, str. 65–69), kao i vrijedan politički članak Federalizam ili centralizam (Obzor, 1912.), u kojem je napao srpski centralizam i zalagao se za federaciju na osnovi ravnopravnosti naroda. Bio je i realistični crtač slavonskih i srijemskih minijatura u svojim tekstovima. U književnosti je njegova proza satirično-kritički usmjerena, napose kad je refleks stranačkih zbivanja njegova doba. Iso Velikanović, književnik i prevoditelj, također po rođenju Srijemac iz Šida, o njegovom ranom povlačenju iz književnosti zapisao je 1935. aforizam: »Živan iz Srijema zna lijepo da piše kad hoće, ali on je, da prostite Sremac i neće«.

Djela: Ženski udesi, 1902.; Oszlicz Szillard i njegov certifikat, 1911.; Na velike škole (pseud. Živan iz Srema), 1917.; Hrvatska politika, 1927.; Predlog izvršenja na pokretnine, 1936.; Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1980.

Djela su mu prevođena na njemački i češki jezik. Objavljivao je pod šiframa B. Ž., Ž. B., dr. Ž. B., C. I. i pseudonimima Živan iz Sriema, Živko iz Srema, Živan iz Kukujevaca, Sremac, Jedan soldat, Pauk, Milovan iz Srijema (Srema), Vaš sin, Desperans, Nahod Nenadović, Zemunac, Srijemac (Sremac).

Preminuo je 25. listopada 1938. u Zemunu.

Prema: Mario Bara, Bibliografski leksikon Hrvata istočnog Srijema, I, A-Fur